Srce i čelik u Hrgovima Donjim
Istina? Šta je istina? Postoji samo jedna istina. Sve drugo je laž, dezinformacija, iskrivljavanje činjenica, zabluda, zlonamjera... Šutnja o istini također nije istina.
Istina je da na krajnjem sjeveru bosanskih planina i početku ravne Posavine leži jedno selo. To selo presijeca cesta Orašje - Tuzla i Gradačac - Brčko. Selo se dakle nalazi na križu. Povijest, priroda ili pak sam Gospod htio je da selo bude baš tu.
Hrgovi Donji. O ovome selu i njegovim ljudima, do sada, uglavnom se šutjelo, a rekoh da šutnja nije istina. O istini ponekad i ponešto treba napisati. Ovo selo sa svojim ljudima i oko 200 kućnih numera ima svoju dugu povijest, svoju tradiciju i o tome do sada nije dovoljno pisano. Mnogi ne znaju što se ovdje zbivalo u novijoj povijesti ili pak, jednostavno ne žele da se piše o ovome.
Da se zna!
Mjeseca ožujka ljeta Gospodnjeg 1992., okončano je glasovanje za suverenitet BiH. Pučanstvo Hrgova Donjih izjasnilo se kao i cjelokupni hrvatski puk u BiH za suverenitet. Odmah nakon glasovanja pučanstvo i selo pod pojačanom prismotrom onih koji nam nisu željeli dobro. Krajem travnja 1992., u susjedno srpsko selo dolaze četnički dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore. Vjerojatno da zaštite „ugroženu srpsku nejač“. Vidješe Hrgovljaci da se sprema nešto veliko, nešto što neće izaći na dobro. Formiraju Ratno predsjedništvo sa Kriznim štabom na čelu: Mobilizira se ratna milicija i vrši se pojačana kontrola. Uporedo se vrši i nabavka naoružanja i vojne opreme. Hrgovljaci se postupno naoružavaju, pritisci i provokacije su sve veći, pregovara se ali slaba korist od svega toga. 10. svibnja 1992. godine Hrgovi Donji su krizna točka. Jugo-armada želi proći kroz selo. Hrgovljaci ne dozvoljavaju.
Ruža Šimić sudionik ovih događaja nam govori: „Dobili smo dojavu da se Jugo-vojska kreće prema našem selu s ciljem prolaska za Gračanicu. Krizni štab zasijeda i donosi odluku - nema prolaska. Bili smo jedistveniji nego ikada - prolaska kolone kroz naše selo nema. Nismo razmišljali o posljedicama. Sada kad se prisjetim tih zbivanja izgleda mi kao san. Naši muževi , braća, rođaci sa 12 vojničkih pušaka i nas desetak žena stoji pred čeličnim grdosijama i ne dozvoljava prolaz. istina je - ljudska srca nasuprot čeliku, i nisu prošli ni tada niti ikada.
Rat uvelike bijesni diljem Bosne i Hercegovine. Padaju gradovi kao kule od karata i dođe 17. lipanj 1992. godine. Rat i na ovim prostorima. Krenuo je rušilački, nemilosrdno, tri mrtva i sedmorica ranjenih. Ginu Luka Crljić, Ilija Klarić i Tomo Relatić. Ratna zvijer jede ljudsku krv. Ovoga puta ubija nedužne posavske težake, koji su samo branili svoje kuće i dvorišta. Bitka je vođena do dugo u noć i nisu uspjeli proći. Selo je obranjeno. Oni su izgubili tri tenka. Marijan Vidović, učesnik ove bitke, čovjek koji je uništio jedan tenk - kaže: „To je bio neobičan dan. Mi Hrgovljaci, kroz cijelu povijest bili smo poljodjelci, toga dana postali smo ratnici. Najteže, toga dana, bilo je isčekivanje. Kada je bitka krenula, sve je išlo svojim tijekom. Na strah se nije niti mislilo a selo je stradalo, porušene kuće.
Neprijatelj ne posustaje od svojih poganih namjera, dovodi pojačanje u ljudstvu i tehnici i već 30. lipnja novi napad. Ne prolaze ni tada. Istoga dana, neprijatelj ubacuje DTG i na mučki način ubija dvojicu dvojicu naših bojovnika, ponos ovoga sela. Ginu Jurko Šimić i Filip Šimić-Piljo. Rat se nastavlja. Neprijatelj u punoj snazi ruši sve oko sebe, potiskuju nas. I gle čuda! Ne imajući, ai ne želeći otići sa svojih ognjišta poduzima se kontraudar prema Ceriku u našu korist. Bilo je to 27. kolovoza 1992 i pri tome ginu Niko Šimić - predsjednik temeljnog ogranka i član općinskog odbora HDZ Gradačac, Pero Šimić i Niko Grgić iz Hrgova Donjih te Ivo Dežić, Ivo Veselčić i Mijo Gudeljović iz Špionice. Tada uspostavljena crta obrane ostala je i sačuvana do danas. U razgovoru s Martinom Petrovićem zapovjednikom satnije doznajemo da je satnija učestvovala i u mnogim bitkama za Gradačac. Nikoga poimenično nije htio isticati. Ističe samo to da je selo sačuvano, da su mještani ostali u svojim domovima i da su rijetki koji su otišli. I u ratu nastavljena je tradicija proizvodnje povrća.
„Snabdijevali smo hranom 107. brigadu HVO i ne mali dio tuzlanske regije. Samo u tuzlansku bolnicu za vrijeme blokade dostavili smo 17 tona hrane. Ratovali smo i proizvodili.“ - rekao je zapovjednik Petrović.
Istina? Šta je istina? Ovo je istina. Istina da posavska žuljevita ruka, težačka Hrgova Donjih zaustavila ondašnju četrvrtu vojnu silu Europe. Ovdje je branjeno i obranjeno selo Hrgovi Donji, selo u hrvatskoj općini Ravne-Brčko.
Napisao: Zoran Matkić, „Posavski Glasnik“ 28. prosinac 1995. godine