Snovi o srebrnoj domovini
Mile STOJIĆ
Fra Petar Anđelović
POVELJA HERCEGOVAČKIH logoraša Bošnjaka je u Sarajevu uručena dvojici Hrvata - dr. Ivi Komšiću i fra Petru Anđeloviću. Zatočenici rodočkog Helidroma i zloglasnog Dretelja htjeli su ovim simboličnim činom pokazati svoju privrženost i zahvalnost ljudima koji su bili na njihovoj strani u vremenima kada biti čovjek - jednostavno nije bilo isplativo.
Komšić i Anđelović sudjelovali su u ukidanju logora.
Lokalni mediji uglavnom su prešutjeli taj događaj, jer ovo je kapitalizam, jarane, i koga više zanimaju zatočenici i njihovi zaročnici? Oni koji su u tim vremenima »prontirali« danas na svaki način ljudima nastoje zagorčati život, jer ih humanost iritira, kao što postojanje nevinosti vrijeđa »moral« prostitutke. Fra Petar Anđelović, pak, primio je to uzničko priznanje sa sjetom, pomalo zagledan jenseits, u aureolu svoje vjere, prisjećajući se, vjerojatno, vremena o kojima gospodari naših života ne žele danas ni čuti.
U sveukupnoj, preko sedam stoljeća dugoj, povijesti Franjevačke provincije Bosne Srebrene, obilježenoj više nevoljama i potresima nego franciskanskim načelom Pax et bonum, jedan od najtežih mandata provincijala zapao je upravo fra Petra. Ovaj mudri istaloženi Posavac (rođ. 1937. u Boću kod Brčkoga, studij teologije završio u Sarajevu, a publicistike u Mi.insteru u Njemačkoj) sve to užasno rarno vrijeme isticao se vjernošću svojoj domovini, koju on objašnjava načelima kršćanske vjere: »Ne može vjerovati u Boga onaj tko ne vjeruje u čovjeka", ili "Neće nas Bog pitati tko nam je sunarodnjak, već jesmo li svakom čovjeku činili dobro«. Kao da se u tim evanđeoskim riječima krije tajna i formula opstanka ove nesretne države u centru Balkana.
Anđelović je i stasom i mudrošću onaj pravi andrićevski »ujak«, naslonjen - kao na čvrstu petrovsku stijenu - na dugu povijest Provincije. I ime i prezime mu zvuče kao neki anagram, deriviran iz dugih i mračnih bosanskih stoljeća, simbioza čuvenog Zvizdovićeva imena i naziva glavnog junaka najsjajnije Andrićeve priče. Na stolicu bosanskog franjevačkog prelata izabran je 1991. godine, kada je ona postala najtvrđa i najneudobnija. Vrijeme u kojemu je protekla njegova služba je zadnje desetljeće dvadesetog vijeka, desetljeće rata i krvave podjele Bosne i Hercegovine, kad su njegova zemlja i njegova pastva dovedene u iskušenje nestanka i potpune propasti.
Za razliku od svog neposrednog predšasnika, fra Luke Markešića, Ramca i doktora teoloških znanosti, koji je, protiveći se endemskom političkome autizmu Crkve u Hrvata, te dokazujući kako su opstojnost i napredak katolika mogući i za vrijeme vladavine »crvenih vragova«, za svoja tri trogodišnja mandata podigao i blagoslovio više crkava u Bosni nego sve dotadašnje njezine vlasti, fra Petar je zasjeo na provincijalski stolac kada je došlo ono apokaliptično vrijeme rušenja, o kome govori knjiga Propovjednikova. U prvim danima svoje poglavarske službe, dok su se bezumnici radovali dolasku mržnje na tron, on je nazirao obrise tragedije jednog svijeta, što je uljuljkan u vlastiti samozaborav hrlio ususret pomoru. Te svoje getsemanske časove opisivao mi je u jednome razgovoru iz 1997. godine sljedećim riječima:
»Kao čovjek koji je dosta vremena živio u okrilju demokracije u Njemačkoj, bio sam naučio poštovati volju građana, pa tako i volju Hrvata da u svojoj državi imaju predsjednika imenom Franjo Tuđman. No, to me nije smetalo da od početka ustanem da se borim protiv njegovog miješanja u našu sudbinu, u sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je bio uzrok mnogih mojih nevolja i nevolja mnogih svećenika u BiH: naši nas vjernici nisu razumjeli, pošli su za lažnim prorocima, a mi smo vidjeli da ih oni vode u propast. Teško je bilo podnijeti tu nemoć.«
Početkom tih krvavih devedesetih fra Petar nije pristao mirno gledati kako mu pijesak događaja curi kroz prste.
Time-out za manje upućene čitatelje: ne postoji na svijetu vjerska skupina, koja je, poput bosanskohercegovačke katoličke zajednice, ispresijecana tolikim antagonizmima i kontroverzama. Pored podjele na franjevačku i »popovsku<<jurisdikciju, franjevačka je još razdrta bosansko-hercegovačkim sukobom. Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu se uvodi dijacezansko svećenstvo, koje franjevaštvo, kao redovništvo, želi potisnuti i sa župa potjerati umanastire, a osnivanjem hercegovačke provincije koncem devernaestog stoljeća Bosna Srebrena ne samo da gubi jurisprudenciju nad važnim dijelom zemlje, već u hercegovačkim fratrima dobiva snažan separatistički element, koji svojim radikalnim hrvatstvom već decenijama izluđuje katoličke vjernike ne samo u zapadnoj Hercegovini i Bosni, nego i u susjednoj državi.
Elem, u tako kompliciranoj situaciji provincijal Bosne Srebrene skupa sa svojom braćom nemoćno očekuje val rata. Dok Milošević pali hrvatske gradove, Tuđmanovi poklisari krstare Bosnom i prodaju šlepere bezvrijednih dinara za konverribilnu valutu, tvrdeći kako je jedini spas za Bosnu u njenoj podjeli. U zraku se osjeća miris dima. Na
osnivačkoj skupštini Napretka, u prepunoj vareškoj crkvi na pitanja kako ćemo se braniti, odgovaram da je naša najbolja obrana kultura. »Kakva kultura, pobogu, pa oni na nas idu tenkovima!«, dobivam nervozan, gotovo plačljiv uzvik. Uz pomoć ad hoc organiziranog Hrvatskog građanskog vijeća, u kome su se okupili najznačajniji hrvatski intelektualci i svećenici, Anđelović objavljuje javni apel pastvi da iziđe na referendum o samostalnosti Republike.
Tuđmanov iredentizam prema Bosni pokušao je ublažiti barem na planu kadrovske politike. Umjesto iz Zagreba oktroiranog kontroverznog onopeda Perinovića, uspio je svojim utjecajem progurati na čelo stranke novinara Stjepana Kljuića i pisca Vitomira Lukića. S bratom eksprovincijalom Markešićem, te s dvojicom pisaca, rečenim Lukićem i Ivanom Lovrenovićem, bio je primljen kod Tuđmana u proljeće 1991. godine. Nesretni bosanski deputati dobili su termin za audijenciju u tadašnjoj Tuđmanovoj rezidenciji u zagrebačkoj Viškoj ulici, ali umjesto dijaloga i uvažavanja čuli su tek bahati monolog komunističkog silnika. Evo što o tom susretu zbori Lovrenović u jednom poslijeratnom intervjuu za zagrebački Globus:
»Taj razgovor završio je čistim debaklom. Sve što smo mi imali reći, u njegovoj svijesti je zvučalo kao psovka i uvreda. ( ... ) Sve što smo mi pred njih donijeli kao svoje strepnje, svoju potrebu da protumačimo složenost i suptilnost bosanskih odnosa, tronacionalnu kompoziciju društva, fragilnost njegove hrvatske komponente, najbolji model uređenja toga društva - za nji hove uši bila je uvreda. Na sve to Tuđman je odgovarao vrlo nervozno, onim superiornim i netrpeljivim gestama koje su nam govorile kako o situaciji ne razumijemo ništa, i kako ne znamo politički misliti. Meni to nije bilo teško primiti, jer nešto drugo nisam ni očekivao. Ali Vitomir Lukić je to podnio teško, jer on je u Zagreb doputovao s iluzijama o Franji Tuđmanu kao ocu nacije i misliocu povijesti.«
»Boga mi, onaj luđak uistinu govori o preseljenju naroda!«, uzrujano mi je u telefonsku slušalicu govorio Lukić po povratku iz Zagreba, svjestan da Bosna ulazi u novu etapu neizvjesnosti, koju nitko od nas ni u snu nije mogao sanjati. Braća Hrvati, umjesto sa žrtvama Bosne, sklopili su savez s njezinim krvnicima. Fra Petar se tad našao na potpunoj vjetrometini, goloruk nasuprot kanetijevskom bujanju masa, nemoćan u zaustavljanju požara. »Kad mislim unatrag, sve se više vidim kao nekog skretničara, čijim se signalima mnogi vlakovi nisu pokoravali, jer su s njima upravljali neki čudni vlakovođe. Vidim se i kao protupožarca. Krvavo je bilo boriti se protiv podmetača požara, onih iznutra i onih izvana ... Kušao sam razumjeti i one koji su bježali od vatrene stihije.«
Uzda se Anđelović u Ženevske konvencije, pa vjeruje da poludjela jugoslavenska vojska neće dirati hramove i svećenike, ali već u lipnju 1992. godine Šešeljevi Beli orlovi upadaju u zgradu Franjevačke teologije u Nedžarićima, gdje ponižavaju svetinje, šikaniraju braću, a od svetišta prave četnički brlog i tenkovsko gnijezdo. Uz pomoć papskog nuncija i zahvaljujući svojim vezama u postrojbama Unprofora, Anđelović evakuira u Hrvatsku svoje studente i jedan broj profesora, a ostaje Li opkoljenom gradu skupa s još nekolicinom iskusne braće. Suočen s izvjesnim hrvatskim uključivanjem u agresiju, zajedno s kardinalom Puljićem, Anđelović u srpnju 1992. šalje pastirsku poslanicu svim katoličkim vjernicima, u kojoj se naglašava: »Stojimo ... za domovinu koja se zove Bosna i Hercegovina. U njoj želimo živjeti, slobodni Li svakom njezinu djeliću, jednakopravni s drugim narodima.«
Evo kako je u jednom poslijeratnom razgovoru opisivao taj početak užasa: »Oči su nam i duše bile još nepomućene, slike s TV ekrana su lako u njih ulazile. Strah je bio još jači osjećaj, slutio sam: požar je počeo. Poslije sam čistio krv s ranjenika, pokapao ubijene, no tad sam već bio 'otvrdnuo'. Vukovar i Srebrenica, to dvoje, ostavili su najcrnje tragove u mom sjećanju. Jer Srebrenica je prezime bosanskih franjevaca. Tek su oni zacrnili moju, često idealiziranu, sliku o čovjeku, a pitao sam se u tim trenucima gdje je Bog, nije li zaspao?!«
S tadašnjim predsjednikom državnog Predsjedništva Alijom Izetbegovićem išao je u posjet Papi, tražeći potporu za cjelovitu Bosnu, ali, isto tako, otvoreno i energično je zahtijevao od njega da se kazne zločinci i sankcioniraju zločini nad Hrvatima, da se uhapse vandali što su skrnavili katoličke bogomolje diljem države. Hrvatski državotvorci, poput književnika Ivana Aralice, što su cijeli rat proveli u restoranu Vinodol u zagrebačkoj Teslinoj ulici uz graševinu i pečenu janjetinu, zamjerali su Anđeloviću da je premalo Hrvat, te da podupire »muslimansku mudžahedinsku politiku<<. Nisu mu mogli nikako oprostiti ptijateljstvo s vođom naroda nad kojim je izvršen genocid.
Facit htvatske »pobjede« u Bosni i Hercegovini još nije u potpunosti poznat, ali prema podacima koje je iznio kardinal Puljić, od sedam stotina osamdeset tisuća predratnih katolika, na popisu ih je manje od tri stotine tisuća. To je kao deset krcatih koševskih stadiona. Intelektualci su masovno pteselili u Zagreb, a oni rijetki koji su ostali ili se vratili u svoj glavni grad postali su metama svih bošnjačkih frustracija, krivci za Tuđmanovu »pobjedu« i trajni objekti razularene čaršije, pokretne mete za nacionalne strijelce širokog spektra, od Fatmira Alispahića do Zije Dizdarevića, od zavisnih do nezavisnih. Od slavnih hrvatskih ratnih i političkih »vođa« u Haagu se danas nalaze Kordić, Prlić, Ćorić, Stojić, Naletilić, a osuđeni ili pod optužbama za enormne pljačke su Jelavić, Čović, Prce, Rupčić ... Nakon izdržavanja kazne oni će se, po svoj prilici, povući u Zagreb ili na Hrvatsko primorje, u svoje raskošne, u ratu stečene, vile i stanove. I tako će priča o Hrvatima i njihovoj vojnoj pobjedi u Bosni biti okončana.
Fra Petar Anđelović je za svoj humani i pastoralni rad dobio više domaćih i međunarodnih priznanja, među njima i uglednu njemačku nagradu za ljudska prava Friedrich Eben, te Šestoaprilsku nagradu grada. No, ovo logoraško mostarsko priznanje od ljudi koji su bili poniženi i koje je spasio od »svojih« nekako njemu najbolje pristaje. U činu tog priznanja vidio sam nešto po čemu vjera u ovu zemlju ipak nije bila uzaludna. Ali, rekao bi laureat, »nikoga nema tko se ne bi trebao kajati«.