Blagoslovi

Na Markovdan, gdjegdje i na Jurjevo, po našim selima počimaju najsrdačnije seoske svečanosti: poljski blagoslovi. To su javne molitve na poljima za polja, usjeve, ljetinu. Seljak naš, poput patrijarha i proroka, traži izravne veze s Bogom i po njima, sve što mu treba nastoji od Boga zadobiti. On ne voli da ma se tko ili ma što umeće između njega i Gospodina. Zato ne trpi osiguracija nit’ kakvih ljudskih posredništava. Osiguracije on zove “raditi uz Boga”. Križ i molitva, to je njemu najsigurnija zaštita, najjača osiguracija, najpouzdanija garancija. Križ je pouzdaniji od svakog osiguracionog društva, molitva sigurnija od svakog osiguracionog ugovora. Društvo namiruje štetu od leda ili munje. Križ uopće ne dopušta da dođe led ili munja. Niti bi bičevi kad došli da ih mi svojim grijesima ne izazovemo.

Blagoslovi su uvijek skopčani s iskrenim veseljem, prijateljskim sastancima i zajedničkim ručcima po pojedinim kućama. Razumije se da u nekoj od tih kuća mora parok i ostat na ručku. Tu se vode razgovori, a iz tih se razgovora zna čuti vrlo zgodnih i zanimljivih stvari. Selo ima svoju politiku, svoje nazore, svoje probleme, svoja pitanja. Ono ih rješava na svoj način: često prosto i primitivno, ali s jako mnogo vjere, duha, shvaćanja i stvarnosti. Ovdje iznosim jedan primjer:

Poveo se razgovor o ženskoj djeci. Žensko je dijete roditeljima na veliku brigu i sikiranciju. S jedne strane valja se brinuti za za njegovu opremu, jer ženska oprema mnogo traži. S druge strane, uvijek strah da ih kćer ne osramoti. K tomu dolazi možda najteže od svega: naći kćeri pravu kršćansku kuću, gdje će je udomiti. Jer, ako se namjeri na zlo, onda opet će njima pasti na vrat ili će muku mučit, dok je živa. Vrlo su različiti njihovi savjeti: neki upravo duboki, mnogi jako stvarni, gdjekoji i zanimljivi.

Jedan naprimjer, pripovijeda da je svoju kćer ovako savjetovao:

„ Ćeri! Eto, imadeš dosta mušterija. Dobro se promisli! Bez rada nećeš biti nigdje, bez mane neceš naći nikoga. Svak ima neku manu. Ali je razlika između mane i mane. Neko je polijen, neko poljut, neko voli pinuti. Nemoj se bojati i baš bježati od takih. Ako je malo polijen, provaljanit će se on kad djeca počnu cvrčat oko njega. Ako je k’o poljut i razljuti se, odljutit će se on i doći do sebe. Koji pine, on se i otrijezni. Ništa ti se toga ne boj. Nego se ti , Ćeri boj se i dobro čuvaj budale, jer budala nit se kad trijezni nit dolazi do sebe.”

Izvor: Pregršt dobrih riječi, fra Juro Vuletić, godine 1932.

U suncu okupan spomenik palim braniteljima i raspjevane ptice nagovijestili su prekrasan proljetni dan. Proslava Markovdana, u Balegovcu će ovoga 25. travnja 2009., ostati u dubljem sjećanju negoli predhodne. Naime, uz župnika Pavu Brajinovića svetu misu i blagoslove predvodio je velečasni Luka Kesedžić, na službi u Sarajevu. Župnik Pavo je izrekom naglasio i sa natpisom potvrdio da kapela od danas nosi ime „Svetoga Marka Evanđeliste“, kao što i priliči zaštitniku sela.

Posebnu pozornost privlačila je velika uljana slika sa likom Svetoga Marka a koju je također blagoslovio velečasni Luka. Koliku je pozornost upravo toj slici poklonio župnik Pavo vidljivo je iz toga što mi je dva-tri puta izričito naglasio: „Ovo ćeš mi fotografirati!“

A pri propovijedi je bilo da ni ptice nebeske niti siju, niti žanju, a žive.

Iza mene čuo sam potiho glas:

─ Je, lako im je dok je moje njive

I. Studenovich