Svjedoci vremena

Kad smo završili vizitu, raspo­ređeni smo u hrvatsku vojsku. Osam dana prije nas srbi su otišli za Bjelovar, a mi smo poslije otišli za Varaždin. Kad sam došao u hrvatsku domobransku vojsku stupio sam u naučni odjel Druge novačke pukovnije u školu. Tu sam ostao šest mjeseci. Zapovjednik pukovnije je bio Zvonimir Stimaković, zapov­jednik bojne je bio Antun Heim, a zapovjednik satnije je bio Branko Sulić. Tu smo završili školu u prvom ili drugom mjesecu sljedeće godine u Varaždinu. Kasnije su me rasporedili u neku pomoćnu satniju Druge bojne Druge novač­ke pukovnije u Ludbreg. Tu sam ostao do sredine rujna 1943. godine, kada su nas partizani rastjerali, zahvaljujući izdaji. Nisam bio zarobljen, već sam po­bjegao u Koprivnicu. Iz Koprivnice i Bjelovara sam došao kući. Kad sam do­šao kući već je Petar Rajkovača sa nekoliko ljudi pokušavao organizirati ob­ranu od četnika, koji su već u ljeto 1943. upadali u naša sela i pljačkali. Miloševići, Srbi iz Bijeli Bara su imali čiču Milana i njegova četiri sina koji su bili povezani sa četnicima Branka Kovačevića. Kad se ženio Dokan Topić iz Novog Grada iz Kovačevića koji su svi odreda bili živi četnici , i ja sam tad privi puta vidio četnike. Tu su bili i Radovanovići. Mato Mašić i njegov sin Niko su imali dobre konje, pa su vozili četnike koji su se svi ponapijali.

Te ve­čeri u nas u selu je bilo šest-sedam pušaka jednometki. Četnici su došli i odu­zeli dvije puške. Sutradan Ivan Calušić je poručio da moj otac ide na stražu. Došao je Marijan Glavaš i ja sam mu kao starijem dao pušku da je ponese. Kad su bili četnički svatovi, ja smo i Bozo Vranjić skupa spavali, jer je on bio na prelu. Kad smo se noću vraćali u našoj bašči primijetili smo neke ljude koji zaviruju u našu kući i govore kako nas nema kod kuće. Mislili smo baciti bombu, ali su oni otišli. Poslije su četnici otišli i pobili Barbarića djecu. Uoči Pazarića ja i moj kum Mijo Barukčić smo pošli u Odžak i susreli Neđu Svetozara Sišljagića i Belića. Tu je Petar Rajkovača njih dočekao i Neđu je ubio, a Belić je pobjegao. Poslije podne su se četnici organizirali i napali na Prnjavor. Petar se uklonio, ali su ubili Miku Jakića i Ivana Katića. Sutradan je bio njihov sprovod. Kada se ženio moj komšija Juro Zec, ja sam bio djever i tre­bao sam ići pozvati sve svatove. Morao sam ići u Novi Grad pozvati Radu Bogdanovića koji je imao dućan i lijepo se s nama slagao. Uzeo sam svoju plo­šku i došao do Novogradskog groblja kad četnik na straži. Pita mene kuda idem. Kad sam mu rekao, on mi kaže da ga poslušam i da se vratim kući, jer je Novi Grad pun četnika i to stranaca, te bi mogao biti ubijen. Vraćajući se kod kuća Arambašića ustavi me ustaša iz zaštite koju su organizirali da po­kopaju ubijene. Kad me je upitao za ime, misleći da sam Srbina, zamalo me ne ubi, psujući mi majku četničku. Pođe puškom prema meni, a ja uhvatim pušku i ona opali. Izađe Juro Rajkovačić i spasi me, tako da sam ostao živ. Na sv. Katu ja i Božo Vranjić smo otišli u Prud. Odvukao nas je Ive Vranjića otac. Otišao sam u Treću satniju Druge novačke pukovnije i tamo sam ostao do četvrtog mjeseca u toj jedinici, dolazio sam i kući. Povremeno sam dobijao i činove. Zadnje vrijeme sam dobio čin vodnika i došao sam kod Petra Rajkovače. Bio sam zapovjednik Drugog voda.

Organizacija je bila vojna, kao u svoj hrvatskoj vojsci. Naoružanje je bilo onakvo kakvo je tko donio sa sobom: puš­ka, bombe i pokoji automat. Ja i Juro Mitrović smo donijeli automate, kasnije smo zarobili mitraljez. Bio sam kod Zorica kad je potopljen brod, izvadili smo mornare i četiri teška mitraljeza, minobacače, protivavionske topove i svako drugo oružje. Također smo naoružali od mornarice koju smo razoružali u No­vom Gradu. Kad god je trebalo mi smo išli u Garevac, Čardak i Pećnik, gdje smo ratovali. Uoči Marine četnici su napali Potočane, želeći uništiti Ivana Čalušića. Tada se pjevala pjesma: "Zakukala sinja kukavica oko naših seljač­kih kućica i tko čuje mora da zaplače. Zdravko sprema napad na ustaše i on svoje borce postrojio i ovako njima govorio: valja danas juriš napraviti i Poto­čane selo osvojiti i potočansku školu zapaliti, Čalušića živa uhvatiti i ubiti četerest krvnika i ubiti to je nama dika. Od Podnovlja pa do Novog Grada Tu će naša komanda da vlada. Od Svilaja do Bosanskog Broda Bit će nama pro­laziti zgoda. Na sve strane mi stavljamo straže, Na proljeće boće čika Draže".

Mi smo četnike dočekali na Čalušića brdu. Imali smo dvije grupice vojnika: na Tulića brdu i Neteki. Jedna nam je grupa trebala doći iz Pisara, preko Neteke do Bijelih Bara. Kad je napadnut Ivan Čalušić, Baja je bio na Tulića brdu. Ja sam bio u drugoj grupi, tad nam je došao Ilija Arambašića na konju; poslao ga djed i mi smo krenuli na Bijele Bare i opkolili četnike. U velikim vrbama, kraj kanala poginuo je Zdravko četnički vođa. Kad nas je vidio Zdrav­ko je ušao u vrbe i mislio je kad mi prođemo za nama će pucati. Ivica Rodin njega spazi, dođe sa strane, ubije ga i uzme mitraljez. Kad smo mi krenuli u akcija, odmah je poginuo Kerac. Čini se da ga je netko od naših ubio. Kad smo se svi gore sastali bio je i Petar ranjen. Donijeli su odsječenu glavu četničkog vođe Zdravka i Ivan pljune na njega. Oni su skupa bili u kraljevoj vojsci. Bio sam u Zoricama i Najviše u Trnjaku sa svojim vodom šest-sedam mjeseci. Srba iz Trnjaka je bilo osamnaest u hrvatskoj vojsci u radnom bataljonu. Kad je Tito dao amnestiju, oni su naišli i ja ih prevezeni preko Savi. Bilo je Trnjančana osamnaest, četiri iz Lipika i jedan iz Novog Grada. Od njih sam oduzeo vojne knjižice i poslao ih kući. Oni su otišli kući. Donio sam ih u naš štab. Tu je bio Pero Stanić zvani "Kokica" kod kojeg sam ostavio knjižice. Poslije je Baja rekao da Srbi dođu. Sjeo sam s njih osamnaest u kola i došli smo u našu školu. Baja Petar im lijepo kaže da su njihove isprave kod nas, te da oni idu kući i rada jer ih nitko neće dirati. Ako nam budu potrebni, mi ćemo ih pozva­ti. Tamo sam im držao sastanak i rekao sam im da moraju sve činiti da se vi­di, a ne potajno. Jednog smo dana pravili raciju, pa smo prošli cijeli Novi Grad i koga god smo našli pohvatali smo ih i poveli na Banovu Pustaru. Tu su oni prenoćili i otpremili smo ih za vojsku. Bio je Pero Kureš, Marko Bogdanović, Lazo, oko dvadeset Novogradaca. Bojali su se da će biti pobijeni, ali ih nitko nije uopće dirao. Bilo je to već u proljeće. Oni su opet otišli u hrvatsku vojsku. Za pogibiju u Trnjaku Petar nije znao. To su napravili pet-šest Vojskovčana i djed Šimo Karlović, koji je imao unuka domobrana koji je negdje poginuo i da bi se osvetio, pobili su ljude iz Trnjaka. Petar je tada uze i osedlao tri konja. Sjeli smo na konje: Petar, ja i Roko Udovčić. Tražili smo tamo, ali nikoga ni­smo našli. Prošli smo i kroz Prud. Kasnije sam ja smijenjen. Došao sam u ško­lu i odatle za Lipik sa mojim vodom. Bili smo u kući Mitrovićai, Ive Barukčića, Blaža Barukčić i Mašića. Tu smo u selu hraniti. Neki su išli i od Srba tražili kokoši za jelo. Kad smo mi čuli, pokupili smo takve i istukli ih na mrtvo ime, jer to nisu smjeli činiti.

U Čardak na osiguranje smo išli više puta. Prvi puta uoči Jurjeva kad smo uzeli Modriču i vratili se u Garevac. Poranili smo rano i pregazili Bosnu. Ušli smo u Garevac, pa krenuli na Modriču i uzeli je, te istje­rali četnike. Sutradan uoči Jurjeva smo se vratili u Modriču, te napravimo akciju preko Miloševca i Kruškova Polja. Kad smo došli u Miloševac nije bilo četnika, jer su se sklonili. U Kruškovom Polju s desne strane se pojaviše četni­ci i neki od naših pođu za četnicima. Ostane moj ranac. Pokupimo ranac i stig­nemo naše. Tu je Petar ubio Vojina Zečevića, čovjek nije bio kriv. Našli smo plošku rakije. Kad je došao Petar vidjevši plošku, upita nas da li pljačkamo i opijamo se. Mi kažemo da ne pljačkamo. On nam kaže da bacimo plošku raki­je i mije bacimo. Tu se sabrala sva naša vojska. Kad smo krenuli naiđemo na Obrada Burića i Ignju, neke komandante. Mi zapucamo, oni pobjegnu. Mi za­palimo njihov štab, te krenemo i zanoćimo u Tišini. Na Markov dan u Šamcu nas dočekaju i odvuče druga kolija u Balegovac i Potočane, gdje smo slavili Markovo. Mi smo poslali oko stotinu vojnika u Vinsku na izobrazbu da se ubi­je njemački komadant i da se uhvati Branko Kovačević, ali nažalost oni nikad nisu došli. Kad je bilo rasulo i amnestija svi su domobrani mogli otići u parti­zane, da nije bilo tih naših momaka u Vinskoj. Poslije toga sam se povukao sa Zorica i tamo ostavio jednu desetinu. Dva sam voda odveo u Kadar i jedan u Gornji Svilaj ijedan u Novi Grad. Bilo nas je više pa smo se rasporedili u šest grupa.

Nakon toga došao nam je teklić sa viješću da se moramo povlačiti pre­ma Čardaku, jer su tamo udarili partizani. Natovarimo šest mitraljeza na kola i krenemo preko Ade, gdje su nas prevezli na Miloševačku stranu kod nekog kanala. Kad smo došli u Miloševac udarimo na četnike. Tu smo predahnili, pa smo krenuli prema Čardaku, Živkovu Polju i Filomeni. Moj je vod ostao kao osi­guranje u Skugriću, a naši su svi krenuli dalje i prošli su kraj Bosne. Rastje­rali smo četnike. Odatle smo se vratili od Babešnice: ja, Petar i ostali. U Mod­riči vidimo idu četnici. Ide konj i na konju pop Risto Bočić ili Žigić. Htjeli suse s nama povezati, ali ih je Petar otjerao. Pitaju tko je Petar jer nas je bilo više, pa ne znaju tko je Petar. Vratili smo se i prešli preko Bosne, te došli do naše škole gdje se uhvatila gužva. Kad smo krenuli na Garevac, nismo mogli preći, jer je tamo bio Belić. Na našoj strani su na jednoj topoli bili Garevljani koji su ga dočekali. Kad se smrknjivalo, mi priđemo Bosnu i dođemo do bun­kera. Onda sam pregazio Bosnu, tri puta sam je pregazio do tada. Došli smo im sa leđa, te smo im tu nešto napravili. Otjerali smo Belića, tako daje Gare­vac ostao u našim rukama. Partizani su pobjegli. Ne sjećam se u kojem je to mjesecu bilo. Između Božića i Nove godine dolazi Škico i s nama se dogovara da pravimo zajedničku jedinicu, jer su četnici ovladali Miloševcom, Kruškovim Poljem i dalje. Otišao sam kod Škice, dogovorimo se i krenemo. Sve smo rastjerali i spojili smo se sa Škicom. Nakon toga ljudi su se razišli kućama.

Nakon Nove godine dođe naređenje da sa svojim vodom moram ići na Pećnik. Tamo smo došli i rasporedili se nedjelja i Nova Godina su bila dva blagdana skupa. Dođe nama teklić sa viješću da su napadnuti Kladari, te mi odmah krenemo tamo. Četnici su već bili upali u Kladare. Kad smo došli sve nam je bilo smrzlo. Tu smo se tukli svime. Tek kad je počelo tući naše teško naoruža­nje, mi smo ih potisnuli iz Kladara. Kad smo došli u Garevac,u kući Marka ili Pere Dubravca smo zatekli pedesetero zaklanih žena i djece. Sve što su zatekli četnici su poklali. I odatle smo ih odbili. Sutradan smo krenuli u akciju svi skupa sa Ivanom Ćalušićem. Moja dva voda i dva Ivana Čalušića su zauzela Kladare. Petar je otišao ravno. Škico je s druge strane krenuo. Ivo Rajkovačić je otišao od Kornice sa Garevljanima. Naš vodič koji nas je vodio, doveo nas je do svoje kuće gdje mu je bila pobijena sva familija. Imali smo što vidjeti. Vodič se izgubio, te nismo znali kuda krenuti. Bojali smo se da ne udarimo na naše. Bilo nas je preko dvije stotine, te smo uhvatili front preko petstotina me­tara. Lutali smo, ne smijemo naprijed, čujemo Škicine mitraljeze. Oko tri sata bacim raketu i naši bace s druge strane, te skupa uđemo u Miloševac. Na Sve­ta tri kralja imali smo sjednicu, te sutradan krenemo ponovno za Modriču. Krenem kuda sam i prošli put išao. Od Skugrića napravim zasjedu. Ivo Rajkovača je iza pola noći zasjeo od Majne. Mi smo tada četnike ponovo istjerali. Dođe Jozo Janjiš teklić sa porukom da se povlačimo. Dođemo u Modriču. Voj­ska ko vojska pljačka, pije... Mi jedne istjeramo, dođu drugi. Imali smo proble­ma, te smo neke svoje i tukli. Moj je vod bio raspoređen u neku kuću Jovčića.

Prvi smo bili izloženi prema Skugriću. Tu smo ostali nekoliko dana. Nakon što je napuštena Majne, došli su četnici. Uskoro smo bili opkoljeni. Meni su se razbolila dva ustaše Bono Mesar i Rokica Kajičin, te ih natovarimo na neke saone. Bila je velika zima, došli smo do Bosne, skela nije radila. Vratio sam se od Bosne u sobu gdje su bili naši, a u sobi puna soba četnika. Privu-čem vrata i ne znam da li su me primijetili. Tog se prizora uvijek sjećam. Dok sam došao do stepeništa, naišao je netko sa puškom i na puški neka vreća. Nisam imao kuda, već na njega naletim. Mislio sam ga preskočiti, ali sam skočio na njega. On je pao i ja sam izašao. Uskočim u kola udarimo po konji­ma i pobjegnemo. Kad iza nas počne pucati njihov mitraljez, zahvaljujući svo­joj brzini spasio sam se. Povukao se i Ivo sa svojom vojskom, ostala su naša tri-četiri voda. Poslije podne idu četnici i nose zastavu od nas su udaljeni tristo do četrsto metara. Gore su zauzeli Majnu. Naši momci su postavili mitralje­ze, pa polako počnu pucati, sad po jednima, sad po drugima. Mi smo bili u kući. četnici nas opkole. Bio je neki Ivo Brdar koji se spremio u neko bijelo odijelo, te ih je mnogo pobio. Bili smo osam dana opkoljeni, stalno su nas napadali. U pomoć su nam došli Tadija Tipura i Pavo Perkić. Presiječemo zid da možemo tući nisko. Bile su neke sitke kao od kreveta koje smo pometali na prozore. Oni dođu da nam ubace bombu ali od toga nisu mogli. Taj dan kad ću ja biti ranjen bilo je to 7. siječnja 1945. idu četnici i naši zapucaju.

Lijepo nam je bilo u Sloveniji, dok nismo došli u Zagreb nakon devet nedilja. U Prečkom nisu dali ništa jesti i tukli su nas u baraki gdje nas je bilo oko tri stotine. Dođe jednom doktor Brkljačića, Ciganin i nas prozva. Koji su prozvani voženi su kamionima. Ostalo nas je 27. Odatle su nas prebacili na Trešnjevku u Crveni križ. Tu smo spavali ja, Fra­njo Radman, Stjepan Vincek iz Oriovca, Antun Robić iz Kapel Batine. Zavukli smo se u neke klupe i spavali. Ujutro dođe Franjo Radman i zove me da ču­jem što se kod nas dogodilo. Štefo Kovač iz Odžaka imao je ženu Slovenku i sa dvoje djece putuje iz Odžaka i priča nama što se dogodilo u Vlaškoj Maloj i u okolici. Da sam imao čakiju tad bi se zaklo. Oko jedan sat poslije podne krenemo za Vrpolje i stignemo sutradan oko podne. Iz Vrpolja dođem u Kopanicu. Mijo brat je bio u Kopanici. U Kopanici sam bio osam dana. Ništa nisam mogao jesti, što god uzmem sve povratim. Nitko me nije mogao poznati svi su mislili da sam već odavno mrtav. Tu su bili čerkezi koji otjeraju Miju i gazdu Pavu kod kojeg je on bio. Gazdu Pavu ubiju a Mijo vrati konje u Čajkovce. Gazdarica se kasnije udala za nekog Miju Franjina koji je bio partizan i kod njega su bila sedam partizana, te sam se kod njega sklonio. Mene su prijavi­li u Mjesni odbor. Jedne nedjelje dođe mater po mene i mene Mijo odveze u Ja­ruge. Tu su me trojica partizana ispitivala. Pored nas prolazi mater i ne pre­poznaje me. Odemo na Savu i tu priđemo.

Pred mene su došli Marko i Stijepo Barukčić. Došao sam kući. Kad smo pekli rakiju, naiđu naši Srbi i ja njima kažem da sam do sada ja njih čuvao, a odsada oni trebaju mene čuvati. Ne bi to rekao da nisam malo popio. Neće te puške kod vas dugo ostati, dok se ne uspostavi druga vlast, kažem ja njima. Nakon toga šest ili sedam puta sam trebao biti ubijen, ali sam nekim slučajem ostao živ. U zatvor sam otišao o Bo­žiću 1945.. Otjerali su me u Potočane u kućar gdje nas je bilo sedamnaest. Dotjeran je Luka Blaža Terzića otac koji je tad bio ubijen. Tad sam i ja trebao biti ubijen, jer je došao Stojan Mršić koji me je optužio. Sutradan dođu Bonica i Ilija Martinović i puste mene. Kad je Pero Ilije Martinovića u ljeti u sedmom mjesecu otišao u šumu, ja smo i brat Mato čuvali krmke. Otišao sam od djeda Ante Kikića uzajmiti pšenice. Vraćajući se naiđem na vojnike iza šume. Bilo ih je četrdeset ustaša. Tada sam ponovo zaglavio zatvora. Otjerali su nas u Zenicu, gdje je bio bogoslov Juro Radman, Deleša, Ivo Grgić i Blaž Gudelj. Osude me na godinu zatvora. U zatvoru jednom prigodom dođe Džemal Bijedić i kaže meni da ja koji sam iz Odžaka nikada kuće neću vidjeti. Međutim, kad su me pustili iz zatvora, krenem na željezničku stanicu u Zenicu kad tamo neke AFŽ-ovke nam ne daju ući u vlak. Reknem da sam iz Pisara i puste me u vlak. Došli smo do Doboja, a vlak ne ide dalje, tek sutradan. Sutradan do­đem do Broda, a onda u Topolje, a odatle pješice preko Sredanaca do Svilaja i kući. Putem me naši pitaju odakle idem, a ja im kažem iz zatvora. Tako do­đem kući.

Fra Grga Vilić, „Vrijeme stradanja“, str. 435-440