Svakodnevni život

Mama je govorila: „Joj lave kako je velik, pravo kul.“

Tata je govorio: „Velik, velik nego šta bejbi.“

Mama je govorila: „Jedva čekam da ga usnama osjetim.“

Tata je govorio: „Pa uzmi ga, tvoj je tuto-kompleto.“

Mama je govorila: „Ah.. kako mi prija, mmmmm… baš je strava tvrd.“

Tata je govorio: „Trebaš to s guštom, bejbi. Najprvo mu lupi jedan liz!“

Mama je govorila: „Ja volim kad ga prvo malko gricnem a onda idem na liz.“

Tata je govorio: „Moš i tako, vidiš koliki je.“

Ovdje je učiteljica Ivka, masu zelena u faci i s drhtavim rukama, prestala naglas čitati moju bilježnicu iz hrvackog. U razredu je bila svemirska tišina. Onda je učiteljica (ma kakav Tarzan), arlauknila: „Koko!“ Ja sam skočio u roku grom. „Oš molim te izać naprijed nek svi vide našeg pisca nad piscima.“ Onda sam ja došao do ploče. Učiteljica Ivka mi je dala moju bilježnicu i rekla: „Oš sad molim te pročitat naslov od diktata!“ Ja  sam otvorio bilježnicu i malko se nakašljucnijo, a onda pročitao naslov: „Iz obiteljskog svakodnevnog života.“ Onda je učiteljica Ivka rekla: „Okej, okej, tikvane, to je točno. A koje su ovo svinjarije moliću fino?“ Ja sam slegnuo ramenima i buljio u učiteljicu. Onda je ona me gledala preko naočala i rekla: „Ajd, ajd, šta se praviš blesav, šta si ti piso?“ Ja sam uzeo puna pluća zraka i rekao: „Pisao sam ono iz svakodnevnog života.“ Onda je uča rekla: „Ma nemoj! Čijeg života? Možda Paris Hilton, ha?!“ Onda sam ja rekao: „Pisao sam ono što mama i tata govore.“ Ovdje je uletio moj drug Božo i rekao: „Jest, i moji roditelji tako spikaju!“ Učiteljica Ivka je napravila turboinjekšen okret rekla mome drugu Boži: „Ti začepi, inače i tebi as ne gine!“ Božo je zavezao labrnju i samo rekao: „Dobro!“ Onda je ona opet na mene kuku i motiku: „Pa dobro Koko, jesi ti normalan, majketi? Kako možeš pisati ovako nešto čovječe? Šta će od tebe biti kad porasteš? Ja sam se usparvio i kuražno rekao: „Biću novinar Posavskog vremeplova.“ Učiteljici je upalo tupilo u facu: „Bićeš novinar,... čega?“ Ovdje je opet uletio moj drug Božo: „Je, a ja ću biti fotograf, i slikaću sve ono o čemu Koko piše!“ Učiteljica Ivka je od muke sjela i stavila lijevu ruku na čelo iz kojeg su izlazili grašci znoja. Onda je rekla: „Nikad nisam čula za taj, taj... Vremeplov, ali sam sigurna da su i tamo kreteni poput vas dvojice. Saću vam prikačit po asa, a tebi Koko sutra ujutro da se nacrtaju ćaća i mater ispred zbornice, po mogućnosti zajedno s tobom! Jasno!“

 

Tu večer bio sam ušokiran, skoro na samrti; i tako sam otišao na spavanje. Oko mene je bio mrak, mrakača, noćna mora, amargedon. Prevrćao sam se lijevo, desno, kao Božićna pečenka moga djeda Stipe. Čisto ludilo, narode moj posavski. I opet začujem iz tatine i mamine sobe one riječi iz mog diktata. Dijalog zbog kojeg mi je učiteljica Ivka zabetonirala asa iz hrvackog. Čuo sam mamu kako usitnjemom glasom govori: „Joj lave sad mi izgleda još veći nego sinoć.“ Nisam čekao na tatin blesavi komentar, i skočio sam kao naš pas Roksi..., ma kakav Roksi..., skočio sam kao tigar i krenuo prema njihovoj sobi. Vrata od sobe su bila malko otvorena a unutra prigušeno svjetlo. Upao sam (ma kakav specijalac), unutra. I imao sam šta vidit!? Tata je sjedio nadignut na jastuk i čitao Večernji list. Mama je isto sjedila, nadignuta na jastuk s dva viklera u kosi a u ustima je imala veliki King sladoled od čokolade. Onda su oni blenuli u mene, kao da vide marsovca. Ja sam u njih blejio kao tele u šarena vrata. Onda je mama rekla: „Što je zlato mamino, jel nemoš spavat?“ Tata je izbečio svoju neobrijanu facu, i gledajući preko naočala za čitanje i rekao je: „Šta je, glogati, da nis posto mjesečar?“ Ja sam uperio prstom u njih i rekao: „Učiteljica Ivka je rekla da se sutra ujutro nacrtate u školi ispred zbornice, po mogućnosti zajedno s Kingom! Jasno!“

 

Pribilježio: Koko od Posavine

Listopad 2010.