1957.


Dragan PAVELIĆ

 

 Kad u rujnu po drugi put procvjeta jorgovan, a lijeska izbaci dvostruk rod, zna se: zima će biti opaka! A proljeće — kad god došlo, zakasnjelo. I doista, te 1957. godine, bi tako. Hladnoća nije čekala mjesec studeni — da zastudi. Ni sve lišće nije pootpadalo s kestenova, a stegnu ljut mraz. Nije popuštao ni o podnevu - kada obično popušta.

U prostranoj našoj avliji, dijelom pokrivenoj kamenim oblucima, dijelom travnatoj (na nekim mjestima bilo je ljeti tu i kamilice i nane u obilju, a čička i vodopije - koliko hoćeš!), u avliji koja je zajednička za obje naše kuće, iskupio se uparađen svijet. Noćas je u osamdesetosmoj umrla naša baba Anđa. Ista ona koja je bila zaslužna za podizanje dvostrukog zahoda na svome seoskom imanju.

(Od čega je umrla? Od starosti! A je li se dugo mučila? Nije! Hvala Bogu! Smrt je milost, a umiranje kazna! — šuškaju glasovi, a dvorište postaje sve tješnje i tjesnije.)

Ponetko uzdahne. Ponetko se strese. Što od studeni, što od žalosti, zasuzi. Između odraslih trčkara bakina unučad. Desetoro ih je koji trču. Još toliko onih što mirno stoje i opominju mlade da se smire. Da s trčkaranjem prestanu.

I eto, lijes s pokojnicom s odra podižu. Kroz ganjak ga pronose. Na verandu iznose. Niza stepenice snose. Trenutak je za sve težak. Starica iz svoje kuće odlazi zauvijek.

Pogrebna se povorka otegnula. Pola babine djece su komunisti, a pola vjernici. Zato ispred sviju dijete nosi križ, ali iza križa nema svećenika. Svećenik će doći tek sutradan i blagosloviti babin grob. Opijelo će se, sva­kako, izostati. Tako je još noćas dogovoreno. Sve to ljudima upada u oči. I vjernici i nevjernici postavljaju isto pitanje:

»Što bi na sve ovo rekla pokojnica? Oduvijek uvjerena vjernica!«


A mi, djeca njezine djece, znamo što je starica toliko puta rekla i nijednom porekla.

»Djeco, ako treba, sahranite me po svome, a ne po mome! Neka nikoga od vas zbog mene i moje pobožnosti ne zaboli glava! I neka nikoga, zbog moga ukopa, ne bude sramota! Ja sam se s Bogom o svemu davno dogo­vorila! On sve razumije i sve vam unaprijed prašta!«

 

 

 

Entwicklug und Charakterbildung

 

 

 

Da se ne zaboravi! Pokojni je Jozo pošao u prvi razred visočke gimnazije u sestrinim cipelama. Panika, sestra mu, imala je pogolemu nogu. A brat im je Ivo, onaj najstariji, godinama nosio raspar cipele.

 

Otac im, gazda Mijo, bijaše veleposjednik. Imao je dvije pilane, bogti-pitaj koliko jutara šume i dvije unosne magaze u vareškoj čaršiji. Ako i nije pripadao bogatašima, spadao je medu imućnije trgovce. Svejedno, i oni su, kao i on, živjeli jednako. Skromno i štedljivo.

 

Takvi su bili naši stari. Tako se nekada živjelo. Tako se odrastalo i stasavalo.

 

 

Vrelo: "Tarevanka u Majdanu" str. 177-179

 


Veljača 2016,