Teolog na Pertovoj stolici - sržne zasade Benedikta XVI

Rijetko je tko kao on promišljao istovjetnost čovjekova traganja za smislom s osobom Isusa Krista, te u kojoj se mjeri ta identifikacija Krista sa smislom protivi duhu vremena opečaćenu relativizmom svih boja.

Kao malo tko drugi vrjednuje on i poštuje uvjerenje svih koji drukčije misle. U tome je nenadmašiv. Otvorena pitanja što ih je upravio islamskom svijetu i njegovim teolozima spram spojivosti vlastite vjere i razuma s nasiljem i ratovanjem, bijaše sve prije samo ne izazov ili agresivni nastup. Benedikt XVI. dobro poznaje i povijest vlastite Crkve obilježenu nasiljem, ali dobro razlikuje između istine - koja je Isus Krist - i onoga što su kroz povijest kršćani konkretno učinili od te istine. Stoga mu je od velikog značaja tvrdnja: „Univerzalni zahtjev, postulat istine, koja se teoretski i praktično identificira s nemoćnom ljubavlju raspetoga Krista, u načelu je nespojiva s bilo kakvim oblikom nasilja ili svojatanja onih koji drukčije misle.“

U većini komentara glede njegovih izjava o ekumenizmu, liturgiji, shizmatičkim biskupima iz Lefebvreova kruga ili pak glede slučajeva seksualnoga zlostavljanja previđa se da Benedikt XVI. nespornu krizu svoje Crkve ne vidi u određenim pokretima ili strujama unutar same Crkve, nego je prema njemu izvor svega zla i zastranjivanja u Crkvi u kristološkim zabludama: „Naime, za veliku većinu suvremenih biblijskih stručnjaka, susljedno onda i teologa, Isus je obični čovjek koji je navodno za krštenja u Jordanu adoptiran, prihvaćen za Božjega Sina.“

Stoga je i zacrtao kao svoj životni program ponuditi Crkvi i svijetu u dva sveska svoju kristologiju,  svoje viđenje osobe Isusa Krista, ne iz profesorske samodopadnosti ili taštine, nego da bi skrenuo vjerničku pozornost na stožernu i uporišnu točku oko koje se sve okuplja, sredinu koja sve uvjetuje. Papa je uvjeren kako je upravo ta čvrsta stožerna točka naše vjere izgubljena iz zrenika kod velike većine svećenika i vjernika. Isus Krist je i kulturno-povijesno, ali i u odnosu na druge religijske veličine i religije relativiziran i usitnjen. Za mnoge je Isus u njihovoj svijesti još samo jedan od učitelja mudrosti ili utemeljitelja religija, ni po čemu drukčiji od ostalih. Njegovo se božanstvo niječe ili osporava, osporava mu se jedincatost s kojom se usudio izreći kako je on „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6) - za sve ljude i sva vremena.

Gotovo svaki izričaj glede osobe Isusa Krista kod ovoga je Pape potkrijepljen i nošen njegovim uvjerenjem kako se u Isusu Kristu jednom zauvijek objavila istina i smisao (logos) cjelokupnoga stvorenja i svakoga pojedinoga čovjeka. Svojim odgovorima na pitanja o pojedinim stajalištima glede nauka o Crkvi iz godine 2007. usmjeruje se Papa protiv relativizacije vidljive Crkve, točnije, protiv naširoko zastupane teze kako je svaka od odvojenih kršćanskih Crkava ili zajednica više ili manje nesavršeni povijesni izričaj ili ozbiljenje nekakve jedino istinske, ali nama nevidljive zajednice Kristovih vjernika. Za Benedikta je vidljiva Crkva, okupljena i ujedinjena oko Petrova nasljednika, ne samo simbol, nego i sakrament zajedništva s Kristom.

 

Liturgija nije samo društveni ritual

 

Njegova odluka o legalizaciji pretkoncilske liturgije u Crkvi, povrat starog oblika slavljenja mise, ima u svojim temeljima kristološke razloge. Svakome je to jasno tko je studirao ili čitao Ratzingerove spise o biti i naravi liturgije. Liturgija nije prvenstveno naše ljudsko djelo ili akcija, nego djelo i uprizorenje samoga Isusa Krista kroz ljudske čine i radnje. Gdje se liturgija ‘čini’ ili ‘pravi’, ili pak inscenira, gdje ona postaje zamašnjakom za isticanje ili samopredstavljanje ili  pak grupnu dinamiku, dolazi pod upitnik vjera u realnu prisutnost Isusa Krista u euharistiji. Stoga Papa zahtijeva povrat, ne u pretkoncilsku liturgiju, nego povrat liturgije prema bitnome, prema klanjanju i poklonstvenom stavu, na koljenima, pred Kristom. Svi conversi ad Dominum – okrenutost prema Gospodinu!

Ponovno dopuštenje pretkoncilskoga oblika slavljenja svete mise nije u prednjem planu popuštanje kritičarima ili protivnicima liturgijske obnove nakon Drugoga vatikanskog sabora, nego je to podsjetnik na jednu protežnicu, koju su mnogi suvremenici ispustili iz zrenika. Papa se okreće protiv dominantnog mentaliteta koji u liturgiji vidi puki ritual društvene blizine i zajedništva, a ne izvorno, stvarno i prisutno djelovanje samoga Isusa Krista. Riječ „sakrament“ po sebi znači kako u realnom činu i izgovorenoj riječi simboli ne samo da nešto znače, nego da oni u svojoj realizaciju postaju i objektivna činjenica.

Papa Benedikt vidi najdublji razlog za toliko izvikanu krizu svećeništva u zadršci ili nesposobnosti pojedinca spoznati surječje između sakramentalno-posvetnoga čina samoga svećenika i uprisutnjenja samoga Isusa Krista u misteriju euharistijske žrtve. Svećenik koji se u slavlju euharistije shvaća ili poima kao predstavnik, zastupnik - repraesentatio - Isusa Krista, svjedoči svojim životom prema evanđeoskim savjetima - siromaštva, neženstva i posluha - da i sam osobno vjeruje ono što na oltaru čini, što u obredima vrši. Ako pak svećenik ne vjeruje više u ono što obavlja na oltaru pa tomu usprkos ipak ostaje u službi, (p)ostaje on obični službenik, činovnik. A crkveni činovnici ne ponašaju se zacijelo ništa drukčije od prosjeka ostalih državnih službenika u društvu.

Snaga ovoga pontifikata i pape Benedikta zasigurno nije u administraciji ili politici.  Nigdje to nije do te mjere uočljivo kao u postupcima prema shizmatičkim tradicionalistima na tragu pok. nadbiskupa Lefebvrea. U pismu u kome se naknadno osvrće na cijeli slučaj biskupa Williamsona priznaje on svoje pogreške. Može mu se u „bonus“ upisati činjenica da ide do krajnje samozataje samo da bi se postiglo jedinstvo u Crkvi. Radije želi biti prozvan naivčinom, nego da mu predbace kako nije ništa učinio, ili da nije pokušao sve kako bi se spriječila ili ukinula shizma.

Nemalo kritičara nazivaju Benedikta XVI. platonistom i s tom predrasudom misle kako on stvarnost mjeri prema nekim njezinim idealima ili idealnim parametrima. Trebao bi on, prema kritičarima, zapažati stvarnost onakvom kakva ona jest, a ne kakva bi, idealna, morala biti. Da, može se reći kako se on protivi svođenju realnosti na ono što se da empirijski verificirati. Ali tko ga stoga opisuje ili žigoše kao osobu kojoj je stvarnost strana, koji živi izvan svijeta, previđa zašto Ratzinger svođenje stvarnosti na samo vidljivu stvarnost opisuje i osuđuje kao kobnu zabludu novoga doba. Svoje teze ne utemeljuje u Platonovoj metafizici, nego kao bibličar izvornoga biblijskoga kova, započinje on s Knjigom Postanka. Svjestan je on da je riječ “Bog” zbirni pojam, smisaono surječje svega postojećega, Boga koji je u najmanju ruku isto tako stvaran kao i sve ostalo što se dade zamijetiti osjetilima.

Papa Benedikt uvjeren je da je svaki čovjek, obdaren razumom, od iskona usmjeren prema Bogu, temelju cjelokupne stvarnosti. Čovjekov razum koji je trajno u traganju posjeduje kompas koji mu daje mogućnost razlikovati između istine i zablude. Razum je nešto kao antena u čovjeku, sposoban primati objektivnu istinu od samoga Stvoritelja. Papinom predavanju u Regensburgu predbacivalo se kako ima kriv ili poremećen odnos prema autonomiji suvremenoga svijeta. Time se ispušta iz zrenika kako on svojim govorom o razumu, koji se do kraja oslobodio od vjere, nije mislio na miješanje razuma i znanja. Pod pojmom ‘vjere’ ne misli on na sadržaje kršćanskoga Creda,  nego na usmjerenost čovjekovog razuma na postojeću istinu bitka. Pod pretpostavkom da se svaki čovjek - budući da je obdaren razumom - usmjeruje prema onome ne što on sam kao čovjek konstruira, nego prema onome što je Tvorac u njega usadio, tj. u njegovoj prirodi, nužno je pojedinca, ali i zajednicu sačuvati od bilo kakvog poistovjećivanja korisnoga s istinitim, utilitarizma s istinom.

Benediktovo odbacivanje etičkoga relativizma istodobno je zauzimanje, pledoaje za logiku i razumnost. Ulaziti u prijepore s drugima  glede istine i ispravnosti ima samo onda smisla ako postoji objektivna istina i ispravnost. Tko tomu izazovu izmiče bijegom u relativizam, žrtvuje sami pojam istine i etike. Svakomu teoretskom prijeporu u temeljima je ideja zajedničke istine. Kad bi svatko imao samo svoju istinu, ne bi bilo nikakvog sporenja, postojalo bi međusobno uvažavanje do konfliktnog slučaja. U pojedinačnim slučajevima ma što bilo istina, znanstveni prijepor oko ispravnosti puta pokazuje kako su određene teze ili određeno djelovanje bolje od drugih - bitno bolje, ne samo za pojedinca ili u odnosu na određene kulturološke norme.

 

Filozofije koja je u potrazi za čistim razumom

 

Pitanja razlike između životinje i čovjeka, biti čovjekove osobe, biti slobode ili pak dopuštenosti zahvata u ljudsku genetiku s Papinog motrišta iziskuju daleko pouzdaniji i sigurniji kompas od postojećega načelno postignuta suglasja. Ostaje otvoreno, predstavlja li takvo suglasje, ako uopće do njega dođe, istinu. Benedikt XVI. vidi u teoriji komunikacije koju zastupa i predstavlja J. Habermas istinu nadomještenu upitnim obećanjem nekakva suglasja, konsenzusa koji formulira neka elita, deklarirajući sebe zastupnicima cjelokupnoga društva. “Istina”, piše Papa, “nije pitanje većine. Istina ili postoji ili je nema. Ne utemeljuje istinu konsenzus, nego istina utemeljuje konsenzus”.

Papa smatra kako razum može dati obvezujuće odgovore samo iz povezanosti s jednom višom instancom, koja jamči smisao cjelokupnom bitku i svemu što jest, tj. Bogom, isto toliko racionalnom kao što na drugoj strani imamo temeljnu tezu tzv. lingvističkoga obrata, kako istina postoji jedino u pluralu, množini različitih lingvističkih igara kulturoloških, etničkih i religijskih tradicija. Sa svojim prethodnikom Ivanom Pavlom II., Benedikt je  zagovornik filozofije koja je u potrazi za čistim razumom, za teologijom koja življenu vjeru kršćanske tradicije reflektira tako da ona postaje izazovom mnogim drugim pojedinačnim znanstvenim disciplinama.

Papa na crti jednoga Augustina i franjevačkoga velikana Bonaventure smatra kako je tradicija, predavanje vjere, vječni odgovor na vječnu Božju Riječ. Ta se tradicija mora pronalaziti uvijek iznova u profanom tijeku povijesnih mijena i u njima se ozbiljivati, što on tumači prijelazom Staroga zavjeta u Novi, te u Kristovu djelovanju u svijetu židovskoga Zakona. On zastupa misao kako bez tradicije nema humanoga svijeta, nego iskomadanost, fragmentiranost i dezorijentacija. Bez tradicije nema vjere u Vječno. Ako je kršćanska predaja vječni odgovor na vječnu riječ, onda je time taj odgovor tumačenje objave. Tko smatra da je tradicija, predaja kao princip nešto zastarjelo, prošlo ili nadiđeno, prepušta se proizvoljnosti i iskomadanosti. Tko razara tradiciju u bilo kome obliku, razara humanum, čovjeka. Tko pak tradiciju želi sačuvati nepromjenjivom, može postići u konačnici isti učinak. Sve zavisi od toga da se tradicija sačuva dovodeći je u živi odnos i suodnos sa sadašnjošću te tako planira budućnost. Današnji pokušaj stvaranja i utemeljenja humanuma na razumu neprijateljski raspoloženom prema tradiciji, razumu koji se od svega emancipira i sa skepsom promatra tradiciju kao autoritet, vodi u razaranje ljudskih odnosa i osobe. Sagledamo li povijest Crkve i tradicije u njoj, vidjet ćemo kako je sve služilo ne teološkoj teoriji i čistoj dogmatici, nego to bijaše traganje za duhom vjere i obnovom Crkve.

Prema kršćanskom poimanju, vječno je u povijesti prisutno u obliku milosti, Duha Svetoga. Prema Ratzingeru, razum je onaj kriterij koji vrijedi spram istine tumačenja vječne riječi i njezina surječja s povijesnim datostima. To je onaj znani princip credo ut intelligam, razumsko opravdanje kršćanske vjere i temelj bilo koje teologije u kršćanstvu.

Židovsko-kršćanska predodžba o čovjekovoj bogolikosti podaruje svakome pojedinom čovjeku njegovo nedodirljivo i nepobitno dostojanstvo koje je našlo odjeka čak i u ustavnim preambulama svjetonazorski neutralnih država. Papa je oduvijek kao znanstvenik djelovao samozatajno, iz pozadine, ali je njegova karizma prepoznatljiva. Kao teolog na Petrovoj stolici ima svoj prepoznatljiv stil. U stotinama svojih nagovora, kateheza, propovijedi, u trima enciklikama, na biskupskim sinodama, na svojim pastoralnim putovanjima po cijelom svijetu, nudi odgovor i rješenje za „krizu vjere“ te moralne i društvene opačine, na izazove globalizacije i konflikte među kulturama.

 

fra Tomislav Pervan

Međugorje, 16. svibnja 2010.