Lovro Lovrenčić postaje domobranski časnik. Godine 1944. napušta kuću svetoga Bonaventure u Visokom. Avionska boba pogađa zgradu franjevačkog konvikta

Stek položene mature digoše Lovru Lovrenčića na liječnički pregled u Sarajevo i kao  »tjelesno i umno sposobna« unovačiše u Željezničko—stožersku bojnu, domobransku postrojbu koja je osiguravala že­ljezničku prugu i stanovala u visočkoj gimnaziji.

Svjesni ratne opasnosti, fratri su se pribojavali bombardiranja; osim Lovrine bojne u samostanskoj kući, u zgradi konvikta bila se nastanila njemačka Feldgendarmerie — vojna žandarmerija. I fratarske slutnje se ostvariše: u ljeto 1944. godine padoše iz zraka bombe na konvikt, ali srećom ne bi ljudskih žrtava niti velike štete.

Lovro je bio na mukama: za dvadeset drugi rođen­dan dobi odlikovanje i časnički čin. Kao da ga je ujela ona otrovnica s izleta u Kondžilo — pekla ga je rana na grudima gdje je visilo sitno časničko odličje — vrlo lijep medaljerski rad Nezavisne Državne Hrvat­ske. Nije on bio rođen ni za časnika ni za časnička odličja!

U to vrijeme bili su od drugova izdani i u logor odvedeni neki mladići Visočaci, gimnazijski đaci Ta-nasković i Lazić, obojica Srbi po narodnosti, a blažujski četnici poklaše cijelu jednu hrvatsku i dvije mu­slimanske obitelji. Predosjećaj o vojnoj propasti bio se Lovri podvukao pod grlo i kao kama podsjećao na opasnosti. Pitao se odakle mu ta osjetljivost, ti predosjećaji i potreba za bijegom. Pitao se, a odgovora nije nalazio. U svakodnevnim stvarima bio je sabran i neustrašiv. To se nije slagalo s njegovim sadašnjim duševnim stanjem. Mora da su mu pradjedovi — prebjezi i uskoci, ostavili opreznost u amanet. Svje­stan mjesnih opasnosti, odazva se domobranski časnik Lovrenčić na tečaj u Središnju dojavničku školu. Ta­mo on, pun zebnje i u zagrljaju jedne ljepotice, dočeka 1945. i pad koji je 1945. donijela. Kao vinom opijen, otrgnu se iz ljepotičina zagrljaja i zaputi u inozemstvo — posramljen. Nije se on imao čega bojati, ali, iz već spomenute opreznosti, odluči se na bijeg — čin opa­san koliko i ostanak. U domobranstvu bio je »čuvar željezničke pruge« i polaznik jedne škole koja je od njega tek trebala stvoriti obavještajca jer bio je nada­ren za jezike, imao mladost i zavodničko lice. I ništa više! Niti je žario, niti je palio — niti se s takvim družio.

Ali, čija je savjest sasvim čista? Ničija. Još krajem 1942. dobio je u ruke pismo kojim ga Tugomir, par­tizanski komesar, poziva u partizane. Lovro se oduvi­jek grozio hladnoće. Grubost partizanskog života ga je odbijala. Ruke na srce, nimalo nije vjerovao njihovoj propagandi. Opća neizvjesnost vladala je na svim stranama. Ni čuvanje željezničke pruge nije više bilo bezopasno. U bespomoćnosti bila ga je uhvatila pobožnost pa se počeo moliti sa samostancima i bez samostanaca.