Kolovoške sablasti

U Arezzo smo prispjeli nešto prije podneva i izgu­bili preko dva sata tražeći renesansni dvorac koji je venezuelanski pisac Miguel Otero Silva kupio u tom idiličnom zakutku plodne Toskane. Te vrele i bučne nedjelje na samom početku kolovoza uopće nije bilo lako pronaći poznavatelja okolice među silnim turistima što su vrvjeli ulicama. Nakon broj­nih uzaludnih pokušaja vratili smo se u automobil i izišli iz grada drvoredom čempresa bez ikakvih putokaza. Ubrzo nas je neka stara guščarica sigur­no i točno uputila prema dvorcu. Prije no što smo krenuli, upitala je namjeravamo li tamo prenoćiti, na što smo odvratili da idemo samo na ručak, kako je doista bilo predviđeno.

- Sva sreća - primijetila je - jer u toj kući ima duhova.

Kako supruga i ja ne vjerujemo u podnevne ut­vare, njezinu smo lakovjernost odmah izvrgli pod­smijehu. No naše je sinove, jednoga u dobi od de­vet, a drugog od sedam godina, ushitila moguć­nost da sretnu pravog-pravcatog duha.

Miguel Otero Silva, ne samo dobar pisac, već i sjajan domaćin te sladokusac istančana ukusa, čekao nas je s ručkom kakav se ne zaboravlja. Zbog našeg kašnjenja nije bilo vremena da razgledamo unu­trašnjost dvorca prije no što sjednemo za stol, no izvana nije izgledao nimalo zastrašujuće. Povrh to­ga, svaku bi brigu izbrisao pogled koji je s cvjetne terase na kojoj smo ručali pucao na čitav grad. Bilo je teško povjerovati da je s tog humka zbitih kuća, gdje je stalo jedva devedeset tisuća stanovnika, po­teklo toliko nadvremenskih velikana. Tada nas je Miguel Otero Silva, u duhu svojeg neizbježnog ka-ripskog humora, poučio da među svjetski glasovi­tim imenima nažalost nema imena najdičnijeg sina Arezza.

- Najveći je - kazao je svečano - bio Ludovico.

Tek tako, bez prezimena - plemeniti Ludovico, vrhunski majstor umjetnosti i ratovanja, koji je baš tu sagradio dvorac svoje nesreće, pa nam je Miguel o njemu pripovijedao za čitavo vrijeme ručka. Govorio nam je o njegovoj silnoj moći, njegovoj po­gubnoj ljubavi i jezovitoj smrti. Ispričao nam je ka­ko je u trenutku ljubavne mahnitosti bodežom pro­bo svoju damu u postelji u kojoj ju je netom prije toga obljubio, i potom na samoga sebe nahuškao svoje divlje borbene pse što su ga rastrgali zubima. Uvjeravao nas je, vrlo ozbiljno, da poslije ponoći Ludovicov duh luta zamkom u mrkloj tmini, u potra­zi za spokojem nakon ljubavnog čistilišta.

Dvorac je zapravo bio golem i sumoran. No na blistavom danjem svjetlu, uz ispunjen želudac i du­šu, Miguelova je priča zvučala tek kao zgodna aneg­dota, poput tolikih sličnih kojima je zabavljao svoje goste. Osamdeset i dvije sobe koje smo bez trunke nelagode obišli nakon popodnevnog odmora, za mnogobrojnih su gospodara pretrpjele čitav niz preinaka. Miguel je bio obnovio prizemlje, odlučiv­ši se između ostalog na modernu spavaonicu s mramornim podom i dodatnim prostorijama za sa­unu i tjelovježbu, te dogradio terasu punu opojnog cvijeća na kojoj smo ručali. Drugi kat, tijekom sto­ljeća najkorišteniji, sastojao se od niza posve bez­ličnih soba, s pokućstvom iz različitih razdoblja prepuštenim zubu vremena. No na najvišem je ka­tu netaknutom sačuvana odaja kroz koju je vrijeme očito zaboravilo proći. Bila je to Ludovicova spava­onica.

Doživjeli smo doista čaroban trenutak. Pred nama se ukazao krevet sa zavjesama izvezenim zlatnim nitima i raskošnim prekrivačem na ponos veziljsko-kitničarskog umijeća, s još uvijek vidlji­vim tragovima skrutnute krvi žrtvovane ljubavni­ce. Bio je tu kamin s hladnim pepelom i okamenje­nim komadom drva, ormar s proslavljenim oru­žjem, i portret zamišljenog viteza u zlatnom okvi­ru, ovjekovječenog u ulju rukom jednog od mno­gih firentinskih majstora kojima se nije posrećilo nadživjeti svoje vrijeme. No od svega me se ponaj­više dojmio miris svježih jagoda kojim je, bez ikak­va vjerodostojnog objašnjenja, spavaonica još uvi­jek odisala.

Ljetni su dani u Toskani dugi i protiču nekako usporeno, tako da se obzor ne miče s mjesta do de­vet uvečer. Kad smo završili s razgledom dvorca, bilo je prošlo pet, no Miguel nam je silom htio po­kazati freske Piera della Francesce u Crkvi Sv. Fra­nje. Potom se oteglo čavrljanje uz kavu pod pergolama na trgu i kad smo se napokon vratili po prtljagu, večera je već bila poslužena. Tako nam nije bilo dru­ge nego ostati.

Dok smo sjedili pod nebom sljezove boje s jed­nom jedinom zvijezdom, djeca su se, oboružana voštanicama iz kuhinje, otisnula u istraživanje car­stva tmine na gornjim katovima. S terase smo čuli kako poput neukroćene ždrebadi topću po stubišti­ma, kako vrata otužno cvile, kako uzbuđenim kri­kovima zazivaju Ludovica po sablasnim odajama. Njima je, dakako, i pala na um nesretna zamisao da ondje prenoćimo. Miguel Otero Silva ih je odušev­ljeno podržao, a mi im nismo imali srca reći ne.

Unatoč mojim bojaznima, spavali smo vrlo do­bro - supruga i ja u jednoj od prizemnih spavaoni­ca, a sinovi u susjednoj sobi. Obje su prostorije bi­le nedavno obnovljene i nije u njima bilo baš ničega prijetećeg. Uljuljkujući se u san, izbrojao sam dva­naest zvonkih udaraca klatna zidnog sata u pred­vorju i sjetio se jezovitog guščaričinog upozorenja. No bili smo tako umorni da smo učas zaspali, utonuvši u dubok i postojan san. Probudile su me tek poslije sedam blještave zrake sunca što su se provukle kroz bršljan na prozoru. Pored mene, moja je supruga još uvijek brodila mirnim, blaženo nevi­nim vodama sna. »Kakva besmislica - pomislio sam - da u današnje vrijeme ljudi još vjeruju u du­hove.« Tek mi je tada nosnice zagolicao miris svje­že ubranih jagoda. Ugledao sam kamin s hladnim pepelom i skamenjenom posljednjom cjepanicom, i portret tužnoga viteza koji nas je od prije tri stolje­ća promatrao iz svojeg zlatnog okvira. Jer nismo le­žali u prizemnoj sobi u koju smo prethodne večeri pošli na počinak, već u Ludovicovoj spavaonici, pod baldahinom s prašnjavim zavjesama, pod plah­tama natopljenima još toplom krvlju njegove ukle­te postelje.