Doživljavajući svakodnevnu dinamiku postojanja, stalno na oprezu i naoružan izrazitim pjesničkim darom Ilija Ico Blažević se pretvara u hvatača iznuđenih osjećaja u vremenu i prostoru oko sebe. Hoda uspravno; ponekad pognut i s vrećom na plećima, osluškuje i opaža promjene iz dana u dan, iz godine u godinu, hvata ih i stavlja u njedra. S pogledom na život iz sunčane doline promatra razliku izmenu sabranih djela Dostojevskog i debeloga perzijskog tepiha, šalje nam dojmove neposrednog sudionika i potrošača liberalnog kapitalizma.

 

Od prijatelja do mladalačkih putovanja sa dragih prašnjavih putova i zelenih livada. Od rodnoga doma do škole, preko rijeke i bijeloga posavskog grada – u stalnoj nakani da rukama obujmi sve što je već tu ali i ono što polako izmiče. Kroz svakojake životne stranputice njegova poezija teži ka jednostavnoj sreći i slobodi, bez zidova i skrivenog vidika. Ukazuje na tjeskobu koja viri iza svakog kuta našega življenja. Pokazujući osobnu putanju Ico prezentira stanje u kojemu ponekad i sami jesmo ali ne zapažamo kako se misli, osjeća i služi čulima. Ploveći kroz njegove stihove odjedanput se pojave stvari koje često ne zamjećujemo ili smo pak zaboravili da postoje.

 

pv

Zaboravi sve

 

Stojte riječi, rđavoga uma

Trulost duha ostavite sebi

I idite drugom stranom druma

Ja vas k sebi ni uzeo nebi.

 

Stojte misli, lažljivoga žara

Progledajte iz te crne tame

Nemoj glava da Vam srce vara

Jer će glava ostavit Vas same.

 

Stojte želje, podlih iskušenja

Nek vam oči iz te tmine vire

Kao ružna smrtna priviđenja

Sudnjeg časa kad želja umire.

 

Stojte djela, puna srama

Gdje vam priča nije čast

Ni zaborav neće s Vama

Dok nosite teški, crni plast.

 

I. Ico Blažević