A mi? Gdje smo mi?
K'o na grmu oskoruše
Pitaš me vjerujem li u Boga? Naravno da vjerujem! Ali, moja ti je vjera "nestalna: kadgod prednjačim, kadgod samo prosjačim. U bezvjerje nedogledno propadam: gotovo pa da poganima pripadam. Prođe neko vrijeme, a ja opet u se Svetog Duha pripuštam. Doskora, u ognjici vjere usnivam. Sutradan već, pogađaš, k'o nekršten stvor, pasjalučim.
A kad dođe voda do grla, kada niotkud nema pomoći, opet se pokunjim. Glavu sagnem. Na velika koljena padnem. Klečeći, bradom grudi taknem. I samome sebi prigovaram: Tvoja je vjera žgoljava i kržljava! Začas se uzoholiš! Gospodina svoga zaboraviš...
I molitve moje kad se tiče, nisam daleko dogurao: dosad nisam savladao cijelo Vjerovanje... Stid me priznati, ali tako je!
Događa mi se da izgovorim tri molitve zaredom. Znam ih naizust. (Malene su, sve tri mogu u Vjerovanje stati.) Tuđa mi pomoć, hvala na pitanju, ne treba - a zapravo često ne znam što govorim dok molim. Kao da su s niske zrna spala, nižem riječi sasvim beskorisno. Mrsim nešto i saplićem. Nesabran sam. O nečemu, ne znam o čemu, kao razmišljam... I po triput se početku vraćam: znam koliko je ružno molitvu prekidati. Odlutam, brate, odlutam! Ni sam ne znam kamo.
Kadikad opet ni zub jezikom ne dotaknem, a kraju se molitvie primaknem. Pitam se: kako to? zar već? a kad prije? Ali ni tada, ni onda kad je amen daleko, kada mislim da mu nikad neću stići, znam i osjećam da ja nisam ni hulitelj ni bluditelj. A, bogme, ni veliki skrnavitelj. Znam, makar se svijet izvrnuo naopačke pa nam kape s glave spopadale, a uši nam, k'o na grmu oskoruše, vise.
A mi? Gdje smo mi?
Čudno nam se danas čini kako je sveta Margarita
mogla izmoliti toliko 'zdravomarija' u jednome danu
Nije dvadesetiprvo stoljeće stoljeće velike pobožnosti! Kao što ni onaj prethodni, aman, nije bio. A moglo bi se, zbog mnogo čega, češće i postiti i moliti. I ne samo utorkom i petkom nego svakim danom. Svakim satom. Veliko je pitanje hoće li se u ovomu, dvadesetprvomu, itko posvetiti i na oltar uzvisiti. Teška je bezvjerica i ovdje u nas zavladala. Odasvud kletve i klevetanja. Krivokletstva i ubojstva postadoše svakodnevna. Posvuda tuzgavi i muzgavi. Mnogo je pljesnivih i ušljivih. Novine se raspisale kako je jedno čistokrvno psetance jednoj ovdašnjoj gospođi vratilo nadu u život pa nas, Bože mi oprosti, s tim čudesnim događajem, iz dana u dan, opširno upoznaju. Žalibože vremena! Žalibože papira!
Prošlo je najmanje petnaest godina otkako sam posjetio kreševski kraj. (Onamo se ja od mladosti svoje rado navraćam.) Ondje sam posljednji put vidio i upamtio društvo iskrenih nedjeljnih molitelja. Razdragani, a pokorni! Raspjevani, a ozbiljni! Među njima je bilo i desetogodišnjih pokajnika. Pristupali su ispovjedniku i nešto mu se nadugačko ispovijedali... Ali, složit ćete se, kreševski je kraj primjer za sebe. Komadićak u gromadi zemaljskoj. A mi? Gdje smo mi? Mi smo se poodavno pomiješali s mekinjama. A rečeno je: Tko se miješa s mekinjama, pojest će ga svinje!
Jednu riječcu samo!
Na usta mi, Jahve, stražu postavi
a stražare na vrata usana mojijeh!
Psalam 141,3
Još jednu riječcu, pa da se rastanemo! Da vas na vrijeme pozdravim i suvišnih riječi poštedim. Raspričao sam se! A kad god se o čemu važnome ili nevažnome raspričam – uvijek se pokajem. Znam da sam pretjerao i u ovome ili u onome prekardašio. Da, bogdo', mogu umuknuti! Da, bogdo, mogu makar nešto prešutjeti! Ili, barem, da zašutim kada je šutjeti najbolje! Da mogu, što ne mogu! Jer ja počesto govorim govora samog radi. Ne zato što nešto nekomu imam reći nego samo zato što ne umijem šutjeti.
A šutnja? Šutnja me toliko puta izdala! Toliko, ili možda samo malo manje negoli sam ja prevario nju. Cijeli život mi jedno drugo varamo. Služeći joj, koješta sam propustio. Varajući je, svašta sam izbrbljao. I, ne jednom se, pred ljudima, obrukao.
A dovoljna je jedna riječca pa da znamo što jedan o drugome mislimo, što jedan drugome dugujemo. Što nam je raditi i od čega nam je odustati. Mnoge je pričljivce suvišak riječi otjerao u tamnicu. Mnogu je priču unakazio. A nedostatak? Što je s njime? Nedostatak riječi je mnoge šutljivce satjerao u neizlječivu bolest. Toliko sam puta, govoreći prekomjerno, zakazao. Toliko sam puta, šuteći kukavički, iznevjerio.
Pa ti znaj što je, od tog dvoga, bolje, a što gore! Što je za čovjeka korisnije, a što umjesnije!
Dragan Pavelić