Ogledalce, ogledalce, de ti meni kaži

─ Apsolute Klassiker - Bauch, Beine, Po.

 

Vanjština je škakljiv subjekt i što bi bilo važnije od toga. Pitali jednom Muju što bi više volio - da je ćelav ili glup? Mujo kao iz topa veli - glup. Pa zašto to? - pitaju. Pa ako si ćelav to se vidi - veli Mujo.

 

Još od pećinskog doba nagon za vanjštinom ništa se nije promijenio. Naime od vajkada postoje dvije vrste tj. nauka dijeli žene (a isto je i sa muškim svijetom). Apolonska osoba bira trajne ljepote kao što su karakter, inteligencija, mašta, sluh za poetične dimenzije života. Glas ljepote zbori tiho i čuju ga samo budne duše. Dionizijska osoba bira efemerne "vrijednosti", sirovu razobručenu agresivnost, primaran joj je spoljašnji izgled, lukavstvo muškarca, rizičan avanturizam, itd. Svatko bira po svojoj mjeri, često i po patološkom ustrojstvu, i moćima da mjeri. Ove druge nikad ali nikad nisu zadovoljni sa svojom vanjštinom. Uvjek nešto fali.

 

Mislilac i filozof Friedrich Nietzche (opet on) je jednom rekao:

„Onaj tko je sobom nezadovoljan, stalno je spreman osvećivati se za to: mi drugi će mo biti njegovim žrtvama, pa makar samo u tome što će mo stalno trebati podnositi njegov ružan pogled.“

 

Muškarci griješe što ženu jedino gledaju, dozvo­ljavaju da ih ona lako fascinira, ali njeno ponašanje ne zamjećuju i zato ih ono kasnije grdno deprimira. Žene znaju za ovu uobičajenu mušku omašku i zato im je toliko važno korigiranje fizičkog izgleda, zbog kojega su spremne i mnoge neprijatnosti podnijeti, ženska fizička ljepota je namijenjena muškim očima, da bi dejstvo muške pažnje bilo umanjeno, ili potpuno eliminirano. Lijepa žena se uvijek osjeća samopouzdanije u ko­munikaciji s muškarcem i razložno smatra da već na prvi pogled stječe neke poene u njegovim očima, jer skreće pažnju na sebe. To je razlog da ružnjikave žene tako snažno pate od kompleksa fizičke inferiornosti, jer znaju da nemaju najmoćnije oružje protiv muškarca. One pokušavaju da to kompenziraju drugdje, ali s malim uspjehom, jer u svijetu vrijednosti prave nadoknade za izgubljeno nema. Svaka intelektualka zavidi pralji ili konobarici koja je od nje ljepša i rado bi joj dala sve svoje diplome i zvanja za ono što joj je priroda uskratila.

 

Lako je primijetiti da žene prosječnog izgleda, ili izgleda koji je ispod nekih prihvaćenih estetskih stan­darda, samoutješno insistiraju kako nije sve u ljepoti, koja je i tako prolazna, već su bitne duhovne vrijednosti. Naravno, takve žene tvrdo vjeruju da baš one imaju osobito izražene duhovne vrijednosti, kad već nemaju odgovarajuće fizičke kvalitete. To, u najvećem broju slučajeva nije točno. Činjenica je da je to samo jadna ženska iluzija neženstvenih žena, koje ljepše žene od sebe smatraju i moralno i intelektualno insuficijentnim. Pravilo je da na duhovne vrijednosti stavljaju akcent žene na čiju skromnu tjelesnu ljepotu muškarci ne do­bijaju želju da bilo što stave. One to čine sa bolnom sviješću da je malo muškaraca koji će biti oduševljeni i uzbuđeni njihovim duhovnim vrijednostima, jer da bi se te vrijednosti prepoznale potrebno je neko duže vrijeme, a žene su nestrpljive da se muškarac njima oduševi odmah, što može samo izgledom. Priča o prolaznosti ljepote i trajnosti takozvanih unutarnjih vrednosti, u osnovi je točna; ali na ovom svijetu je i tako sve prolazno kao, uostalom, i sam život. Ljude oduševljavaju efemerne, spoljašne vrijednosti, kao što je tjelesna ljepota, a neumi­tnost starenja, fizička degeneracija i oružnjavanje koje prolaznost vremena podrazumijeva, i tako nema veze s našom voljom, jer sve se to događa usprkos njoj. Čovjek je od davnina opsjednut ljepotom i ona mnogo više znači, no što to ogromna većina ljudi, pod pritiskom društveno ugovorenog licemjerja, hoće i smije priznati.

 

Stari mitovi i slične priče su naprosto opsjednuti ljepotom, što potvrđuje da je ljudska vrsta opsesivno opterećena diktaturom ogledala, odnosno, fizičkim izgledom. Iako se u različitim kulturama različito odgovara na pitanje - "Što je lijepo?", stoji činjenica da je ljepota, usprkos varijacijama, transkulturna, pa prema tome, ona je ba­zična antropološka unverzijala.

 

Jedna mitološka sekvenca iz drevne grčke mitologije rječito, ali i lijepo, ilustrira značaj ljepote i sugerira da je ona i samim besmrtnim boginjama važna. U povijesti umjetnosti ova scena žiriranja i rangovanja ljepote poznata je kao "Parisov sud". To je priča, kolokvijalno rečeno, o iz­boru "Mis Olympa". Naime, Paris, sin Prijama, kralja Troje, dok je čuvao ovce na planini Idi, došao je u prigodu da bude žiri koji treba presuditi, koja je boginja najljepša: Hera, Atena ili Afrodita. Na čuvenoj Eridinoj jabuci razdora pisalo je "Najlepšoj". Kako je svaka boginja mislila da je najlepša, smrtniku je povjereno da on proglasi prvu ljepoticu. Paris je mudro htio razdijeliti jabuku na tri dijela. Tako bi izbjegao gnjev neke od boginja koje su ušle u najuži izbor za najljepšu. Međutim, pravila su nalagala da jabuka mora da se dodijeli samo jednoj, jer najljepša može biti samo jedna boginja, ostale dvije mogu dobiti niži rang, prve i druge pratilje.

 

Dakle: što smo naučili?

 

─ Ako vanjština odgovara - pola posla je obavljeno.