Daleko od banskih dvora

Saša Radović

Kasno popodne jeseni 1993. godine. Koračamo pustom zadarskom Kalelargom prema Narodnom trgu. Ispred nas izranja Gradska loža, stara građevina iz 13. stoljeća, a s lijeve strane pogled se zaustavlja na atraktivnoj Gradskoj vijećnici.

Prilazimo terasi kavane na trgu. Stolovi prazni, samo jedan par sjedi na rubu terase. Konobar prilazi sa širokim osmijehom.

- Dva kapučina - rekao sam.

Na glatkoj kamenoj površini trga golubovi i nekoliko rijetkih prolaznika. Teška tišina uvukla se u kameni grad.

- Trebali smo povući Ožboltovu postrojbu. Predugo su na bojišnici - reče Miroslav.

- Ne brini. Izdržljivi su - odgovorio sam.

Bojnik Miroslav emigrirao je kao maloljetnik sa sedamnaest godina. Stigao je do Marseillesa i prijavio se u Legiju stranaca. Prošao je teške fizičke testove i ostao u Legiji 11 godina. Vratio se 1991. godine u Hrvatsku i priključio se obrani Vukovara.

-    Mjesec dana drže prvi red. Nije po pravilima - reče on.

-    U ovom ratu nema pravila - odgovorio sam.

Sumrak se spuštao na grad. Uskoro će puste zadarske ulice prekriti mrak. Ljudi se zatvaraju u svoje domove. Noću padaju granate. Ima mnogo oštećenja. Primijetio sam da je i krov Gradske lože oštećen.

-    Krenimo - rekao sam i mahnuo rukom konobaru. Prišao je.

-    Kuća časti - reče uz osmijeh.

Krenuli smo prema Novigradskom ždrilu. Miroslav je za volanom, ja između nogu stišćem steverovu strojnicu 7,62 mm. Početkom ove godine ovo je područje očišćeno, ali još ima iznenađenja.

Naglo pada mrak, nebo je vedro, iza nas na zapadu gubi se rumenilo zalaska. Dugački ravni potez, cesta prazna bez i jednog vozila. Na obje strane oštećene ili srušene kuće. Oštećenja su od granata, a one srušene uglavnom su srpske kuće koje su naši minirali.

-   Ružno je u Zadru. Nema ljudi - kaže Miroslav.

-   Ima, ali ne izlaze, ljudi govore tiho, ne smiju se. Električna energija je ograničena ili je uopće nema. Zadrani su dugo bili pod opsadom, sve do proljeća ove godine. Ali i sada svaki dan padne po koja granata. Grad je umoran.

Naišli smo na oštećenje i naš nissan oštro poskoči.

-   Prebrzo voziš - rekao sam.
Zanemario je moju primjedbu.

-   Znam da su Turci u srednjem vijeku često napadali Zadar- reče on.

-   Prva opsada dogodila se prije, još davne 1202. godine. Križari su napali grad. Oni na svom 4. pohodu nisu imali dovoljno zlatnika da plate prijevoz u Palestinu. Mletački dužd Enrico Dandolo dogovorio se s njima da će ih prevesti brodovima  do  Egipta  ako zauzmu Zadar.  Surovi  križari razorili su i opljačkali grad. Počinjen je jedan od najokrutnijih zločina u povijesti Zadra - ispričao sam.

-   Sve znaš - odgovori Miroslav sa smiješkom.

-   Lako je. Uzmeš enciklopediju i pročitaš - odgovorio sam.

Miroslav je oprezno zaobilazio sve češća oštećenja na kolniku. Spuštali smo se zavojitom cestom prema moru, prema pontonskom, masleničkom mostu.

-   Nije samo Zadar umoran. Ima toga i drugdje - reče Miroslav nakon duge stanke.

-   Znam. Hrvatska je umorna, ali to nije najgore. Najgora je pasivnost. Ljudi su se povukli u sebe. Ne zanima ih ništa osim preživljavanja - odgovorio sam.

Smračilo se. A, onda iznenada nebom zapara crveni trag. Jedan, dva, nekoliko... Dolazili su s dva položaja, tako da su se neki tragovi ukrštali. Uvijek, iznova, očaravala me prekrasna slika tamnog neba i crvenih tragova granata. Stvarao se čarobni pejsaž gorućeg neba i krvavih križeva, nešto iskonsko, slično nestvarnim arhetipskim prizorima. No, to pred nama bila je stvarnost, opasna, okrutna, stvarnost smrti i pustoši.

-   Granatiraju most - reče Miroslav.

-   Zapravo, gađaju vozila na mostu - rekao sam.

-   Možda im je netko javio da dolazimo - reče Miroslav.

-  Možda  - odgovorio  sam  kratko  iako je to  bilo  malo vjerojatno.

Miroslav zaustavi automobil. Duboko ispod nas u bljesku granata vidjeli smo crtu prijelaza Novigradskog ždrila. Umjesto mosta kojeg smo srušili u studenom 1991. da zaštitimo prodor JNA prema Starigradu i Karlobagu, spojeno je 280 metara tegljenica. Radilo se mjesec dana pod udarima granata.

-   Ono je haubički projektil 102 milimetra. Pucaju s Debelog brda i iz Karina - reče Miroslav i pokaže prstom debeli, crveni trag.

-   Ima i minobacačkih mina - dodao sam.

Imali smo dvije varijante; čekati da prestanu ili krenuti. No, moglo se dogoditi da uzalud čekamo i da nastave granatirati baš onda kad budemo na mostu.

-   Vozi dalje - rekao sam.

-   Misliš da je pametno? - upita on.

-   Nije, ali vozi.

Prosinac 2010.