Bosnom sada prometuju samo dnevni vlakovi. Opet cvjeta samostanski cvijetnjak

Putnički vlak, jedan među prvima koji su 2001. godine, nakon deset godina ponovno krenuli put Sarajeva, zaustavio se prema voznom redu u Visokom. Koliko se izvana vidi, stanična zgrada nije srušena, ali je iz nekih razloga napuštena, a stanično osoblje se smjestilo u jednu baraku i iz nje ne izlazi.

U gotovo praznome vagonu sjede putnici, njih pe­tero, i čekaju da vlak nastavi putovanje. Rat je prestao prije šest godina, ali mir ovdje još čuvaju naoružani stranci pa se ljudi boje putovati. Izbjegavaju željez­nicu. Bosnom sada prometuju samo dnevni vlakovi. Dvaput se na putu mijenja lokomotiva i na svakoj su ispisana slova koja pismenom čovjeku daju na znanje čija je i koga sluša. Te promjene tegleće sile, te promjene vlasti i teritorija kojim vlast upravlja, uznemiravaju putnike. Vidi se kako nemir hvata one koji su prikačeni za neprijateljsku lokomotivu. Nekoliko stranaca koji putuju s domaćim putnicima ne slute koliko je promjena lokomotiva uvredljiva, koliko je ponižavajuća.

Trava osvojila tračnice. Pragovi na sporednim ko­losijecima ne vide se od korova i žutih cvjetova ma­slačka. Kao nekad, baš kao nekad, uz staničnu zgradu buja samostanski vrt. Na dugom konopcu suše se muške čarape. I svi oni koji znaju ili naslućuju da se radi o redovničkim čarapama, počinju ih brojiti. Malo pomalo, obuzima ih jedno pitanje: Koliko fratara ima u samostanu?

Iz cvijetnjaka u cvatu dopiru mirisi, provlače se i preskaču živicu koja putnike i vlak s putnicima dijeli od cvijetnih lijeha. Šire se posvuda i ulaze kroz otvo­rene vagonske prozore. Opet cvjeta samostanski cvi-jetnjak. Pred putnicima za Sarajevo još je tridesetak kilometara.

Vrelo: „Le Chapelet de Visoko“, str. 204-205