Sjećanja

Iz vremenske perspektive od oko šest desetljeća mislim da se može rela­tivno objektivno sagledati i prosuditi značenje uspostave i postojanja NDH u sveopćoj hrvatskoj povijesti. Što se njezinom uspostavom bilo dobilo, što ostvarilo, a što njezinom propašću zauvijek (?) izgubilo? Odgovor na ta dva ključna pitanja omogućit će nam i da razumijemo zašto tolika mržnja i klevete na NDH i ustaše kao njezine tvorce.

Nepobitna je činjenica da su ustaše uza sve pogrješke i promašaje nji­hove vlasti uspjeli ostvariti ili udariti temelje za ostvarenje dviju stoljetnih težnji hrvatskog naroda: teritorijalne cjelovitosti i nacionalnog jedinstva.

Zbog nesretnih povijesnih okolnosti i geopolitičkog položaja Hrvatske neke su njezine pokrajine stoljećima bile pod tuđinskom vlašću, mletačkom i turskom, pa i kada su se u XIX. st. sve našle na okupu u većoj političkoj zajednici, Austro-Ugarskoj Monarhiji, i nadalje su ostale upravno-politi-čki razdvojene, čak i podijeljene među dvije polovice te veće državne zaje­dnice: Istra i Dalmacija u okviru austrijskog dijela, Banska Hrvatska (koja je bila stoljetna nositeljica hrvatske državnosti) u okviru ugarskog dijela monarhije, a od turske vlasti oslobođena Bosna i Hercegovina pod zaje­dničkom austro-ugarskom upravom. U tijeku Drugog svjetskog rata obno­vljena hrvatska država, Nezavisna Država Hrvatska, objedinila je u svojini granicama malone sve te rastrgane dijelove hrvatske zemlje. NDH je, nai­me, bila obnovljena ne samo u tadašnjim svojim etničkim, nego i u svojim povijesnim granicama, u granicama Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske, od Drave do mora te od Sutle do Drine. Temeljem nesretnih Rimskih ugo­vora od svibnja 1941. god. u korist Italije otuđeni dijelovi Dalmacije i otoka ostali su pod talijanskom vlašću samo dvije godine, do istupanja Italije iz Trojnog pakta u rujnu 1943. god. kada su ponovno integrirani u granice NDH. Tada je proklamirano i sjedinjenje Istre s NDH, a Istra dotada (izu­zev njezina najistočnijeg dijela) nikada nije bila u sastavu hrvatske države makar je etnički uvijek bila hrvatska zemlja.

Do početka turskih osvajanja, a to znači do druge polovice XV. st., hr­vatski narod je, kako u kraljevini Hrvatskoj, tako i u od Hrvatske politički osamostaljenoj Bosni, u vjerskom i nacionalnom pogledu bio jedinstven. Stogodišnjim misionarskim djelovanjem franjevaca najveći dio bosanskih i humskih (hercegovačkih) patarena bio je vraćen u krilo Katoličke crkve. Osim toga, patareni se nikada nisu etnički, a ni nacionalno izdvajali iz hr­vatskog nacionalnog korpusa. Turci su, usporedo s postupnim osvajanjem hrvatske zemlje, dovodili iz ranije okupiranih balkanskih područja pravo­slavni živalj koji im je služio u ratovima kao pomoćne čete, a na osvojena i opustošena područja su ga naseljavali kao graničare i poljodjelce. Svi ti pravoslavni doseljenici, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, poznati su pod zajedničkim imenom Vlasi. Hrvatsko plemstvo i vlasti u još slobo­dnim, ali opustošenim pograničnim područjima mamili su te turske Vlahe i naseljavali ih u hrvatske pogranične krajeve (kasniju Vojnu krajinu). Tako se zbilo da se u pogranične slobodne i okupirane krajeve srednjovjekovne Hrvatske naselilo pravoslavno pučanstvo. Etničko podrijetlo im je bilo ra­zličito: Vlasi, Srbi, Grci, pa i Hrvati katolici koji su, poradi povlastica koje su uživali pravoslavni Vlasi (Vlaški zakon), prešli u grkokatoličku crkvu. No svi su se oni tijekom nekoliko stoljeća življenja najprije u okupiranim pa tijekom XVII. i XVIII. st. oslobođenim hrvatskim krajevima u nacional­nom pogledu stopili sa starosjediteljima Hrvatima katolicima u jedinstven narod. Osjećali su se i očitovali kao Hrvati grkokatoličke vjere, neki od njihove inteligencije sudjelovali su i u hrvatskom narodnom preporodu, kako u ilirskom pokretu u sjevernoj Hrvatskoj, tako i u hrvatskom naro­dnom preporodu u Dalmaciji, a neki su se istaknuli kao hrvatski knjiže­vnici (Petar Preradović, Dimitrije Demeter i dr.). Tako je to bilo do druge polovice XIX. stoljeća. Do 1861. god. nema ni u jednom službenom spi­su spomena srpskog imena u Hrvatskoj. Pa i nakon toga u katalogu Prve gospodarske izložbe u Hrvatskoj 1864. god. u statističkim podatcima o stanovništvu navedeno je da u Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji ima 95% Hrvata, a od njih je oko 25% grkokatoličke, a ostali su katoličke vjere. No od druge polovice XIX. st. pa nadalje, pod utjecajem srpske nacionalne propagande iz Srbije i Srpske pravoslavne crkve iz južne Ugarske i Srijemskih Karlovaca, hrvatski pravoslavci se sve češće počinju očitovati i osjećati nacionalno različitim od Hrvata katolika, kao pripadnici srpskog naroda. Tako se zbila prva nacionalna razdijeljenost po vjerskoj osnovi. Druga se zbila tijekom druge polovice XX. st. kada su se iz hrvat­skog nacionalnog korpusa počeli izdvajati i konačno nakon četiristo godi­na izdvojili hrvatski muslimani.

Za vrijeme turske vladavine u Bosni (1463. - 1878.), i nešto kraće u dru­gim po Turcima okupiranim hrvatskim krajevima, još preostali patareni, a pomalo i katolici, prelazili su (što pod političkim pritiskom, što iz uvjere­nja, ali i iz koristoljublja) na islam, "tursku vjeru". U vrijeme oslobodilačkih ratova tijekom XVII. i XVIII. st. svi islamizirani Hrvati iz Slavonije, Like i Dalmacije bježali su pred kršćanskom vojskom u još uvijek tursku Bosnu. Tako se broj muslimana u Bosni i Hercegovini znatno uvećao. Iako su se razlikovali po vjerskoj, a ne po narodnosnoj pripadnosti, te su naše hr­vatske muslimane, poturčenjake, njihovi kršćanski sunarodnjaci (a i oni sami sebe) po "turskoj" vjeri nazivali Turcima. I za sve njih, i muslimane i kršćane u Bosni, pravi etnički Turci bili su Osmanlije. Ipak oni nisu za­boravljali svoje nacionalne korijene. Mnogi od njih kao visoki državni i vojni dužnosnici uz svoje ime i čast često su dodavali i atribut "Hrvat". Tako primjerice Mahmut-paša Hrvat, Rustem-paša Hrvat i još dvadesetak dru­gih. Za vrijeme austro-ugarske okupacije i uprave (1878. - 1908. -1918.) među bosansko-hercegovačkim muslimanima, posebno u krugovima nji­hove inteligencije, bio je započeo hrvatski narodni preporod. Taj pokret zaustavljen je za vrijeme monarhijske Jugoslavije, ali se bio živo razmahao i među širim narodnim slojevima za vrijeme NDH jer mu je ustaška vlast pogodovala. Osobito prvih godina ustaške vladavine bili su brojni musli­mani i u ustaškom pokretu i u posebnim ustaškim vojnim formacijama. Kako se ratna sreća sve više okretala protiv Njemačke kao saveznice i po­kroviteljice NDH, hrvatski pokret među muslimanima naglo jenjava i oni sve češće odlaze u partizanske vojne postrojbe. Propašću NDH hrvatsko nacionalno osvješćivanje bosansko-hercegovačkih muslimana potpuno je zaustavljeno. Dapače, bilo je jako opasno izjasniti se kao Hrvat pa se oni ponovno povlače u svoje izričito vjerske okvire odbijajući bilo kakvo nacionalno očitovanje i vode se kao "neopredijeljeni". Potom, dijelom iz uvjerenja, a još više na poticaj jugokomunističkih vlasti i iz pragmatičkih razloga, bosansko-hercegovački muslimani počinju se službeno izjašnjava­ti i u nacionalnom pogledu kao Muslimani. Muslimani s velikim M. Dobro pamtim kako mi je tu pojavu objasnio moj dobar kolega i prijatelj, rahme-tli Seid M. Traljić, rođeni Sarajlija, koji je studirao u Zagrebu, a radio u Zagrebu i Zadru. Zašto "neopredijeljeni", ovako mi je objasnio: "U Bosni ima muslimana koji se kažu Srbi, ti su Bog i batina. Neopredijeljeni mogu u miru živjeti, a muslimanima Hrvatima nema mjesta u Bosni." Za odluku o Muslimanima s velikim M objasnio je da su to njihovi politički i drugi ugledni ljudi odlučili kako bi se izbjeglo opredjeljivanje između Hrvata i Srba poradi čega u opasnim i prijelomnim vremenima stradavaju bilo od jednih bilo od drugih. Ovako se mogu bez zamjerke svi držati na okupu, a što je i najsigurnije. Kasnije su odustali od tog neobičnog naziva te se počeli nazivati "Muslimani Bošnjaci", a u najnovije vrijeme su se zausta­vili na pokrajinskom nazivu Bošnjaci. On bi trebao označivati narodnost bosansko-hercegovačkih muslimana makar su i bosanski katolici i pravo­slavni u geografskom pogledu također Bošnjaci. U posljednje vrijeme i muslimani u Republici Hrvatskoj istupaju pod imenom Bošnjaka i traže, a i dobili su, status nacionalne manjine makar su svi oni, kao i oni u Bosni i Hercegovini, hrvatskog etničkog podrijetla i makar im u Hrvatskoj ne bi bilo zazorno da se očituju kao Hrvati muslimanske vjere, što zapravo i jesu. Tako se, eto, nakon propasti NDH nastavilo i učvrstilo izdvajanje muslimana iz hrvatskog nacionalnog korpusa. A što se tiče pravoslavnih, oni su se do uspostave NDH već bili uglavnom suživjeli s idejom da su kao pripadnici Srpske pravoslavne crkve i oni dio srpskog naroda. Da je opstala NDH i u njoj Hrvatska pravoslavna crkva, kao pripadnici Hrvatske pravoslavne crkve na dulji rok bi svakako i oni imali mogućnost da se i u nacionalnom pogledu vrate tamo odakle su se pod tuđinskim utjecajem u drugoj polovici XIX. stoljeća počeli izdvajati, da ponovno budu Hrvati pravoslavne vjere kao što su to bili do druge polovice XIX. stoljeća. No pro­pašću NDH i Hrvatske pravoslavne crkve oni se u socijalističkoj Jugoslaviji vraćaju srpstvu, samo sada s još jačim protuhrvatskim nabojem nego u monarhističkoj Jugoslaviji.

Propašću NDH onemogućeno je nacionalno jedinstvo hrvatskog na­roda, utvrđene su podjele po vjerskoj osnovi tako da se u naše dane kao Hrvati drže jedino Hrvati katoličke vjere. Ovakva nacionalna podjela na temelju vjerske pripadnosti jedinstven je slučaj u povijesti europskih na­roda!

Što se, pak, tiče teritorijalne cjelovitosti, dovoljno je pogledati geograf­sku kartu NDH od 1943. - 1945. i geografsku kartu bivše SR Hrvatske i sadašnje samostalne Republike Hrvatske, koja je u potpunosti naslijedila nekadašnje hrvatske republičke granice u okviru SFR Jugoslavije, i vidjet ćemo da Republika Hrvatska predstavlja "ostatke ostataka" nekadašnjeg slavnog hrvatskog kraljevstva i NDH. Kod razgraničenja među socijalističkim republikama u Jugoslaviji Hrvatskoj nisu priznate niti granice neka­dašnje Trojedne kraljevine s kojima je godine 1918. god. ušla u jugosla­vensku državnu zajednicu. Oduzet joj je najveći dio stoljetne hrvatske sri­jemske županije, koju su omeđivale Dunav i Sava, a Zemun bio najistočniji hrvatski grad, i sve to je pripojeno srpskoj autonomnoj oblasti Vojvodini. Od pokrajine Dalmacije oduzeta je čitava Boka Kotorska s primorjem do Bara i to je pripojeno republici Crnoj Gori. Izdvojena je iz NDH i čitava Bosna i Hercegovina kao posebna jugoslavenska republika, a danas država. Kod toga se nije pazilo ni na etničke ni na povijesne granice srednjovjeko­vnog bosanskog kraljevstva. Čitavo područje posebne austrougarske po­krajine Bosne i Hercegovine od 1908. - 1918. godine, a zapravo su granice turskog bosanskog pašaluka (dakle sve što je nakon oslobodilačkih ratova od hrvatskih zemalja ostalo u turskoj vlasti), dakle srednjovjekovna Bosna i tzv. Turska Hrvatska. Pa čak i onaj etnički sasvim čisti hrvatski koridor prema Neumu i Kleku koji su svojedobno Turskoj ustupili Dubrovčani, a koji je podijelio negdašnju pokrajinu Dalmaciju, sada južnu Hrvatsku, na dva dijela. To sve navodno poštujući "povijesne" bosanske granice. Ali je onaj drugi koridor koji su Dubrovčani također bili poklonili bosanskom pašaluku, Sutorina, oduzet od SR Bosne i Hercegovine i spojen s Crnom Gorom. Ukratko, kad se radilo o tome da se osakati Hrvatska, poštova­la su se i turska osvajanja kao povijesne granice, ali stoljetna pripadnost hrvatskoj kraljevini, kao što je bio slučaj sa Srijemom, nije se uzimala u obzir. Takve granice SR Hrvatske postale su državne granice međunarodno priznate samostalne Republike Hrvatske pa su time i teritorijalna nepravda i otimačina potvrđene i zapečaćene. A što je još bitnije, utvrđena je nacio­nalna podijeljenost po vjerskoj pripadnosti. Tome se može dodati i sve veće opadanje broja katolika (jedinih priznatih Hrvata) u Bosni i Hercegovini.

Propašću NDH hrvatski narod je upao u gore političko ropstvo nego što je bilo ono u monarhističkoj Jugoslaviji, u ropstvo bezbožnog jugokomunizma.

Osim svega navedenog, hrvatski narod je neposredno nakon propasti NDH doživio u povijesti europskih naroda dotada nečuven genocid, geno­cid kakav se nije događao ni za vrijeme turskih navalnih ratova. Nisu ga izvršili nikakvi okupatori, nego domaći pobjednici, jugokomunisti, uz blagoslov svojih ratnih saveznika Engleza. U roku od oko samo dva mjeseca, što na samoj slovensko-austrijskoj granici (Bleiburg), što širom Slovenije, ponajviše sjeverne Hrvatske, masovno se ubijalo i punilo goleme masovne grobnice. Mnogi su ubijani postupno na tzv. križnim putovima kojima su vođeni razoružani pripadnici hrvatske vojske i mnogi civili. Vođeni sa svr­hom da od gladi i zlostavljanja pomru pa su stoga ti putovi i nazvani "mar-ševi smrti". Te hrvatske žrtve broje se stotinama tisuća, a točan broj i sve masovne grobnice treba tek utvrditi, kako u onim hrvatskim krajevima koji su ostali u okviru Hrvatske, tako, još više, i u onim izvan Hrvatske. Hrvati koji su sve to preživjeli, što golom silom, a što političkim i gospodarskim pritiscima, primorani su na iseljivanje. Najviše je to došlo do izražaja u Bosni i Hercegovini. To se nastavilo i za vrijeme Domovinskog rata, prvih godina borbe za opstanak Republike Hrvatske. Danas Republika Bosna i Hercegovina broji tek oko 10% Hrvata katolika, a na kraju I. svj. rata je na tom istom području živjelo oko 24% Hrvata katolika. Sve ove zločine koje su činile kako bivša velikosrpska vlast, a još više jugokomunističke vlasti nad Hrvatima, trebalo je prekriti propagandom o jednim izmišljenim i drugim do besmisla uvećanim ustaškim zločinima.

Kad sagledamo sve ove silne nesreće koje su snašle hrvatski narod pro­pašću NDH, postavlja se samo od sebe pitanje je li bilo moguće sačuvati opstanak te države i nakon rata. Većina povjesničara misli da u ondašnjim međunarodnim okolnostima to nije bilo moguće. Ja, naprotiv, držim da su za propast hrvatske države odgovornije njezine unutarnje podjele na ustaše koji su za trajanja NDH u njoj obnašali vlast, komuniste s Titom na čelu i, najbrojnije, HSS-ovce pod vodstvom Vlatka Mačeka. Ustaše, posebno po­glavnik, kao poglavar države, čvrsto se vezao uz Njemačku, a kada su neki realniji i manje vlastohlepni ustaše (Vokić, Lorković) sredinom 1944. god. pokušali (doduše odveć kasno) izvući Hrvatsku iz smrtonosnog njemačkog zagrljaja, Pavelić ih je nemilosrdno u tome onemogućio i na kraju su bili likvidirani. Makar je postojala posebno organizirana Komunistička partija Hrvatske, ona je bila stvarno pod neposrednim vodstvom Komunističke partije Jugoslavije s Titom na čelu. A Tito je bio internacionalac i od poče­tka opredijeljen za obnovu Jugoslavije i svoju osobnu vlast i komunistički poredak u njoj. Hrvatski komunisti bili su preslabi da se otmu njegovoj željeznoj volji, a ako su pokazali iti malo hrvatskog osjećaja i liberalniji stav u vođenju politike KPH (Hebrang), bili su smijenjeni i kasnije još nemilo­srdnije likvidirani. Na komuniste se, dakle, nije moglo računati. Od samog početka oni su bili usmjereni na obnovu Jugoslavije. Tito je odlučno odbio Staljinov savjet (dok je ovaj još bio Hitlerov saveznik) da osnuje komuni­stičku partiju NDH. Preostao je još Maček s dobro organiziranom i mno­gobrojnom Hrvatskom seljačkom strankom, a koji je uz to imao povjerenje goleme većine širokih narodnih slojeva prije rata. No i Maček je bio po­najprije zagovornik opstanka, a zatim obnove Jugoslavije u kojoj bi Hrvati postupnom mirnom političkom borbom izborili što veću samostalnost. Radi toga čitavo vrijeme rata držao je svoje pouzdanike iz redova HSS-a kao članove u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu. On je za čitavo vrijeme rata i opstanka NDH proveo u internaciji, ponajviše na svom ima­nju u Kupincu, ali nikada nije bio i hermetički izoliran od ostalog vodstva HSS-a. Mačeku se ne može poreći hrvatski osjećaj, bio je dobar vođa svoje stranke u miru, pa i dobar politički "fiškal" u unutarnjim jugoslavenskim okvirima, ali nije bio dorastao da bude vođa naroda u postojećem ratnom vrtlogu. Radićeva deviza "Kad se veliki tuku, mali pod stol!" nije odgova­rala ratnim okolnostima. To vrijedi kad se veliki tuku među sobom i dalje od tebe, ali kad se tuku na tvojoj zemlji i protiv tebe, protiv tvoje države, tada nema skrivanja pod stol, nema povlačenja, tada se mora odlučiti. A u ondašnjim postojećim međunarodnim i ratnim podjelama, između dva zaraćena bloka: Trojnog pakta na čelu s Hitlerovom Njemačkom i antihi-tlerovske koalicije na čelu s Angloamerikancima, Mačeku se nije bilo teško odlučiti. Pavelić se već vezao uz Njemačku i da je Nijemcima uspjelo na vrijeme dovršiti (i upotrijebiti) atomsku bombu, oni bi bili sigurno ratni pobjednici i u tom slučaju opstala bi i NDH. Režim u njoj nije bitan, re­žimi se mijenjaju, bilo izborima bilo da ih sam život mijenja. A Maček je i po svojim uvjerenjima bio demokrat, bliz zapadnim saveznicima i kao čovjek i kao dotadašnji jugoslavenski političar, pa mu nije bilo teško staviti se na stranu antihitlerovske koalicije. Ali ne tako da se sasvim pasivizira. Ni najveći naivac nije mogao očekivati da će Englezi samo stoga što je u Londonu boravila izbjeglička jugoslavenska vlada (bez ikakve realne vojne pomoći Saveznicima!) nakon dobivena rata vratiti tu vladu u obnovljenoj nastanka, da su hrvatski političari svih triju političkih opcija o tome mislili i na tome aktivno radili od samog početka rata, igrajući (dogovorno!) na različite karte, a u savezništvu s dva zaraćena bloka, možda se Hrvatska mogla i spasiti, bilo kao demokratska, komunistička ili ustaška država.