Čini mi se da srpanjskoj žegi i prižegi nema kraja

Bili su nekad seoski Blagoslovi kada se molilo zaštitniku polja, za dobar urod i da nas Bog sačuva od kuge, zla vremena, gladi i rata. Od Markovdana do sv. Roka. Na Markovdan u Balegovcu velečasni je govorio misu i Evanjđelje po Mateju:

─ Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice jer ih hrani vaš nebeski Otac.

Iza čujem jednog koji onom do sebe kaže:

─ O da, jest..., lako im je dok je moje njive - i još veli on susjedu

─ Antune, sve su mi sjeme požderali.

Oni koji su čuli prasnuli su u smijeh.

Momci bi zalegli pored ceste u travu a gizdave djevojke, kao paunice, šepurile se pored njih; a točno se znalo koje su vrtirepke i namiguše. Tetke i strine su onako podobočene pogledom birale koga će uzeti na zub, kolutale očima i smradale. Sad da vam pričam o gologuzim, sisatim ženama, ljubavnim pothvatima i škandalima, nije vrijeme, a nije niti prigoda.

S obzirom da je tok rijeke Bosne s desetljećima mijenjao se, veliki dio naše zemlje ostao je s one strane u Velikom Polju. Isto tako i hrvatsko selo Zasavica (profesor Blažanović u svojim knjigama spominje ga, u šali, kao Zabosnica). Nekad, davno nekad se na Lugovima, iza Lužnjana kosilo. Muževi su, brišući znoj maramicom s preplanulog čela, bili kosci a žene (skoro sve od njih bile su u crnini, što zbog nekog u obitelji, što zbog kraljice Katarine) su donosile užinu od dimljene slanine, luka i svježeg kravljeg sira. Tegljile su, od pruća, pletene korpe i bardake s vodom. Sjećam se jedne slike koju je naslikao Gabrijel Jurkić sa koscima na nekom strništu. Silno sam želio biti kosac,... barem pomoćnik. Ali džaba ništa od toga.

Moja ljetna lektira nova je knjiga od osebujnog i meni dragog pisca Dragana Pavelića; "Knjiga o krilatom fratru" je slojevito i višestruko kodirano štivo koje spaja iskustvo nekoliko posve različitih literarnih tradicija i isprepliće ih u raznovrstan i dinamičan literalni mozaik. Knjiga se, dakako, može i valja čitati integralno, kao jedan tekst s više ulaza i nebrojeno mnogo izlaza ─ neka vrsta pripovijednog labirinta. Ako u nekom trenutku niste točno sigurni nalazite li se u snu ili javi, čitajte ponovno: neki ljudi, čini se, zaista, mogu letjeti.

Novopečeni udovac ne žali se na poodmakle godine, niti na zdravlje. Majčinim odlaskom sve se izokrenulo, kao u fildžanu. Samoća mu je, veli,  najveća kubura. Oko sebe je okupio sve mačke iz susjedstva, pa u dućanu kupuje kilu kruha za sebe a kilu za njih. Sveti Franjo je razgovarao s pticama a on s krmeljivim mačićima; njima tepa ili psuje - ovisi. Vrućina je. Sve što diše rovari i sklanja se, i sam se moram povući u debelu hladovinu. Red je da za kraj napišem nešto pametno i upozoravajuće; svi pametni pripovjedači tako rade ili pak oni koji imaju koliko, toliko spisateljskog šarma. Na ovoj umorini i mozak ne radi kako bih ja želio pa ću vam prenijeti nešto što druga pametna glava kaže, a vi shvatite kako hoćete.  ─ Redovnik Družbe Isusove, Ardelio Della Bella je jednom rekao: 

"Dok je Marija iz Magdale živjela svjetovni život, na njegu je svoje lijepe duge kose, kako bi oko sebe širila zabludne mirise, potrošila mnogo masti i mirišljavih vodica. Na svoj razuzdani život potrošila mnogo zlata, srebra, svile i dragog kamenja. Tako je sve svoje imanje spiskla u obilnim gozbama, u oholu ruhu i u preskupim darovima. Ako bi se našao netko i ukorio je da se pretjerano kiti i da je rasipna, oni koji su s njom bludničili i trošili njen novac, rekli bi mu da je pseto i da ne laje. Vrijeme je prolazilo, prijatelji su otišli, ljepota je prošla a Marija iz Magdale je od cjelokupnog svog bogatstva Isusu dala ono što je preostalo; komad kruha i vrč vina, da nahrani i napoji svoje učenike, pošto je iz nje istjerao sedam zlih duhova i uveo je u življenje svetog života. A bludnici i muktaši povikaše na nju da uludo rasipa svoje bogatstvo i svoju ljepotu."