Peta Gora III.

Paulo COELHO                                                                     natrag u drugi dio

Na putu kojim se dolazilo u dolinu, utaborilo se nekoliko asirskih odreda i činilo se da se tamo nam­jeravaju zadržati. Mala skupina vojnika koja nije bila nikakva prijetnja za grad - unatoč tome, zapovjednik je od gradskog poglavara zatražio dozvolu da se po­duzmu mjere opreza.

- Nisu nam ništa učinili - reče poglavar. - Mora da su u kakvoj trgovačkoj misiji, u potrazi za novom i boljom rutom za svoje proizvode. Ako odluče koris­titi naše ceste, plaćat će poreze i, još ćemo se više obogatiti. Zašto ih dirati?

Da bi nevolja bila veća, udovi čin sin je obolio, bez ikakvog očiglednog uzroka. Susjedi su tu nevolju pripisali prisutnosti stranca li njihovu domu, pa žena zamoli Iliju da ode. No on to nije učinio, Gospodin ga još ne bijaše pozvao. Počeše kružiti glasine da je taj stranac sa sobom donio srdžbu bogova s Pete Gore.

Bilo je moguće obuzdati vojsku i umiriti puk uznemiren blizinom strane vojske. No, s bolešću udo­vičinog sina, poglavaru je bivalo sve teže primiriti narod glede Ilije.

Jedno izaslanstvo građana došlo je ponovo raz­govarati s njim.

- Možemo izgraditi kuću za Izraelca izvan zidina

- govorili su. - Tako nećemo prekršiti zakon gostoljubivosti, ali ćemo se zaštititi od božanske srdžbe. Bogovi su nezadovoljni prisutnošću tog čovjeka.

- Pustite ga na miru! - odvrati poglavar. - Ne že­lim izazivati političke probleme s Izraelom.

- Kako? - začudiše se građani. - Izebela progoni sve proroke koji štuju Jednog Boga i želi ih istrijebiti.

- Naša princeza je hrabra žena, odana bogovima s Pete Gore. Ipak, koliko god da je sada moćna, ona nije Izraelka. Sutra može pasti u nemilost, a mi ćemo se morati suočiti s mržnjom naših susjeda; ako im po­kažemo da smo dobro postupali prema jednom od njihovih proroka, bit će popustljiviji prema nama.

Građani su otišli nezadovoljni, jer svećenik bijaše rekao da će, jednog dana, Ilija biti zamijenjen za zla­to i povlastice. Međutim, čak i ako je poglavar bio potpuno u krivu, nisu mogli učiniti ništa. Tradicija je nalagala da se vladajuću lozu mora poštovati.


U daljini, na putu kojim se ulazilo u dolinu, šatori asirskih vojnika su se umnogostručili.

Zapovjednik je bio zabrinut, ali nije imao podrš­ku svećenika i poglavara. Pokušavao je održati svoje ratnike u stalnoj spremi, iako je znao da nijedan od njih - pa čak ni njihovi djedovi - nisu iskusili borbu. Ratovi su pripadali dalekoj prošlosti Akbara i sve strategije kojima su ga učili bile su već prevladane novim tehnikama i oružjima koja su koristile druge države.

- Akbar je uvijek pregovorima uspio za sebe iz­boriti mir - govorio je poglavar. - Ni ovaj put nećemo biti napadnuti. Pusti neka dtuge države ratuju izme­đu sebe; mi imamo oružje koje je mnogo moćnije od njihova - novac. Kad se oni na kraju budu međusob­no istrijebili, ući ćemo u njihove gradove i prodavati naše proizvode.

Poglavar je uspio umiriti narod u pogledu Asi­raca. No pronio se glas da je Izraelac navukao kletvu bogova na Akbar. Ilija je postajao sve veći problem.

Jednog poslijepodneva dječakovo se stanje veo­ma pogoršalo i više nije mogao stajati na nogama, ni­ti je prepoznavao ljude koji su ga dolazili posjetiti. Prije no što će sunce zaći, Ilija i žena kleknuše pored djetetove postelje.

- Svemogući Bože, koji si skrenuo vojnikove stri­jele i doveo me ovamo, daj da se ovo dijete spasi. Ono nije učinilo ništa loše, nije krivo za moje grijehe, niti za grijehe svojih otaca - izbavi ga, Gospodine.


Dijete se gotovo nije ni micalo; usne su mu bile bijele, a oči su naglo gubile sjaj.

- Moli se svom Bogu - vapila je žena. - Jer maj­ka zna kad se duša njenog djeteta razdvaja od tijela.

Ilija je poželio stisnuti joj ruku, reći joj da nije sama i da će ga Svemogući Bog sigurno uslišiti. On je prorok, to je prihvatio na Keritu i otada su anđeli uz njega.

- Nemam više suza - nastavi ona. - Ako On nema samilosti, ako mora uzeti jedan život, onda ga zamoli da uzme moj, a neka mog sina ostavi da trči dolinom i ulicama Akbara.

Ilija se, koliko je god mogao, usredotočio na mo­litvu; no patnja majke bila je tako duboka da se čini­lo kao da ispunja sobu, prodire u zidove, vrata, u sve.

Dotakne dječakovo tijelo; temperatura više nije bi­la povišena kao prethodnih dana, a to je bio loš znak.

Svećenik je tog jutra navratio u kuću i, kako je to činio već dva tjedna, namazao dječaku prsa mele­mom od trava. Već su danima žene donosile recepte za pripravke koji su se u narodu bili očuvali kroz mnoga pokoljenja i čija je ljekovitost bila dokazana u bezbrojnim prilikama. Svake večeri, one bi se okupile u podnožju Pete Gore, prinoseći žrtve da dječakova duša ne napusti njegovo tijelo.

Ganut onim što se događalo u gradu, neki egi­patski trgovac koji je onuda prolazio - donio je, bes­platno, veoma skupi crveni prah kojega je trebalo umiješati dječaku u jelo. Legenda je kazivala da su tajnu načina priprave tog praha egipatskim liječni­cima otkrili bogovi.

Ilija je za cijelo to vrijeme neprekidno molio. Ali ništa od toga, baš ništa, nije pomoglo.


- Znam zašto su dopustili da ostaneš ovdje - go­vorila mu je žena, sve tišim glasom, jer nije spavala danima. - Znam da je tvoja glava ucijenjena i da ćeš jednog dana biti poslan u Izrael i izručen u zamjenu za zlato. Ako spasiš mog sina, kunem ti se Baalom i bogovima s Pete Gore da te nikad neće uhvatiti. Po­znajem skrivene putove i prolaze, za koje ova gene­racija niti ne zna, i pokazat ću ti kako da iziđeš iz Ak­bara, a da nitko ne otkrije tvoj bijeg.

Ilija ne reče ništa.

- Moli se tvom jedinom Bogu - ponovi žena svo­ju molbu. - Ako spasi mog sina, kunem se da ću se odreći Baala i povjerovati u nj. Objasni svom Gospo­dinu da sam ti pružila utočište kad si ga trebao, da sam učinila točno onako kako je on tražio.

Ilija se pomoli još jednom, preklinjući Gospoda svim svojim žarom. U tom trenu dječak se pomakne.

- Hoću izići odavde - reče dijete, slabašnim gla­som.

Majčine oči zablistale su od sreće, dok su joj se suze kotrljale niz lice.

- Dođi, sine moj! Idemo kamo god želiš, radi što god želiš.

Ilija ga htjede uzeti u naručje, no dječak otkloni njegovu ruku.

- Hoću izići sam - reče.

Polako ustade i poče hodati prema velikoj sobi.

No kad je učinio nekoliko koraka, sruši se na pod, kao gromom ošinut.

Ilija i udovica pritrčaše; dječak je bio mrtav. Prošao je trenutak, a da nijedno od njih nije pu­stilo glasa. Tada žena poče vriskati iz sve snage.

- Prokleti bili bogovi, prokleti oni koji uzeše dušu mog sina! Proklet bio čovjek koji je donio nesreću u moju kuću! Moj jedini sin! - vikala je. - Zato što sam poštovala volju nebesa, jer sam bila dobra prema strancu, dočekala sam smrt mog sina!

Susjedi su čuli udovičine vapaje i vidjeli njenog sina ispruženog na kućnom podu. Zena je i dalje jau­kala, udarajući šakom proroka koji je skamenjen sta­jao pored nje, kao da uopće nije bio svjestan što se događa i nije se pokušavao obraniti. Dok su žene po­kušavale umiriti udovicu, muškarci odmah zgrabiše Iliju za nadlaktice i odvedoše ga pred poglavara.

- Ovaj je čovjek velikodušnost uzvratio nedjelom.

Bacio je mok na udovičinu kuću i njezin sin je umro. Pružamo utočište čovjeku kojeg su bogovi prokleli.

Izraelac je plakao, zdvajajući: - O Gospodine, moj Bože, zar si čak i ovu udovicu, koja je bila plemenita prema meni, odlučio ojaditi? Ako si dopustio da nje­zin sin umre, to je zato što ja nisam ispunio što mi je povjereno i zaslužujem smrt.

Iste večeri sastalo se Gradsko vijeće Akbara, ko­jim su predsjedali svećenik i poglavar. Ilija je doveden pred sud.

- Za ljubav si uzvratio mržnjom. Zbog toga te osuđujem na smrt - reče poglavar.

- Čak i da tvoja glava vrijedi vreću zlata, ne smi­jemo izazvati srdžbu bogova s Pete Gore - progovori svećenik. - Jer tada nitko na svijetu više ne bi mogao vratiti mir ovom gradu.

Ilija je ponikao glavom. Zaslužio je svu patnju, koliko god je moguće podnijeti, jer ga je Gospodin napustio.

- Popet ćeš se na Petu Goru - reče svećenik.

- Zamolit ćeš bogove za oprost što si ih uvrijedio. Oni

će poslati vatru s neba, da te sprži. Ukoliko to ne uči­ne, znači da žele izvršenje pravde prepustiti našim rukama; mi ćemo te čekati u podnožju i sutra ćeš biti pogubljen, prema tradicionalnom obredu.


Ilija je dobro znao što znači obredno smaknuće: iščupali bi srce iz grudi i odsjekli glavu. Prema vjero­vanju, čovjek bez srca ne može otići u Raj.

- Zašto si me odabrao za ovo, Gospodine? - za­vapi glasno, iako je znao da ljudi oko njega nisu imali pojma što je njemu Gospodin namijenio. - Zar ne vidiš da nisam sposoban izvršiti što si od mene zatražio?

Nije dobio odgovora.


Muškarci i žene Akbara slijedili su u povorci skupinu stražara koja je vodila Izraelca prema Petoj Gori. Dovikivali su uvrede i gađali ga kamenjem. Samo uz velike napore, vojnici su uspijevali obuzdati bijes gomile. Za pola sata hoda, stigli su do podnožja svete Planine.

Skupina se zaustavi ispred kamenih žrtvenika, gdje je narod običavao prinositi svoje darove i žrtve, zavjete i molitve. Svima su bile poznate priče o bo­žanstvima koja su obitavala na tom mjestu i pamtili su smrtnike koji su prekršili zabranu i bili kažnjeni nebeskim plamenom. Putnici koji su noću prošli doli­nom, tvrdili su kako su čuli grohot bogova i boginja koji su se gore zabavljali.

Čak i onaj tko nije bio uvjeren u sve to, ne bi se usudio izazvati bogove.

- Idemo! - reče jedan vojnik, gurajući Iliju vrš­kom svog koplja. - Onaj tko je umorio dijete, zaslu­žuje najgoru od kazni.

Ilija zakorači u zabranjenu Zemlju i poče se us­pinjati uz obronak. Neko je vrijeme hodao, a onda, kad više nije mogao čuti glasove stanovnika Akbara, sjedne na neki kamen i poče plakati; još od onog poslijepodneva u radionici, kad se na njega spustila tmina posuta blistavim svjetalcima, jedino što mu je uspijevalo, bilo je donositi nesreću drugima.

Gospodin je izgubio svoje glasnike u Izraelu i kult feničkih bogova sada je ojačao. One prve noći koju je proveo na Keritu, Ilija je pomislio da ga je Bog odabrao da bude mučenik, kao što je već bio učinio s tolikima.

Umjesto toga, Bog mu je poslao jednog gavrana, zloslutnu pticu, koja ga je hranila dok Kerit nije pre­sušio. Zašto gavran, a ne golubica, ili anđeo? Je li moguće da je sve to bila samo tlapnja čovjeka koji je želio potisnuti svoj strah, ili zato što mu je glava pre­dugo bila izložena jakom suncu? Ilija više nije bio ni u što siguran; možda je zlo pronašlo svoj medij, i taj je medij bio on. Zašto ga je, umjesto da mu dopusti da se vrati i osveti princezi koja je toliko zla učinila njegovu narodu, Bog poslao u Akbar?

Osjećao se kao kukavica, ali slušao je što mu je određeno. Borio se da se prilagodi tom čudnom na­rodu, ljubaznom, ali kulture potpuno različite od nje­gove. Kad je već mislio da je doista na putu svoje sud­bine, udovičin sin je umro.

- Zbog čega ja?

Ustade, prohoda još malo i na kraju uđe u pojas magle koja je obavijala vrh Planine. Mogao je iskori­stiti slabu vidljivost da umakne svojim progoniteljima, ali kakve koristi od toga? Bio je umoran od bježanja, svjestan da nikad neće uspjeti pronaći svoje mjesto u svijetu. Čak i kad bi uspio pobjeći, ponio bi prokletst­vo koje ga je pratilo u neki drugi grad i dogodile bi se nove tragedije. Nosio bi sa sobom, gdje god da krene, sjenu tih smrti. Bolje je bilo prepustiti se, da mu iščupaj u srce iz grudi i odrube glavu.

Ponovno je sjeo, usred magluštine. Odlučio je malo pričekati, kako bi oni dolje mislili da se uspeo do vrha Gore; onda će se vratiti u Akbar, da se preda svojim krvnicima.

- Vatra s neba. - Mnogi su ljudi već od nje stra­dali, iako je Ilija sumnjao da ju je poslao Gospodin. U noćima bez mjeseca, njezin bljesak proparao bi nebo, pojavljujući se i nestajući u trenu. Možda ga doista sprži. Možda ubija trenutačno, bez patnji.

Noć se spustila i magla raspršila. Mogao je dolje vidjeti dolinu, svjetla Akbara i logorske vatre asirskog tabora. Čuo je lavež pasa i borbeni pjev ratnika.

- Spreman sam - reče sam sebi. - Prihvatio sam biti prorok i učinio sam najbolje što sam mogao ... No zakazao sam i sada Bog treba nekog drugog.

U tom trenu, svjetlost sađe nad njega ... - Vatra s neba!

Svjetlost je još uvijek bila pred njim, zasljeplju­jući ga. I začu glas koji mu reče:

- Ja sam Anđeo Gospodnji.

Ilija se spusti na koljena i licem dotakne zemlju.

- Već sam vidio Anđela Gospodnjeg i poslušao njegove riječi - progovori Ilija, ne dižući glavu. - To mi je donijelo samo da sijem nesreću gdje god pro­đem.

Ali anđeo nastavi:

- Kad se vratiš u grad, pomoli se tri puta da se dječak vrati među žive. Gospodin će te uslišiti treći puta.

- Čemu sve to?

- U slavu Božju.

- Čak i da se obistini, već sam posumnjao u sebe.

Nisam više dostojan moje zadaće - odvrati Ilija.

- Svaki čovjek ima pravo da posumnja u svoju za­daću i da je, po katkad, zanemari; jedino šuo ne smije učiniti je da je zaboravi. Tko ne sumnja u samog sebe, nedostojan je - jer slijepo vjeruje u svoju sposobnost i griješi zbog taštine. Blagoslovljen onaj koji proživ­ljava trenutke dvojbe.


- Vidio si da, još prije nekoliko trenutaka, nisam bio siguran čak ni jesi li ti doista Božji poslanik.

- Idi i učini kako sam ti rekao.

Prilično je mnogo vremena prošlo prije no što se Ilija spustio niz planinu. Stražari su ga čekali na mjes­tu gdje su se nalazili žrtvenici, ali narod se već bio vratio u Akbar.

- Spreman sam za smrt - reče on. - Zamolio sam bogove s Pete Gore za oproštaj i oni zahtijevaju da, prije no što moja duša napusti tijelo, još jednom odem u kuću udovice koja me udomila i da je zamolim neka se smiluje mojoj duši.

Vojnici ga odvedoše natrag u grad i dovedoše pred svećenika. Prenijeli su mu Ilijinu želju.

- Dopustit ću što tražiš - reče svećenik zaroblje­niku. - Kad si već zatražio oprost od bogova, red je da ga zatražiš i od udovice. Da ne bi pobjegao, vodit će te četiri naoružana vojnika. Ali nemoj misliti da ćeš je uspjeti uvjeriti da izmoli milost za tebe; čim svane, pogubit ćemo te usred trga.

Svećenik ga je poželio zapitati što je vidio tamo gore. No vojnici su bili nazočni, a odgovor bi ga mogao dovesti u neugodan položaj. Zbog toga je od­lučio to prešutjeti, ali smatrao je da je dobro da Ilija javno zamoli udovicu za oprost; tako nitko više neće moći posumnjati u moć bogova s Pete Gore.

Ilija i vojnici odoše do bijedne uličice, gdje je bio živio tih nekoliko mjeseci. Prozori i vrata udovičine kuće bili su otvoreni, kako bi - prema vjerovanju ­duša njezina sina mogla slobodno izići i preseliti se k bogovima. Tijelo je ležalo usred male sobe, a nad njim je bdjelo cijelo susjedstvo.

Kad su opazili njegovu nazočnost, muškarci i žene se preneraziše.

- Vodite ga odavde! - vikali su vojnicima. - Zar nije dovoljno zla već počinio? Toliko je izopačen da bogovi s Pete Gore nisu htjeli uprljati ruke njegovom krvlju!

- Ostavili su nama da ga kaznimo! - poviče netko.

- I učinit ćemo to odmah, nećemo ni čekati na obredno smaknuće!

Opirući se naguravanju i udarcima, Ilija se istrgne od ruku koje su ga držale i potrči do udovice, koja je plakala u jednom kutu sobe.

- Mogu ga oživjeti. Dopusti mi da dotaknem tvog sina! - izusti. - Samo za trenutak.

Udovica nije ni podigla glavu.

- Molim te! - ustrajao je. - Neka to bude zadnje što ćeš učiniti za mene u životu, ali daj mi priliku da pokušam uzvratiti tvoju velikodušnost.

Nekoliko ljudi ga je zgrabilo, da bi ga udaljili. Ali Ilija se opirao i borio svim svojim snagama, prekli­njući da mu dopuste dotaknuti mrtvo dijete.

Iako je bio mlad i snažan, uspjeli su ga odgurati do kućnih vrata. - Anđele Gospodnji, gdje si? - za­vapi prema nebesima.

U tom času, svi se ukopaše. Udovica je ustala i krenula prema njemu. Uhvativši ga za ruke, odvede ga do sinovljeva odra i podiže plahtu kojom je tijelo bilo pokriveno.

- Evo krvi moje krvi - reče. - Neka ta krv sustigne sav tvoj rod, ako ne učiniš to što govoriš.

On priđe, da bi dotaknuo dijete.

- Samo tren - reče udovica. - Najprije zamoli tvog Boga da se moja kletva ispuni.

Ilijino se srce sledilo. No vjerovao je u anđelove riječi.

- Neka krv ovog dječaka padne na moje roditelje i braću, i sinove i kćeri moje braće, ako ne učinim što sam obećao!

I tada, sa svim svojim dvojbama, svojim krivnja­ma i strahovima,

»Uze ga iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu gdje je stanovao, i položi ga na svoju postelju. Tada zavapi Jahvi i reče:

- Jahve, Bože moj, zar zaista želiš udovicu, koja me ugostila, uvaliti u tugu umorivši joj sina?

Zatim se tri puta pružio nad dječakom zazivajući Jahvu: - Jahve, Bože, učini da se u ovo dijete vrati duša njegova!«

U nekoliko sljedećih trenutaka ništa se ne dogo­di. Ilija se vidio ponovo u Gileadu, pred vojnikom s lukom uperenim u njegovo srce, svjestan da se mno­go puta čovjekova sudbina ne podudara s onim što on vjeruje ili čega se plaši. Osjetio se spokojnim i punim vjere kao i onog poslijepodneva, znajući da, bez obzi­ra na ishod, postoji razlog za sve što se događa. Na vrhu Pete Gore, anđeo je taj razlog nazvao - »slavom Božjom«; nadao se da će jednog dana shvatiti zbog čega su Stvoritelju bila potrebna njegova stvorenja da bi pokazao svoju slavu.

Uto dječak otvori oči.

- Gdje je moja majka? - upita.

- Dolje, čeka te - odgovori Ilija, smiješeći se.

- Sanjao sam čudan san. Putovao sam kroz neku crnu rupu, brzinom većom nego što trči najbrži trkaći konj u Akbaru. Ugledao sam čovjeka - za kojeg znam da je bio moj otac, iako ga nikada nisam upoznao. Onda sam stigao na jedno prelijepo mjesto, gdje sam silno poželio ostati; ali neki drugi čovjek - kojeg ne poznajem, ali mi se učinilo da je jako dobar i čestit - zamolio me ljubazno da se vratim natrag. Ja sam želio produžiti dalje, ali ti si me probudio.


Dječak je izgledao tužan; mjesto gdje je gotovo ušao, mora da je bilo divno.

- Nemoj me ostaviti samog, jer ti si me vratio iz mjesta gdje sam se osjećao potpuno sigurnim.

- Hajdemo dolje - reče Ilija. - Tvoja majka te želi vidjeti.

Dječak pokuša ustati, ali bio je preslab da bi ho­dao. Ilija ga uze u naručje i siđe.

Ljudi koji su čekali dolje, u sobi, ostali su zapa­njeni.

- Zašto ovdje ima tako puno ljudi? - zapita dječak. Prije no što je Ilija uspio odgovoriti, udovica zgra­bi sina u naručaj i poče ga obasipati poljupcirna, pla­čući.

- Što su ti učinili, mamice? Zašto si tužna?

- Nisam tužna, sine moj - odvrati ona, brišući

suze. - Nikad u svom životu nisam bila tako sretna.

I rekavši to, udovica se baci na koljena i usklikne: - Sada znam da si Božji čovjek! Božja istina izlazi iz tvojih riječi!

Ilija je zagrli, moleći je da ustane.

- Oslobodite ovog čovjeka! - reče ona vojnicima.

- On je pobijedio zlo koje se sručilo na moj dom!

Ljudi koji su se tamo skupili nisu mogli vjerovati u ono što vide. Jedna dvadesetogodišnja djevojka, koja se bavila slikarstvom, klekne pored udovice. Malo-pomalo, svi su se poveli za njom - čak i vojnici zaduženi da ga odvedu u zatočeništvo.

- Ustanite - molio ih je on. - I štujte Gospodina.

Ja sam samo jedan od njegovih sluga, možda i naj­neznatniji.

Ali svi su ostali na koljenima, spuštene glave.

- Ti si razgovarao s bogovima na Petoj Gori - čuo je nečiji glas. - I sad možeš činiti čuda.


- Tamo nema bogova. Vidio sam jednog Anđela Božjeg, koji mi je naložio da ovo učinim.

- Ti si bio s Baalom i njegovom braćom - reče netko drugi.

Ilija razmakne ljude koji su klečali i iziđe na ulicu. Srce mu je još uvijek bilo skrhano, kao da nije ispravno izvršio zadaću koju mu je anđeo zadao. ­Čemu koristi uskrsnuti jednog mrtvaca, ako nitko ne shvati odakle tolika moć? - Anđeo mu bijaše naložio da tri puta zazove ime Gospodnje, ali nije ga uopće uputio kako da objasni to čudo mnoštvu u prizem­lju. - Je li moguće da sam, poput onih starih proro­ka, htio samo pothraniti svoju taštinu? - upita sam sebe.

Začu glas svog anđela-čuvara, s kojim je razgo­varao od djetinjstva:

- Danas si susreo Anđela Gospodnjeg.

- Da - odgovori Ilija. - Ali Gospodinovi anđeli ne razgovaraju s ljudima; oni samo prenose Božje za­povijedi.

- Upotrijebi svoju moć - reče anđeo-čuvar.

Ilija nije razumio što želi time reći. - Ja nemam moći koja mi ne bi bila data od Boga - odvrati.

- Nitko nema. Ali svima je data moć od Boga, a nitko je ne zna iskoristiti.

I anđeo mu još reče:

- Odsada pa dok se ne budeš vratio u svoju zemlju, neće ti biti dopušteno više nijedno čudo.

- A kada će to biti?

- Gospodin te treba da bi obnovio Izrael - reče anđeo. - Stupit ćeš ponovno na rodno tlo kad naučiš obnavljati.

I to je bilo sve što je rekao.

 

Siječanj 2011.