Dvori od olova
Mile STOJIĆ
Početkom svibnja 1994. godine u Beču me sreo gosp. Jakov B. s prijedlogom da posjetim Bleiburg zajedno s hrvatskim pravašima u Austriji. Poziv sam odbio izgovarajući se privatnim obvezama, a zapravo nije mi se dalo objašnjavati da mi je dosta grobova, i prošlih i sadašnjih, pogotovu političkih mitinga nad njima, koje sam uvijek smatrao povredom pijeteta mrtvih i balkanskim oblikom blasfemije. Sve pravaške tlapnje o Hrvatima i Bošnjacima i »zajedničkome agresoru« potonule su u Neretvu nakon što je okrvavljena ruka katoličkog barbarina srušila mostarski Stari most, mislio sam. Meni, suvremeniku Helidroma i Dretelja, hrvatske povijesne traume činile su se tad puste trice i kučine.
Bleiburg sam posjetio koji mjesec i pol dana kasnije, kad me Mirza nagovorio da vikend provedemo u Klagenfurtu, u vikendici njegova punca. Bilo je kasno proljeće i vožnja od Beča bila je ugodna. Široka autocesta završavala je u mjestu Judenburg, što je kod nas izazvalo neizbježne reminiscencije. Duša srednje Evrope nestala je uništenjem Zidova, po sjećanju sam citirao Kunderu, a Mirza mi je škrto odgovorio: »Za zločin nad njima ipak je netko odgovarao, a za zločin nad nama neće nitko nikada.« Potom smo obojica zapali u olovnu šutnju, dok su oko nas promicala mala, lijepo uređena mjesta sa šiljastim tornjem crkvice u centru, jedno na drugo nalik kao jaje jajetu. Koruška sa svojim brdima i šumama ulazila je u noć, u spokojan san, ne mareći za dva nespokojna Bosanca utonula u nepregledno more crnih misli.
Sutradan sam zamolio Mirzu da me odvede do Bleiburga. Iza mjesta Volkermarkt na Dravi sišli smo na usku vijugavu cestu: Iako je bio lipanj, krajolik mi se učinio prilično pust i siv. Pred nama se ukazalo široko Bleiburško polje, neobrađeno i neplodno, s mrljama četinara, a na samom rubu brda nalazio se gradić Bleiburg (njem: daš Blei: olovo, die Burg: dvor, dvorac), s tvrđavom Thurn Valsassina, ovijenom odnjegovanom bjelogoricom i podrezanom živicom. Moje su oči tražile borove na polju, one borove iz pjesama Vinka Nikolića, borove koji šume. Mislio sam na vojsku u zbjegu i na narod s vojskom, na vojsku koja je ovdje u proljeće 1945. dočekala svoj smrtni čas. Koju vojsku, čiji narod? Izišli smo iz kola. Puhao je topao vjetar, a moja je uobrazilja pokušavala rekonstruirati nešto mutno i nejasno. Pokušao sam predočiti mnogobrojna očajna lica suočena s neumitnom smrću, kao što arhitekt na komadu ledine pokušava predočiti buduću građevinu, što je nastala u njegovim noćnim bdjenjima i snovima. Na ovom polju saveznici su, objašnjavam Mirzi, izručili partizanima hrvatsku vojsku, ustaše i domobrane, koja je bježala prema njemačkoj.
No, Bleiburg je za mene ostao tipična obiteljska priča: u ovim austrijskim gudurama izgubio se svaki trag mome ujaku Ivanu Mandži (1928-1945). Rođen deset godina nakon njegove smrti, ja o njemu nisam saznao mnogo, jer se o tome u mome djetinjstvu govorilo krišom. Mobiliziran je u ustaše koncem 1944. (Fratar je tako naredio s oltara, s gnjevom se sjećala moja majka), a na nekoliko preostalih požutjelih fotografija izgledao je plavokos, lica široka, kao Marlon Brando iz filma Mladi lavovi. Vrlo je, zapravo, sličio majci. O njemu se govorilo daje nestao, a za cijelog mog djetinjstva stizali su glasovi da je primijećen u Americi, da se nalazi u Argentini, daje viđen u Parizu s nekom ženom naročite ljepote. Ali jedini izvjesni podatak je da jest u proljeće 1945. zadnji put viđen u Sloveniji pri povlačenju hrvatske vojske prema Austriji. Zadnji trag. Kao dječak bio sam opterećen tim pričama i kad sam u školi slušao o ustaškim zlodjelima, ja sam uplakano pitao majku: »A je li i daidža Ivan bio zločinac?«
O zlodjelima ustaškog režima čitao sam kasnije mnogo. Već kao gimnazijalcu bilo mi je jasno da se stvar račva, da se svijet otima crno—bijelim klišejima: na jednu stranu odvaja se želja za slobodnom državom kao plemenita ideja, na drugu stranu fašizam kao najmračnija ideologija dvadesetog stoljeća, na jednu stranu njegova osuda u ime novog također totalitarnog režima, na drugu njegova moralna osuda. Na jednom tasu vage okorjeli zlikovac Maks Luburić, na drugom moj ujak, mobilizirani osamnaestogodišnjak, kojeg je upravo zbog Maksa, Pavelića i kamarile zatekla okrutna smrt na Bleiburgu. Komunistički režim nije uvažavao dileme, pa je moj djed Jakov strijeljan na kućnom pragu već u ljeto 1945., kao ustaški otac. Zlo se ne može iskorijeniti zlom, već dobrom, često je govorila moja majka.
Na samom rubu Bleiburškoga polja nalazi se mjesto, seoce od stotinjak raštrkanih kuća, crkvicom i grobljem gdje se nalazi spomenik hrvatskim vojnicima, bleiburškim žrtvama. Spomenik je podigao hrvatski emigrant Pero Miloš prije dvadesetak godina kao spomenik vlastitoj obitelji, jer je po današnjim austrijskim zakonima zabranjeno podizati masovna spomen—obilježja pripadnicima fašističkih postrojbi. Tu, među njemačkim kriptama, stoji taj crni mramor s nevještim grobljanskim stihovima prevedenim na njemački: Ehre und Ruhm den im Kampf um das Vaterland Gefallenen. I potpis: Pero. Ispod toga mnoštvo dogorjelih svijeća i vijenaca s trakama hrvatske trobojnice. Šutimo. Umjesto molitve u sjećanje mi dolaze stihovi:
Kad god sam u životu dotaknuo nekog
Da bih osjetio prisutnost drugog ljudskog bića
Uvijek sam doticao prazninu
Bleiburg je ovaj samoživi bezdan u kojem mrtvi
čuvaju mrtvu stražu
»Pa jesu li svi sahranjeni ovdje?« brižno pita Mirza, da bi prekinuo grobljansku tišinu. »Ne«, odgovaram, »ovdje nije pokopan nijedan. Njihova su tijela nakon smaknuća zatrpana u kakvu kolektivnu raku i iz njih je nikla ova škrta trava, bez cvijeta. Njihove kosti. Moja kost.
»Moramo krenuti za Beč«, rekao je Mirza, »ja sutra radim.« Sjeo sam u kola i gledao borove. Završilo se ovo hodočašće u nigdinu kao što žalosno završavaju sva emigrantska hodočašća. »Mogli bismo nešto pojesti«, rekao je Mirza i zaustavio auto uz drumsku gostionicu. Unutra su gosti gledali nogometnu utakmicu, skupa s poslugom. Da popijemo jednu rakiju za duše mrtvih, rekao sam Mirzi tiho dok smo čekali konobara, i on je prihvatio. Konobar je napokon došao i odmah osjetio da smo stranci: Sind sie Jugoslawen? pitao je. Nein, rekao sam, Wird sind Kroaten und Bosniaken, es gibt ]ugoslawien nicht mehr. Nakon što nam je donio hranu i piće, Mirza mu je nazdravio rekavši: Es lebe Alois Mock! On nije pokazivao reakciju na to njegovo oduševljenje i tražio je da odmah platimo.
Zagreb, svibanj 1997.