Tiranija kajanja
Pascal BRUCKNER
Neuobičajena toplina usred zime pogađa jedan veliki grad na sjeveru Europe dok se Zemlji približava asteroid. Stanovnici uvečer na ulice izlaze u pidžamama, brišu znoj koji im se cijedi niz lice, upiru pogled prema nebu, užasnuti promatraju asteroid koji na očigled postaje sve veći. Svi strahuju od istoga: da će se ta masa tvari u fuziji sudariti s našim planetom. Obuzeti panikom, štakori u gomilama napuštaju kanalizaciju, u eksplozijama pucaju automobilske gume, asfalt se topi. Upravo tada čudnovata spodoba umotana u bijelo platno, duge brade, obraća se gomili i udarajući u gong viče: "Ovo je kazna, pokajte se, ovo je svršetak Vremena."
Smješkamo se tom jeftinom proroku koji riga riječi i proriče, tim više što se prizor odvija u jednome stripu, Hergeovoj* Tajanstvenoj zvijezdi. Pa ipak, kolika li se istina krije iza ispraznosti tog povika: "Pokajte se!" Eto poruke koju nam, iza deklarativnog hedonizma, već pola stoljeća utuvljuje zapadnjačka filozofija koja istodobno želi biti glas emancipacije i loša savjest svoga vremena. Ono što nam ucjepljuje, upakirano u ateizam, zapravo je stari pojam istočnoga grijeha, drevni otrov prokletstva. Na judeo-kršćanskome terenu, nema moćnijega goriva od osjećaja da smo zgriješili, a što se naši filozofi, sociolozi žešće izjašnjavaju kao agnostici, ateisti i slobodni mislioci, to zdušnije obnavljaju vjerovanje kojeg se odriču. Kao što je govorio Nietzsche, laičke ideologije su u ime humanosti podigle kršćanstvo na višu razinu kristijanizacije i nadlicitirale njegovu poruku.
Od egzistencijalizma do dekonstrukcionizma, čitava se suvremena misao iscrpljuje u pokušajima mehaničkog optuživanja Zapada neprestano naglašavajući njegovo licemjerstvo, nasilje i gnusnost. Tu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje suštine. Malo ih je koji nisu podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali vjersku revoluciju, drugi tlačiteljski režim, treće je u ekstazu bacala ljepota terorističkih djela, ili su pak podržavali neku gerilu samo zato što su njezini motivi bili protivni našoj vrhunaravnoj logici. Popustljivost prema stranim diktaturama, tvrdokornost prema našim vlastitim demokracijama. Neprestano kretanje: kritička misao, isprva subverzivna, okreće se protiv sebe same i pretvara se u novi konformizam, samo konformizam ovjenčan sjećanjem na davnu pobunu. Jučerašnja odvažnost pretvara se u šablonu. Grižnja savjesti prestala je biti povezana s preciznim povijesnim okolnostima, ona postaje dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu. Stvara se čitava intelektualna trgovačka mreža: svećenici su unajmljeni da je održavaju, poput nekadašnjih čuvara vatre, oni izdaju dopuštenja da se misli, govori. Dođe li i do najmanjeg odmaka, ti pobornici skrušenosti podižu glas, upravljaju policijom govora, izdaju ili odbijaju izdati svoj imprimatur. U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata. To opetovano primjenjivanje skalpela na samome sebi mi nazivamo kajanjem. Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar očitoga. Ne treba ništa dokazivati, toliko se stvari čine jasne: treba samo ponavljati, potvrđivati. Dužnost kajanja je ratni stroj koji vrši više funkcija: cenzurira, umiruje, razlučuje.
U prvom redu, ona Zapadnom bloku, od pamtivijeka opterećenom krivnjom, zabranjuje da sudi, da ustaje protiv drugih režima, drugih država, drugih religija. Naši prošli zločini nam nalažu da usta držimo zatvorenima. Naše jedino pravo je šutnja. To pravo zatim pokajnicima nudi utjehu povlačenja. Suzdržanost i neutralnost naše su otkupljenje. Ne sudjelovati više ni u čemu, ne uključivati se u afere našega vremena, samo ponekad pružiti podršku onima koje smo nekoć podjarmljivali. Na taj će se način zapravo definirati dva Zapada: dobar Zapad stare Europe, Zapad koji se sakrio u mišju rupu i šuti, loš Zapad, Zapad Sjedinjenih Država koji intervenira i u sve se upliće.
Ne možemo, naravno, nekažnjeno dresirati čitave generacije i tjerati ih na samokažnjavanje. To rezultira negativnim posljedicama kojima se, dakako, pridodaju i sekundarne dobrobiti. Pokret što sam ga uočio 1983. danas se širi i produbljuje. Ali nismo više u razdoblju kad bijeli čovjek jeca, kad nekadašnji gospodar nakratko pada ničice pred dojučerašnjim robovima kada je Hladni rat, još živa nada u svjetsku revoluciju, elektrizirao kontinent čiju je istočnu polovicu kolonizirao nekadašnji SSSR. Stari kontinent, žrtva vlastite pobjede nad komunizmom, demobilizirao se nakon pada Berlinskoga zida. Nakon euforije pobjede, uslijedila je atmosfera odricanja. Iz Afrike, iz Azije, s Bliskog istoka, cijeli svijet kuca na vrata Europe, svi žele stupiti na njezino tlo i to u trenutku kada nju prožima posvemašnji stid od nje same.