ŠTA SAM, KO SAM

 

Rođen u nekoj senilnoj generaciji gubitnika

Bez idola

Bez ordenja

Premladi da bi se uvlačili u guzicu

Krojačima budućnosti

Volovi koji su trebali biti upregnuti

U vječito bolje sutra

Rođen u nekoj žabokrečini

Zaraženoj malograđanštinom i provincijalizmom

Roditelji nogama na zemlji

Ne intelektualci

Gurali u nozdrve

Ponos

Mi smo pali poslije Berlina

I tako u ranom formiranju naše svijesti

Pupčano vezani za zapad

Mi bez veze

Oni sa vezom su ostajali dole

A oni dole ne vole

Ove gore

I tako šta sam

Ko sam

Odakle sam

Da sam kamen

Zvali bi me Istarski

Ovaj je sa Paga

A Ja

Čekam Božić na njemačkom

Čekam dječiji badnjak

Na dan vještica

Slatko ili gorko

I čega se sjećam

Samo proturječnosti življenja

I jednog profesora

Koji je pod pedagoškom isprikom

Posprdno i smišljeno drsko

Pitao

Šta Vam je draže

Sabrana djela Dostojevskog

Ili debeli perzijski tepih

Jebi ga

Profesore

Ja izabrao

Tepih

I tako šta sam

Ko sam

Da sam kamen

Zvali bi me onaj čisti Istarski

Onaj tvrdi sa Paga

Muka mi je

A gledam u bijelim rukavicama

Iskorištavanje tolerancije i prilagodljivosti naše djece

Dok obilježavaju svoj duhovni obor

Jer nemaju onaj ponos u nozdrvama

Mi smo pali poslije Berlina

Jebo Vas Berlin

Ja molim evanđelje po Luki

Na njemačkom

I čekam badnjak

Da ga dovezu mercedesom

I da sam kamen

Ne bih gledao svoje kamenčiće

Ko kanarince

Šarene

Obučene u narodnu nošnju

Što bulje u križ

I mole

Evanđelje

Na njemačkom

A ja

Ne mogu se oduprijeti

Dojmu jednog zaboravljenog vremena

Igranja prstena

Pale i piriza

I gurati djeci u nozdrve

Ponos

Civilizacije koja ih ždere

I ponekad u trenutcima slabosti

Amputiranom sviješću

Pitati

E da sam kamen

Zvali bi me Istarski

Ili onaj sa Paga.

 

 

RODNA GRUDA

 

Već odavno me kopka, koja sila (moć) stoji iza riječi rodna gruda.

Šta je to što nas to veže za onaj komad rodnog zavičaja, koja je to nit koja se neda prekinuti, bili mi neznam koliko daleko od nje. Koji je to gen odgovoran za naš osjećaj koji svi poznajemo bili mi bogati, siromašni, bolesni, zdravi, mladi, stari. Koje je to sluho odgovorno za tako daleke kilometre odvojenosti pa ipak tako blizu. Čulo sluha, sigurno jedan od izvora naše pripadnosti, koji od nas nije sa sobom nosio zvuke pjesme koja se pjevala u tom rodnom kraju. Ponekad i lajanje pasa i mukanje krava zvuči kao najljepša melodija naše prošlosti, koju smo mi negdje duboko u sebi zakopali, skrivajući je od samoga sebe. Čulo vida, mada suprotnost ne može biti veća, kad dođemo kući i vidimo sve te u korov zarasle njive, sve te neprohodne ceste, sve te ruševine koje strše kao svjedoci nekog vremena ponosnijeg, ljepšeg , drugačijeg. Pa ipak šta nas može zaustaviti da te tisuće kilometara pređemo u jednom dahu, da nemamo vremena pored mukotrpnog puta za predah, ne mi se bacamo svim svojim bićem u obilazak svega i svačega kako bi pohranili u sebe sve veću bazu podataka, slika, doživljaja koje ćemo kasnije po potrebi naše duhovne praznine ponovo pred očima prikazivati kao nekakav film koji se nastavlja iz godine u godinu. Čulo mirisa, dakako kome od nas nisu mirisali bagremovi pored puta razasuti sa svojim do zemlje savijenim granama. Dunje, onako žute pa breskve, šljive pa jorgovani o kome su tolike pjesme opjevane, oni raskošni cvjetovi što su ukrašivali djevojačke cvijetnjake ispred kuća. Kuća koje su blistale nekom ženskom čednošću, čistoćom tako da se moglo prepoznati gdje je djevojačka ruka ostavila svoj potpis na komad nam te rodne zemlje.I pitam sebe, postoji li još nešto, možda je stvarno jedan od gena negdje u nama a koji bi mi mogao objasniti netko školovaniji od mene.

 

Ako je tako apeliram na sve znanstvenike ove planete da pronađu antivirus za taj gen kako bi se svi koji napuštaju svoju rodnu grudu mogli cijepiti/vakcinisati protiv toga gena. Jer sa time niste ni svjesni koliko bola ćete izbrisati, koliko ćete neprospavani noći podariti snom, koliko svađa, koliko suza i koliko tragedija biste izbrisali iz prošlosti. Ja se prvi javljam za jednu od malo jačih cjepiva/vakcine jer koliko sebe poznajem, sigurno je sigurno. Možda bi ja ovome svemu pridodao još i čulo SRCA, nekako sve mi to objašnjavamo nečim ali one brže otkucaje kad se pređe Sava i kad znamo da smo za kratko vrijeme na toj našoj rodnoj grudi nemožemo ničim objasniti.Nije da mi ne pokušavamo sami sebi naći nekakvo objašnjenje, Kako bi izgledali jačim, snažnijim pred samim sobom. Mada taj naš plašt zabluda pada pred nama samima i najbolje se vidi kad odlazimo, napuštamo tu rodnu grudu. Plačemo kao mala djeca, pa i tada krijemo od sebe samoga taj izljev emocija koje bi vrlo rado držali pod samokontrolom. Nekakvom kontrolom nad samim sobom gdje su nas učili (naučili) ono što je bilo potrebno njima a ne nama, u nama je ubijana spontanost, volja, osjećaj pripadnosti nekome i nečemu. Za taj naš osjećaj zašto se Posavac zove Posavcem, zašto se Ličanin zove Ličaninom ili Hercegovac zove Hercegovcom pokušavamo mi sami sebi omalovažiti i tako stvaramo barijere između rodne grude i dijaspore (počinjem mrziti tu riječ). Barijere koje postaju sve veće, mada bi ih trebalo uništiti da ne postoje za budućnost naše djece. Djece koja polako ali sigurno gube sva tri sluha, djece koja su odhranjena na bakinom izbjegličkom kruhu i pričama o nekoj dalekoj rodnoj grudi i stvarnosti koja ih još nije prihvatila. Tako lebde negdje ni na nebu ni na zemlji, negdje između naše prošlosti i okrutne stvarnosti koja ih polako jede. I tako onaj gen koji smo mi cijepili da bi nam život bio podnošljiviji, presađujemo našoj djeci i pokušavamo ih zaraziti tim genom rodne grude preko novih auta, mobitela kao poklona kako bi okusili još jednom onaj bakin kruh i da im taj miris ostane u nosu čitav život.

Život koji se ne uči, život koji se živi, život za koji se nadamo da ćemo jednom živjeti.

 

A nada posljednja umire, ponekad sa nama samima kad se vraćamo toj rodnoj grudi, tom komadu zemlje, tom parčetu neba kako god tmurno ono bilo ali je NAŠE.

 

Pozdrav i budite mi i dalje živi i zdravi.

 

 

ico

 

IZBORI

 

Izašla je, sramota je sva iz moga pera

predizborna hajka neznajući kuda ide

sva ta nasmijana lica sa naših bandera

osim sebe, koga li još ona da vide.

 

Sva ta šminka,izmišljeni bijeli zubi

i te crne kose da perfektno sjede

svu budućnost, nadu što u meni ubi

i ta nemoć polako utrobu što jede.

 

Dođoh, vidjeh i polako sjaših

ja sam njima svaka četir ljeta draži

tim licima sa bandera naših

puni obećanja, tih njihovih laži.

 

A laži su uvijek kratkih nogu

nudeći blagostanje, dobro svako

ja ću se protivit, jedino što mogu

i drugog ću zaokružit lako.

 

A pravi drugi isti ko onaj prvi

kad vidiš za koga glas,obraz dajem

i posljednji tračak nade u tebi smrvi

ta greška koju ja ponovo priznajem.

 

ico