Moć pokajanja

Bijaše to prije nekoliko godina u Sarajevu. Već sam se bio navikao na svakojake pastoralne izazove jedne ovakve multikulturne sredine. Ali opet tu i tamo iskrsne pokoje iznenađenje. Pozvaše me tako jednom zgodom da vodim pogreb jedne naše pokojne župljanke na Barama, a posebnost se ogledala u tomu, što je spomenuti sprovod trebao krenuti iz židovske kapelice. Valjda je pokojnica bila udana za Židova i ispalo je na kraju tako da je u svojoj obitelji ona bila i ostala jedina katolkinja. Čekam ja tako ispred spomenute kapele dogovoreno vrijeme da počnem s obredima, a tamo preko puta, ispred muslimanske kapelice okuplja se veliko mnoštvo. Valjda su i oni došli nekoga pokopati. Tad mi prilazi jedan uposlenik groblja; živčano mi gestikulira očima tamo prema okupljenim muslimanima i kaže mi da bi bilo možda pametnije da mi 'vamo (ja i Židovi) odmah krenemo prema grobnom mjestu. Ne sjećam se točno svih okolnosti, ali bit će da se u to vrijeme dešavala opet neka „gužva“ u Gazi, pa su ljudi pomislili da je bolje i ovdje da se Židovi i muslimani drže podalje jedni od drugih, premda iskreno, ja nisam bio primijetio bilo kakve tenzije ili prijetnje. Onda sam svoje sve fino obavio i završio, kad mi na kraju priđe jedan mladić. Predstavio se kao unuk pokojnice i pohvalio mi je propovijed. Zatim je rekao da bi volio doći kod mene u ured da malo porazgovara sa mnom. Ja sam svakako prihvatio njegov prijedlog i pozvao ga da slobodno dođe. Nije prošlo nekoliko dana, kad eto ti njega stvarno s još jednim prijateljem. Eto došli oni k'o malo razgovarat sa mnom. A meni je neki nutarnji glas rekao kratko i jasno: „Jehovini svjedoci!“ Ja ih upitah da li su oni Jehovini svjedoci, a oni iznenađeno rekoše da jesu. „Kako znate?“ „Ne znam kako, jednostavno znam“, odgovorih! A tad sam shvatio i zašto su došli. Mladi i očito ambiciozni misionar je sebi dao zadatak da me obrati na njihovu vjeru. Da, mogao sam mu u očima jasno pročitati tu nakanu, kao i veliku samouvjerenost koju je posjedovao. Vjerojatno je bio uspješan u svom poslu kad se usudio na ovakav čin. A ja sam ispod stola zadovoljno trljao ruke misleći: „Ne znaš ti još sinko na što si nabasao!“ I tako poče duga i iscrpljujuća rasprava. Oni su napadali sa svojim već poznatim tezama, a ja sam se branio. S njima nije lako raspravljati; ne zato što su vjerski pametni, već upravo obratno, zato što to nisu! Oni ne prihvaćaju nikakve protuargumente. Ako su znanstveni ili filozofski, oni će reći da ne priznaju ništa osim Svetog pisma. Ako su protuargumenti već svetopisamski, oni će ih odbiti jer imaju ono svoje uvrnuto shvaćanje i tumačenje Svetog pisma i drže ga se k'o „pijan plota“. I tako, rasprava se otegla dobrih dva-tri sata. Protresli smo brojna teološka pitanja, ali bez ikakvih pomaka. Oni uporno svoje, a ja svoje. A onda su otvorili temu, na kojoj će se poskliznuti. Naime, počeli su me zasipati grijesima Crkve; i prošlim i sadašnjim. Eto, Katolička crkva je počinila nebrojene zločine kroz križarske bojne; spaljivala je sirote vještice i heretike tijekom inkvizicije; nepošteno se bogatila; danas svećenici čine raznorazne seksualne skandale; petljaju se u politiku umjesto da se bave svojim poslom itd…. Ja im na to skrušeno rekoh: „Nije to sve; ima toga još puno… meni su samom bolje poznati grijesi moje Crkve nego vama, jer živim u njoj!“ Rekoh: „Sve mi je to dobro poznato, ali ja sam svejedno svećenik Katoličke crkve, a to ću i ostati!“ Zanimljivo, nakon toliko rasprave i uvjeravanja, tek sam sad bio izrekao nešto što ih je istinski pogodilo. Izgledali su zbunjeno, potreseno i pomalo postiđeno. Njihova čelična volja i uglađena sugestivnost tek su se onda zaljuljale kad sam prihvatio neke njihove optužbe. I to ne samo da sam ih prihvatio, nego sam ih predstavio i kao preblage. Poletni misionar sada je izgledao drugačije. Pogled mu je bio zamagljen i činilo se kao da je zagledan u neku neshvatljivu daljinu. Reče na kraju: „Morat ću malo o ovome razmisliti.“ Zatim se podigao; „pokupio“ je svog vjernog pratioca; ljubazno me pozdravio i otišao.

Sveti župnik Arški i „invidia clericalis“     

Da bi smo bolje shvatili navedenu raspravu, posegnut ćemo za jednom još neobičnijom. Ivan Maria Vianney ili jednostavno Sveti župnik arški je već za života bio na glasu svetosti. Neumoran ispovjednik, propovjednik, asketa i dokazani čudotvorac zračio je jasnim božanskim sjajem, a njegova mala planinska župica Ars posta već za vrijeme njegova života veliko Francusko svetište i mjesto hodočašća. Da sve ovo skupa dobije na težini, važno je napomenuti da se ovo događalo u postrevolucijskoj sekulariziranoj Francuskoj u kojoj je Katolička crkva bila spala na vrlo niske grane. Brojne su crkve bile porušene i materijalno i duhovno. Mnogi klerici su napustili službu, a vjernici vjeru. I u svom tom općem metežu i rasulu odjednom započe ta arška religiozna obnova. U biografiji spomenutog sveca sam pročitao jednu neobičnu zgodu.  Naime, u jednom većem gradu, tamo negdje u blizini malog Arsa stolovao je jedan ugledni župnik. Kako su svi u to vrijeme hrlili gore u brdo da vide i čuju sveca, ovaj se gospodski župnik očito pronašao ugroženim. Bit će da je odliv njegovih vjernika probudio u njemu veliku zavist i zlobu prema arškom siromašku. Zbog toga mu je napisao jedno vrlo zajedljivo pismo. U tom pismu ga je optužio za sve i svašta: da je on samo jedan šarlatan koji ulijeva ljudima lažne nade, da je lažni čudotvorac, loš i nepismen svećenik; da će tako samo nanijeti štetu već pogođenoj Crkvi i vjernicima. Zavidnik je navodio kako se mnogi bolesnici iz Arsa vraćaju podjednako bolesnima, a raskajani grešnici nastavljaju i dalje griješiti… Svetac mu je odgovorio na iznenađujući način. Pisao je otprilike: „O hvala ti dragi brate, a hvala i slava i našem Bogu što mi te posla. Hvala ti najljepše zato što si mi otvorio oči. Iskreno priznajem da sam se bio malo umislio, ali sada - zahvaljujući tebi - znam da sam ja nitko i ništa. Možda bi najbolje bilo da se povučem u neki zatvoren samostan te da do kraja života oplakujem sebe i svoje grijehe. Nadam se iskreno da ćeš mi oprostiti te da će mi se i Bog smilovati!“ Kad je zavidnik ovo pročitao, ne da je bio pogođen, nego je bio potpuno slomljen od silnog jada i pokajanja. Otišao je u Ars, plačući pao na koljena pred sveca te molio za oproštenje. A i svetac je bio pao na koljena. I on je sa svoje strane plakao i molio za oproštenje. „Oprosti mi!“ „Ne, oprosti ti meni!“ Poslije ovog dramatičnog susreta među njima više nije bilo problema. Ljudi su nastavili ići svecu, a zavidnik ih više nije ometao. Naprotiv, nastojao je sad i sam svecu biti od pomoći i koristi.

Gdje se čovjek prizna čovjekom i Bog će se priznati Bogom

Zašto ljudi imaju potrebu da skrivaju svoje slabosti? Pa očito zato što ne žele biti ljudi! Bog ne griješi, a i ljudi bi često da budu takvi. Kako im to nikako ne uspijeva, onda pokušavaju taj svoj neuspjeh minimalno prikriti. Ako već ne može biti stvarno poput Boga, onda ostaje pokušaj da Istog barem glumi i izigrava. Ali to j e potpuno kontraproduktivno. Boga nema tamo gdje gmižu njegove patvorine i neuspjele imitacije, a istina će svakako prije ili kasnije pući te će krivotvoritelji biti ismijani i osuđeni. Suprotno tome, Bog djeluje samo tamo gdje se stvorenje priznaje stvorenjem, jer gdje je stvorenje samo stvorenje, tamo će i Bog biti Bog. Sagledajmo još jedanput dramu sa svetim župnikom arškim. Bog je djelovao po njemu poprilično jasno i glasno, no, njegov zavidni kolega nije u to vjerovao. On je bio imitator Boga i osjetio se ugroženim jer je vjerovao da ovdje ima posla s boljim i uspješnijim imitatorom od sebe. Zato ga je i pokušao raskrinkati, jer imitator se i mora raskrinkati. Ali svetac ne pokušava dokazivati svoju svetost. To ne pokušava upravo zato što je autentični svetac, a ne imitacija. Svetost sveca se ne temelji na nekoj bajnoj nadljudskoj savršenosti, već upravo obratno, na izvornoj i neiskvarenoj ljudskoj jednostavnosti. I tako, nakon što se svetac odrekao bilo kakve vlastite svetosti, zavidnik se susreće s Bogom. Jer kako se svetac po kojem je djelovao Bog povukao, ostao je samo Bog na djelu. Zavidnik se susreće sa snažnim svjetlom koje sada rasvjetljuje njegove tmine i maske te tako stiče milost da se prvi put u životu vidi onakvim kakav uistinu jest. A vidio je samo golotinju vlastite bijede, koja se hitno morala zaogrnuti plaštem darovane Božje pravednosti.

I zato, s pouzdanjem možemo reći da Bog nije toliko odsutan kako nam se često čini. On želi djelovati, ali prije toga mi mu moramo to dopustiti. Točnije, trebamo mu prestati smetati u Njegovom djelovanju. On najjasnije zasvijetli kad se mi sami obuzdamo i zaustavimo u svojim božanskim i nezajažljivim težnjama. I zato na kraju: Crkvo moja, ne boj se priznati svoje slabosti! Naprotiv, diči se njima kako je to činio i sveti apostol Pavao. Bog nastupa kad ljudi odstupaju!