Dođe to s godinama

Pri strašnom ubrzanju života dolazi do navikavanja duha i oka ali žal je neiscrpan. Skoro pa nalikujemo putniku što iz vlaka upoznaje zemlju i ljude, a nazad ne može.

Sljedeće riječi, su iz glasnika Association for Humanistic Psychology Newsletter napisala je neka osamdesetpetogodišnjakinja:

Kada bih mogla ponovno živjeti od početka, usudila bih se činiti više pogrešaka. Opustila bih se... Jela bih više sladoleda. Možda bih imala više pravih 'problema', ali bih imala manje zamišljenih problema! Znate, ja sam jedna od onih koji sat za satom, dan za danom žive razumno i pametno. Oh, da, i ja sam imala svojih trenutaka i kad bih sve morala raditi ispočetka, takvih bi trenutaka bilo više! Štoviše, trudila bih se da svi trenuci budu takvi! Nije li to predivno?! Samo trenuci, jedan za drugim, umjesto da tolike godine živite prema unaprijed stvorenom planu.... Kad bih mogla živjeti ispočetka, počela bih hodati bosa ranije u proljeće. Češće bih odlazila na ples. Češće bih se vozila na vrtuljcima. Češće bih ubirala tratinčice.

Protekom vremena smo stariji i život ubrzava, o tom fenomenu pisao je i Aristotel u svom djelu „Retorika“. „Stariji ljudi više žive od uspomena nego od nade, jer im je preostalo vrijeme kratko, prošlost dugo; nadanje je okrenuto budućnosti, a sjećanje prošlosti. To je razlog njihovoj glagoljivosti: neprestano pričaju o svojoj prošlosti, jer u predavanju uspomenama nalaze zadovoljstvo.“

S godinama ljudi su nepovjerljivi jer su često bili prevareni i znaju da većina stvari završi loše. Oni su škrti jer iz iskustva znaju da je imetak teško steći, a izgubiti ga je lako i često pričaju o prošlosti. Mladi su nagli i naprasiti. Lako im je povrijediti osjećaj časti. S obzirom na to da su u svome kratkom životu imali malo prilike iskusiti prevaru, naginju lakovjernosti. Žudnja im je snažna i olako joj se prepuštaju. Mladima je budućnost duga, a prošlost kratka.

Na pola puta između zore i sumraka života nalazi se srednja dob - koju Aristotel naziva „vrhuncem“. Karakter osobe na vrhuncu života je idealan. Osoba nije lakovjerna, ali nije ni nepovjerljiva, nije obijesna, ali nije ni strašljiva, nije rastrošna, ali nije ni škrta. Dakle, radi se o prikladnom omjeru ili kako reče Aristotel: „Tijelo se nalazi u naponu snage od tridesete do trideset i pete, a duša u četrdest devetoj godini.“

Aristotel je imao četdeset godina dok je pisao „Retoriku“.

1971. godine švicarski književnik Maks Frisch u svom romanu „Udruga dobrovoljne smrti“ gdje Frisch, između ostalog, piše dodatak za Aristetolovu „Retoriku“. Mladi i stari različito se odnose prema prošlosti i budućnosti. Za mladu osobu, piše Frisch, budućnost je zbroj izvjesnih mogućnosti. Za starije je budućnost sve što se više ne odnosi na njih, zbroj definitivnih nemogućnosti (više nikad neće naučiti jedriti, neće doživjeti slijetanje na Mars, a ni novi kolodvor u Zürichu, itd.)

Na stotinjak strana, ovog romana ružnog naslova, Frisch piše o iskustvu starenja i temelji se na dnevničkim bilješkama iz razdoblja od 1966. do 1971. godine.

Kad se na stolu pojave fotografije lica starih ljudi kao da ožive a okice im zacakle. Radoznalo se naginju nad stol. To ljudi koji su do samo prije par munuta u tišini dnevnog boravka apatično buljili u prazno. Gledajući fotografije pričali su o svojoj mladosti, o svom odrastanju i školskim danima.

Fotografije su ih vratile u prošlost, a kadkad su uspomene toliko oživjele da se činilo kao da se prošlost preselila u sadašnjost. Ali i ta sadašnjost je vrlo kratka, malošto se uspije zadržati i uskoro će nestati i najstarije uspomene. I tek tad će prestati brbljanje o prošlosti koje je Aristotelu toliko smetalo.