Pukovniku nema tko da piše

„Ovo je čudesno, kao ono s umnoženjem kruha“, govorio je pukovnik kad god bi sjeli za stol u toku narednog tjedna. Iskazujući nevjerojatnu dovitljivost u sastavljanju, prošivanju i krpanju, žena kao da je pronašla tajni ključ za vodenje domaćinstva bez igdje ičega. Listopad produži predah. Nakon vlažnog razdoblja nastupi drijemež. Ojačana blagim sunčevim zrakama, žena je tri popodneva posvetila mukotrpnom uredivanju kose. - Počinje pjevana misa - primijeti pukovnik kad je ona prvo stala raščešljavati duge plavi časte vlasi rijetkim češljem.

Sutradan, sjedeći u dvorištu s bijelom plahtom u krilu, gustim je češljem trijebila uši što su se namnožile tokom bolesti. Najzad je oprala glavu vodom u kojoj je prethodno prokuhala lavandu, pričekala da se osuši, i kosu, razdijeljenu na dvije pletenice, skupila na zatiljku, učvrstivši je ukosnicom. Pukovnik je čekao. Noću, budna u visaljci, satima su ga morile crne slutnje glede pijetla. Ali u srijedu su ga izvagali i bio je u formi. Tog istog popodneva, kad su Agustínovi drugovi izašli iz kuće veselo raspravljajući o pijetlovoj pobjedi, i pukovnik se oćuti u formi. Žena mu je skratila kosu.

- Pomladila si me za dvadeset godina - reče on opipavajući rukama glavu. I žena je smatrala da joj je muž u pravu.

- Kad me zdravlje služi, mogla bih uskrisiti mrtvaca — reče.

Ali to je uvjerenje ubrzo splasnulo. U kući više nije bilo ničeg za prodaju, osim sata i slike. U četvrtak navečer, kad su doslovce ostali bez jedne jedine prebijene pare, žena iskaza zabrinutost zbog takve situacije.

- Ne moraš brinuti - utješi je pukovnik.

- Sutra stiže pošta. Sutradan je čekao dolazak brodića pred liječnikovom ordinacijom.

- Avion je čudesna stvar - izjavi pukovnik, pogleda uprta u poštansku vreću.

- Kažu da može stići u Evropu za jednu noć.

- Tako je - potvrdi lijećnik, hladeći se ilustriranim časopisom.

Pukovnik ugleda poštanskog službenika u skupini koja je ćekala da se pristajanje okonča kako bi uskočila u brodić. On skoči prvi. Od kapetana je preuzeo zapečaćenu omotnicu. Zatim se uspeo na natkriveni dio. Poštanska vreća bila je vezana izmedu dvije bačve s naftom.

- Ali nije ni to bez pogibelji - reče pukovnik.

Izgubio je začas službenika iz vida, a onda ga nanovo uočio među raznobojnim bočicama kolica s osvježavajućim napicima.

- Napredak traži žrtve.

- Danas je on sigurniji od broda — reče liječnik.

- Kad letite na dvadeset tisuća stopa, nevrijeme ostaje ispod vas.

- Dvadeset hiljada stopa - ponovi pukovnik u čudu, ne poimajući raspon te veličine. Liječnik se zagrija za temu. Rastvori časopis objema rukama i ukoči ih kao kip.

- Ravnoteža je savršena - izjavi.

Ali pukovnik već bijaše svrnuo pogled na poštanskog službenika. Vidio ga je kako ispija osvježavajući napitak s ružičastom pjenom, držeći čašu u lijevoj ruci. Desnom je pridržavao poštansku vreću.

- Pored svega ostalog, na moru ima usidrenih brodova koji su u stalnoj vezi s noćnim avionima - razveza liječnik.

- Uz tolike mjere opreza sigurniji si nego na brodiću.

Pukovnik ga pogleda.

- Dakako - reče.

- To mora da je kao leteći ćilim.

Službenik se uputi ravno prema njima. Pukovnik uzmakne, natjeran neodoljivom strepnjom, pokušavajući odgonetnuti ime na zapečaćenoj omotnici. Službenik je otvorio vreću. Uručio liječniku svežnjić s novinama. Zatim je raskinuo omot s privatnim pismima, provjerio točnost pošiljke i stao čitati adrese. Liječnik otvori novine.

- I dalje problem Sueza - reče, pročitavši krupne naslove.

- Zapad uzmiče.

Pukovnik nije čitao naslove. Napregnu se da smiri želudac.

- Otkad je uvedena cenzura, novine jedino donose vijesti iz Evrope - reče.

- Bit će najbolje da Evropljani dođu k nama, a mi odemo u Evropu. Tako će svi znati što im se dogada kod kuće.

- Za Evropljane je Južna Amerika brkajlija s gitarom i revolverom - reče liječnik, smijući se preko novina.

- Ne shvaćaju problem.

Službenik mu uruči poštu. Preostala pisma vrati u vreću i ponovo je zatvori. Liječnik uze da pročita dva pisma. Ali, prije negoli će ih otvoriti, pogleda u pukovnika. Zatim skrene pogled na službenika.

- Ništa za pukovnika?

Pukovnik se prestravi. Službenik zabaci vreću na rame, uputi se gatom i odvrati ne osvrćući se:

- Pukovniku nema tko da piše.

Protivno običaju, nije krenuo ravno kući. Popio je kavu u krojačnici, dok su Agustínovi drugovi listali novine. Osjećao se prevarenim. Najradije bi ondje bio ostao do narednog petka, samo da te večeri ne dođe ženi praznih ruku. Ali, kad su zatvorili radnju, morao se suočiti sa stvarnošću. Žena ga je čekala.

- Ništa — zapita.

- Ništa - odgovori pukovnik.

Idućeg petka opet je čekao brodić. I kao svakog petka, vratio se kući bez očekivanog pisma.

- Ovakvo čekanje više nema svrhe - reče mu žena te večeri. Čovjek mora imati jobovsku strpljivost kao ti, pa da jedno pismo čeka petnaest godina.

- Pukovnik je legao u visaljku i uzeo čitati novine.

- Treba čekati red - reče.

- Naš broj je hiljadu osamsto dvadeset tri.

- Otkad čekamo, taj broj je dvaput izašao na lutriji - odvrati žena.

Pukovnik je, kao i uvijek, pročitao sve, od prve do zadnje stranice, ne izostavivši ni oglase. Ali ovog puta nije bio sabran. Tokom čitanja misli bi mu odlutale na mirovinu što ju je zaslužio kao veteran. Prije devetnaest godina, kad je Kongres odobrio taj zakon, pokrenut je dokazni postupak koji je potrajao osam godina. Zatim je moralo proteći još šest godina da ga razvrstaju na mirovinsku listu. To je bilo posljednje pismo što ga je pukovnik dobio. Završio je čitanje nakon objave policijskog sata. Kad je htio ugasiti svjetiljku, primijeti da je žena još budna.

- Čuvaš li još onaj izrezak? Žena se zamisli.

- Da. Mora da je s ostalim papirima.

Odmakne mrežu protiv komaraca, ustane i iz ormara izvuće drvenu škrinjicu sa svežnjem pisama koja su bila složena po datumima i povezana gumenom vrpcom. Pronade oglas odvjetničke agencije koja se obvezivala da će ponovno pokrenuti postupak oko ratnih mirovina.

- Otkad ja pričam da uzmeš drugog advokata, mogli smo već dobiti i potrošiti taj novac - reče žena pružajući mužu novinski izrezak.

- Što imamo od toga da nam ga stave u lijes, kao Indijancima.

Pukovnik pročita izrezak označen nadnevkom od prije dvije godine. Stavi ga u džep košulje koja je visila iza vrata.

- Nevolja je u tome što je za drugog advokata potreban novac.

- Ni govora — odlučno će žena.

- U pismu im treba navesti da sve svoje troškove odbiju od ostvarene mirovine. Jedino će se tako založiti za našu stvar.

I tako, u subotu po podne, pukovnik otiđe svom odvjetniku. Nađe ga izvaIjena u visaljki. Bijaše to golem crnac, prava ljudeskara, sa samo dva očnjaka u gornjoj čeljusti. Navukao je drvene nanule i otvorio prozor iznad prašnjave pijanole, gdje su u otvorima predviđenim za trake od izbušene Ijepenke bili nabijeni raznovrsni papiri: izresci iz »Službenog lista«, izlijepljeni u starim računovodnim knjigama, i nepotpuna zbirka izvještaja Uprave državnih rashoda. Pijanola bez tipaka bila je ujedno i pisaći stol. Pukovnik se potuži, ne navodeći još cilj svojeg posjeta.

- Upozorio sam vas da se to neće riješiti preko noći - reče odvjetnik u jednom predahu pukovnikova izlaganja.

Vrućina ga je dokraja iscrpla. Potisne opruge naslona na nižu razinu i uze se hladiti reklamnim letkom.

- Povjerenici mi često pišu i kažu da ne treba gubiti nadu.

- Ta pjesma traje već petnaest godina — otpovrne pukovnik. — Sve me to počinje podsjećati na onu dječju priču o kuharu i psu.

Odvjetnik mu veoma slikovito stade predočavati administrativne zavrzlame. Stolica bijaše preuska za njegovu masivnu stražnjicu.

- Pred petnaest godina bilo je lakše - reče. - U to je vrijeme postojalo općinsko udruženje ratnih veterana koje su sačinjavali pripadnici obje stranke. - Napuni pluća vrelim zrakom i kao vlastitu mudrost odvali izreku: - U slozi je moć.

- U nas to nije bio slučaj - reče pukovnik, prvi put uviđajući svoju usamljenost. - Svi su moji drugovi pomrli u očekivanju pošte.

Odvjetnik sačuva prisebnost.

- Zakon je bio prekasno izglasan - reče. - Nisu svi imali tu sreću da poput vas postanu pukovnici u dvadesetoj godini. Osim toga, njime nije bio obuhvaćen poseban revolucionarni odred, pa je vlada morala zatražiti dodatne stavke u budžetu.

Uvijek ista pjesma. Kad god ju je slušao, pukovnika je obuzimao pritajeni gnjev.

- To nije nikakva milostinja - reče. - Neka nitko ne misli da nam čini uslugu. Mi smo se krvavo namučili da spasimo republiku.

Odvjetnik raskrili ruke.

- Jest, pukovniče - reče. - Ljudska je nezahvalnost bezgranična.

I tu je pjesmu znao pukovnik. Počeo ju je slušati dan nakon sporazuma u Neerlandiji, kad je vlada obećala da će isplatiti putne troškove i ostale naknade za dvije stotine oficira revolucije. Utaboren oko divovskog stabla ceibe u Neerlandiji, revolucionarni bataljon, formiran mahom od odbjeglih srednjoškolaca, čekao je tri mjeseca. Nakon toga vratili su se kući kako je tko znao i umio i nastavili čekati. Poslije gotovo šezdeset godina pukovnik je još čekao. Potaknut uspomenama, zauze uzvišen stav. Desnu ruku - snop kostiju povezan žilama - priljubi uz bedrenu kost i promrsi:

- Nakon svega, moram vam saopćiti svoju odluku.

Odvjetnik je bio zatečen.

- A ta je?

- Uzimam drugog advokata.

U ured uđe patka sa žutim pačićima. Odvjetnik ustane da je istjera van. Molim lijepo, pukovniče - reče, plašeći je. - Neka bude na vašu. Da sam čudotvorac, ne bih živio u ovom kokošinjcu. - Dvorišni je ulaz prepriječio drvenom rešetkom i ponovo se svalio na stolicu.

- Sin mi je radio do zadnjeg dana - reče pukovnik. - Kuća mi je pod hipotekom. Zakon o mirovinama donio je advokatima doživotnu rentu.

- Ali ne i meni - usprotivi se odvjetnik.

- I posljednja je para utrošena na dokazni postupak.

Pukovnika zaboli pomisao da je bio nepravedan.

- To sam upravo htio reći - ispravi se.

Rukavom od košulje otare čelo. Od ove vrućine čovjeku ponekad zaškripe kotači u glavi. Odvjetnik potom stade pretraživati po uredu da nađe punomoć. Sunce dopre do sredine neugledne prostorije od neizblanjanih dasaka. Nakon uzaludnog prekapanja na sve strane, odvjetnik klekne, stenjući se sagne i ispod pijanole izvuče svežanj papira.

- Evo je. Pruži pukovniku list sa službenim zaglavljem.

- Moram pisati povjerenicima da ponište kopije - zaključi.

Pukovnik otrese prašinu i spremi papir u džep od košulje.

- Poderite je sami - reče odvjetnik.

- Neću - odvrati pukovnik. - To mi je dvadeset godina uspomena. –

I stade očekivati da odvjetnik nastavi potragu. Ali ovome to nije padalo na pamet. Zavalio se u visaljku da obriše znoj. Odatle se zagleda u pukovnika kroz nesnosan sunčev odbljesak.

- Potrebni su mi i ostali dokumenti.

- Koji?

- Dokazne isprave.

Odvjetnik raskrili ruke. - To će zaista biti neizvedivo, pukovniče.

Pukovnik se uzbudi.

Kao blagajnik revolucionarnog pokreta u okrugu Macondo, šest se dana i noći mučno probijao kroz divljinu da na mazgi prenese dvije škrinje s fondovima građanskog rata. Vukući mazgu koje je izdisala od gladi, stigao je do logora u Neerlandiji pola sata prije potpisivanja sporazuma. Pukovnik Aureliano Buendía — glavni intendant revolucionarnih snaga na atlantskom primorju - izdao mu je priznanicu na ime tih fondova i obje škrinje uveo u inventar predaje.

- Ti su dokumenti od neprocjenjive vrijednosti - reče pukovnik. - Među njima je priznanica što ju je vlastoručno potpisao pukovnik Aureliano Buendía.

- U redu - reče odvjetnik. - Ali ti su dokumenti prošli kroz tisuće ruku u tisućama kancelarija i dospjeli u bog te pitaj koji odsjek Ministarstva vojske.

- Spisi takve naravi ne mogu neopaženo promaći ni jednom činovniku reče pukovnik. - Ali, u ovih petnaest godina činovnici su se mijenjali u mnogo navrata predoči mu odvjetnik.

- Ne zaboravite da je bilo sedam predsjednika, i da je svaki predsjednik barem deset puta izmijenio svoj kabinet, i da je svaki ministar izmijenio svoje činovnike barem stotinu puta.

- No nitko te dokumente nije mogao odnijeti kući - reče pukovnik. - Svaki novi činovnik morao ih je zateći na svom mjestu.

Odvjetnika obuze očaj.

- A osim svega, ako ti spisi sad otiđu iz ministarstva, cijeli mirovinski postupak morat će krenuti od početka.

- Nije važno - reče pukovnik.

- To će potrajati stoljećima.

- Nije važno. Tko čeka, taj i dočeka.

 

 

Vrelo: „Pukovniku nema tko da piše“, Poglavlje 3

 

 

Novela, napisana između 1956. -1957. i izdana 1961., je priča o siromašnom, umirovljenom pukovniku, veteranu rata, koji se još uvijek nada svojoj mirovini koja mu je obećana prije petneast godina. Pukovnik živi sa svojom astmatičnom ženom u malom selu u kojem od jedanaest sati navečer vlada policijski sat. Radnja počinje sprovodom na koji se pukovnik sprema poći. Umro je glazbenik čija je smrt posebna po tome što je jedina nastupila prirodnim putem nakon toliko mnogo godina. Radnja je postavljena u doba La Violencie u Kolumbiji, kad su vladali ratni zakon i cenzura.