Sukob nacionalnih ideja
Savo M. ŠTEDIMLIJA
Pojava Ante Starčevića ne znači drugo, nego podizanje jedne snažne i glasne riječi probuđenog, a ugroženog hrvatskog nacionalizma; riječi, koja ima kao živa djelujuća sila da okupi u jednu falangu sav hrvatski narod i da suzbije svaki uticaj, koji ide za tim, da hrvatska narodnost, hrvatsko ime, hrvatski jezik i hrvatska istorija budu zapostavljeni. Za uspjeh srpske državne misli pojava Ante Starčevića znači snažan udar u zemljama van Srbije. No, ako je uspjeh izostao, pretenzije su se sačuvale, samo tu sada više nije moglo da se govori o jugoslavenstvu, jer su ga Srbi naknadno usvojili istom pošto su dobili priznanje svoje narodnosti i jezika, kao o nacionalnoj ideji, jer ono nije bilo niti je moglo biti više smatrano nacionalnom, nego samo i jedino državnom idejom jugoslavenskih naroda.
Nas ovdje u prvome redu zanimaju Starčevićevi teorijski pogledi na pitanje otklanjanja smetnji formiranju hrvatskog nacionalizma, dok pitanje njegove terminologije, pitanje koje je zavelo mnoge srpske pisce na krive putove, a naročito Skerlića, kada je raspravljao o njegovu stavu i držanju prema Srbima, smatramo da je momentalno od sporednije važnosti. Želimo ukazati na teorijsku stranu njegovog raspravljanja o »Slavosrbima« kao naročitoj pasmini, koja smeta formiranju hrvatskog nacionalizma.
Starčevićevo držanje prema Srbima bilo je vrlo često predmetom krive, zlurade i tendenciozne interpretacije od strane mnogih pisaca i javnih radnika. Nama se čini da je do sada najvjernije njegovo gledanje na Srbe prikazao g. Dr. Mile Starčević u svojoj studiji »Dr. Ante Starčević i Srbi«.
»Svoje se teze o imenu Srb Starčević konzekventno drži i u drugim svojini, čisto političkim raspravama. Za njega su otada samo dva naroda na jugoistoku Evrope srodni Rusima: »to su Hrvat i Bugar«. »Srbija nije ništa drugo, nego Hrvatska kroz vjekove u povijesti i u pravu, a i danas u narodnosti«.
Ipak se je ona »rukovet Hrvata«, što se je doselila u tu pokrajinu, »kroz dvanaest vjekova na udarcu svih neprijateljskih živalja« ne samo održala, nego je »kroz vjekove kvasila i ukvasila susjedne narodnosti«. Sve historijske važnije ličnosti Stare Srbije njemu su ili čisti Hrvati ili »pohrvaćenici«. Stevan Dušan mu je na pr. »poslednji trag prejasne hrvatske dinastije Nemanjića, koji kroz vjekove i kao kraljevi vladahu istočno sjevernim pokrajinama Hrvatske«. Poslije njegove smrti — kaže Starčević — zavlada u tim zemljama nered, te nakon »preljuta komešanja« postade vladarom »Lazar Branković, pohrvaćenik, nu po svoj prilici nečiste krvi. S njim tuđi živalj nadjača u onim krajevima.« U bitci na Kosovu »Miloš Obilić pokaza se Hrvatom«... »Na mjesto Lazara dođe Stefan Branković, dok Turčinu rđa ne dodijala, te zemlju oko 1459 utjelovi carstvu«.
Jednak je dakako i onaj dio pasmine, koji je ostao pod turskom vlašću: on se ne može pomiriti s novim stanjem, ali sada više ne čini otvorene nerede, kao u vrijeme narodne države, nego samo u »potaji« rovari, međutim »dok bi se to opazilo, ona moradijaše na sajam, ili pod mač, ili bježati ispod turske vlasti.« Tadanji historici za-bilježiše, da Turci i u vrijeme primirja stalno robe hrvatske krajeve, ali »lako je opaziti« — kaže Starčević — »da ono ne bijahu pravi Turci ni njihova vojska, nego da bijaše ova pasmina, koja bi se podkrala kroz šume, izdavajući se za Turke... te nošnjom, jezikom, ukoliko ga imađoše, običajima, svim osim poštenja i junaštva, u istinu bijaše turska«.
To su u prvom redu oni, »koje su tuđinci takvima učinili«. U svakom narodu ima »čovječuljaka« — kaže Starčević — koji su »brzi na čast i na novac«, pa ih svaki tuđinac može upotrijebiti za svoje svrhe; mora im samo dignuti glas u narodu, a oni mu za uzvrat »u svoje vrijeme zasuču i obmane narod tako, da on i sam u propast hrli. Kro:z zadnjih 400 godina naći je ovakvih ljudi u svako doba naše povijesti«.
Uz takve ubraja Starčević i najveći dio tadanje hrvatske inteligencije, koji se udaljio od naroda, i za volju lagodna života »prilijepio« uz svoje službice, ne vodeći nikakva računa o dužnostima prema narodu. A to nije ni čudo, jer »kod nas je odgojenje takvo, da se njime odbijamo od posla, da svaku radnju smatramo sramotnom, da dobijemo želju za gospodstvom, volju za ugodno življenje. I, jer gospodstvo davaju tuđe ruke, nema načina za dočepati se ičesa, osim hvatajući se tuđinca, i to onoga koji ti daje, ili će ti dati«. U te spada takva inteligencija po ropskom odnosu, koji vlada između nje i vlastodržaca, po puzavosti pred tuđincem po strahu, da ju netko ne bi možda smatrao politički sumnjivom, koji ju strah čini spremnom na najgore zločinstvo protiv svoga vlastitog naroda. Prema takvima iz redova tadanje hrvatske inteligencije osjeća Starčević upravo fizičku odvratnost, on ih istovremeno i mrzi i prezire. To su ljudi, kojima je — kaže on — »nedostiživo ludo sve, što je izvan njihova trbuha i kese«.,.. U njima je lična korist posve potisnula osjećaj dužnosti prema sredini iz koje su nikli. »Ako se sutra pokaže Turčin, Francez itd. oni će biti za poturčenje, za pofrancezenje itd. Da bi ih plaćali Hrvati, oni bi bili i Hrvati«... »Oni nikad ne kažu, što hoće, što li neće, kod njih čovjek nikada ne zna, na čemu je.« Iza nekoliko decenija javnoga rada, promatrajući izbliza dvije-tri generacije tadanje hrvatske inteligencije, Starčević je mogao zaista opravdano doći do žalosne konstatacije: »Kod nas ne staja dobitnik golom sabljom narodu za vratom, nego pored naroda plemenita, hrabra, velika, jaka, staja ništetna kukavica«.
U tu »pasminu« ubrojio je Starčević nosioce srpske državne i nacionalne ideje na tlu Hrvatske. Ali to nijesu bili samo Srbi po narodnosti, nego Slavosrbi po karakteru i moralu.
Iz knjige "Crvena Hrvatska", str.95-98