Profiliranje besmrtnosti

Nisam ljubitelj cigareta, pa ne mogu tužiti kompaniju Philip Moriss zbog izazvane mi bolesti. Ne drogiram se, pa nema šanse da mi neki diler isplati gomilu love, uz prijetnju mojim golim životom, samo da ga ne cinkam i tobože zauvijek zaboravim. Ne izvlačim već dugo ni listiće lutrije, bila sam u prevelikom bonusu od minusa. Auto koji vozim je toliko star da je već i proizvođač zaboravio koji je to model. Ni tu ne mogu računati s nekim povlačenjem sa tržišta zbog greške u sistemu kočenja, a u čemu bih mogla dobrano ušićariti jer bih bila grozno oštećena. Japanci k'o Japanci, sigurno bi platili uz osmijeh i naklon, možda i – ljubim ruke milostiva – samo da me se riješe i da šutim.

Ne obilazim doktore, prihvatila sam groznu činjenicu da me ne mogu učiniti besmrtnom, a sve ostalo su nevažne nijanse. Pa ni od njih nema vajde. Jedem uglavnom ono što sama uzgojim i zato sam „na vi“ sa raznim donaldsima i burgerima. Pijem vodu sa vrela, pa ako i dobijem neku crijevnu zarazu, ne mogu tužiti ni brdo ni zemlju. I nisam poznata faca, ni u politici ni u šoubiznisu, da bih mogla tužiti novine koje svakodnevno o meni pišu i prate me u stopu na sva mjesta koja im unapred ucrtam na mapi mojih koraka.

Elem, o bogatstvu i slavi u mom životu ni traga. Međutim, što su oni prema besmrtnosti. Govorim o budalaštinama, ali znam mjesto gdje ću stoposto i sigurno biti i ostati baš takva. Ne moram putovati, ni lamatati se raketama i satelitima, ne moram oporučno sav imetak od demode garderobe i izanđaloga namještaja koznakome ostavljati, a i nikome lagati da ga volim najviše na svijetu.

Dovoljno je priključiti se na takozvanu društvenu mrežu, recimo, na najpopularniji Facebook – i tu trajno i zauvijek ostati. Na najljepšim fotografijama postavljenima anfas na profil, kako bi se i cvijet narcis posramio. Metnem se tako jednom i ne mogu se više skinuti. Na svim mogućim mjestima mogu biti, pa ne biti, ali na fejsu ostajem zauvijek.

Meštri od tehnologije neće se, naravno, sa mnom složiti i ja se slažem odmah s njima da nisam u pravu. Samo što se ne znam skinuti u pravo vrijeme, na pravi način i pred pravom publikom.

Ipak, izazivam ih na dvoboj i nudim im sljedeće korake prednosti:

1. postavila sam se na fejs

2. samo ja znam svoju lozinku, tj. password

3. ni u koga nemam povjerenja da mi zalazi u krug ličnih informacija ili svih FCB prijatelja, odnosno, niko ne zna moju lozinku

 

Asaf Hanuka

4. ja iznenada umrem

5. kremirana, razasuta, oplakana

6. mene više nikad i nigdje nema

7. ima me – na Facebooku

8. prijatelji i dalje automatski šalju kojekakve informacije

9. fejs me podsjeća, svako malo, da imam poruke, ponude za prijateljstvo, poziv u grupe

10. niko fejsu ne javlja da mene više nema

11. a on, pametan da ne može biti pametniji, ništa ne kuži

12. nije ni on živ, pa se valjda zato i razumijemo.

Dokle ću ja neživa biti živa na Facebooku? To je pitanje svih mojih pitanja. Koje mi dokazuje i potvrđuje da mogu biti besmrtna. Tko li će to mene proglasiti mrtvom, kad mi prah i pepeo ptice pozoblju?

U tome je moja besmrtnost i slava. A ono o bogatstvu? Možda se neko dosjeti, pa utuži fejs kod najpravednijega suda. I dobije veliku odštetu za duševne boli koje mu, svaki put kad otvori profil, nanose moja slika, ime i osmijeh, mene žive koja to više nisam. Za svaki dan sa mnom bez mene, hrpa dolara. A budući da se i dalje, mjesecima i godinama nakon što sam umrla, smiješim i namigujem sa fejsa, odšteta će pripasti samo meni. Facebook će potvrditi da sam neživa živa.