Amnezija povijesne amnezije
Mirko VIDOVIĆ
Akademik
U vrijeme promjena u strukturama i suodnosima europskih imperijalističkih previranja, pod uplivom laiciziranja znanosti i relativiziranja podataka iz stvarnosti svijeta, a osobito impakta Voltaire-ove odulje knjige „Le siecle de Louis XIV“ i posebno Voltaireove „Philosophie de l'histoire“ (objavljenu 1765.), a što se tiče Germana, Rusije i susjednih joj vojnih velesila, nastala je i svojevrsna 'filozofija povijesti', i u Prusiji, i u Austriji i u Rusiji.
Uz tradicionalno rivalstvo oko 'naslijeđa' na prijestolu 'Svetog rimskog carstva' (koje su Francuzi nazivali 'Sveto germansko carstvo'), pruski pridvorica Gottfried Hereder (*1744 - +1804) je u svom djelu „La philosophie de l'Histoire de Voltaire“ (1774) razradio oštru kritiku filozofskog pokreta u Francuskoj ('Siecle des lumiere') u kojoj se je osupnuo na ideju 'orientalnog despotizma' i kolonijalne politike europskog zapada. Svijestan da je germanska zajedenica nedovoljno osviješćena i koherentrna, Herder je izrazio nadu da bi i Germani mogli imati svog Napoleona, a zatim je – više da potakne Germane na samosvijest – izišao s idejom „slavenskog mesijanizma“. Superiornosti 'slavenske rase' i dominantne sudbine Rusije i ruske dvorske politike.
Sve je to s bar jednim okom pratio i savjet Habsburškog dvora koji je podjednako bio na odstojanju i Francuske, i ruske a i pruske sile. A što se tiče 'slavenstva' i mogućnosti da svim tim 'Slavenima' (zajednica jezika sličnih ruskom jeziku) Rusi postanu leader i pretvori 'panslavizam' u bojovnu doktrinu širenja Ruskog Carstva, austrijski dvorski manipulator Grof Joseph Hammer-Purgstell našao je načina da zavrgne 'kolegijalni odnos' sa svojim ruskim pendantom Grofom N. de Rumontzoff-om, tajnikom Ruskog Cara.
Hammer-Purgstell je počeo slati posebnu vrstu dopisa svom ruskom sugovorniku Rumontzoffu sa povijesnom tematikom. Ta 'korespondencija' trajala je od 1816 do 1825. Pismo za pismom, nakupilo se je tih 'povijesnih interpretacija' za cijelu jednu knjigu. Dao je čak i naslov toj budućoj knjizi: „Sur les origines russes“.
Ruski carski dvor je jedini bio ovlašten da prihvati tiskanje te knjige. Na odobrenje Cara, svojevrsni 'nichil obstat' službeno je potpisao „Cenzor statskij sovetnik Anastasevič“. Tu čitamo: „Pečatać pozvoliaetsia! S tem čto by po napečatanii do vypuska na tipografiu predstavlenno bylo v glavnyj cenzorskij komitet sem egzemplarov sei knigi dlia prepovoždenii kuda sleduet na osnovam uzakonenij. Sanktpetersburg, 04,07.1827“.
Tako sastavljanu i za tisak odobrenu 'knjigu' od 132 stranice, izdala je Imperijalna akademija znanosti. Knjiga je izišla iz tiska 1827. Jedan od rijetkih sačuvanih primjeraka našao se ne na Sveučilištu .u Oxfordu i za Internet je digitaliziran dne 02,02,2009. I ta knjiga predstavlja pravi obrazac manipulacije povijesnim podacima u strateške pa i u političke svrhe. Očito perući ruke, toj knjizi je napisao predgovor, očito carski, cenzor u Beču, Frahn. Tko ju je kome podvalio?
U toj knjizi u proizvoljnom slijedu citata, iznesene su razne tvrdnje i druga mišljenja iz orientalnih izvora – od Prusije, preko Turske do Persije, uz podrobnu brigu o tome da se na temelju tih podataka dokaže da su Slaveni nešto sasvim drugo po podrijetlu nego li Rusi. Ukratko – citati iz 'orientalnih izvora' pokazuju da su ti Slaveni po podrijetlu 'Turkmeni' odnosno ono što mi nazivamo Tatari, dok su Rusi uglavnom germanskog podrijetla. Navedimo neke od tih tvrdnji:
„Ti Slaveni na istoku su zapravo Herodotovi SAKAI, koji se u Firdusijevom epu „Shakhname“ nazivaju SAKALIB, koje Herodot nazva također i SKITAI. , a koje Menander (grčki dramatičar Menandros - 342 + -291) nazva jednistavno – Turanci.
„Sakalib se nalaze posvuda , kod Mirhouda, svrstani u turska plemena u povijesnici Orienta… Gatterer je bez sumnje bio u pravu da naziv Salveni dolazi iz naziva Skolotoi također kod Herodota. SAKALIB je množina od jednine SAKLOB…
N.B. Persijski naziv Sakalib u odnosu na grčki naziv Saklob – ukazuje i nato, da se u grčkom slovo B može čitati i kao slovo B (a ne samo V).
„SAKALIB su obitovali u krajevima koji su petnaest dana hoda udaljeni od PETZINEGUES-a, u velikim šumskim prostranstvima. Većinom su obožavatelji vatre, uzgajaju proso i piju medovinu. Svog vođu nazivaju SIRUTAV alias SERBETAV, a svog velikog vojnog zapovjednika nazivaju SUBAH (Subaša?, op. M.V.).
„Slaveni i Rusi žive u postojano mirnim odnosima i u odnosu naTurke iz plemena Mahrika…
„Osmo pleme Turaka poznata je po imenu SLAVES (Ukrajinci?) i prema Pečenegima su udaljeni petnaestak dana hoda.
„Deveto pleme su RUSSI koji žive na jednom (polu)otoku dugo i široko trideset dana hoda (Krim?, op. M.V.). Zemlja im je šumogorna i opkoljena je morem. Slaba im je trgovinska razmjena pa žive uglavnom od pljačke i otimačine – vještinom mača.
„Slaveni zvani SAKALIB su tursko pučanstvo čija zemlja je duga i široka dva mjeseca hoda“.
PANSLAVIZAM JE IZMIŠLJOTINA STRATEGA
Uzmemo li ovu pseudopovijesnu intoksikaciju bečkih stratega manipulatora i usporedimo li je s nasilnim 'zakonitim' gušenjem Ilirstva u našim krajevima, vidjet ćemo točno bar slijedeće ciljeve: Osporiti silom zakona Dinarcima da se smatraju potomcima Ilira, prisiliti ih da sebe prikazuju kao Slavenska plemena, relativizirati odnos Rusa i Slavena i učiniti prostora germanskom 'Drang nach Osten': preko Podunavlja i Balkana do Carigrada, a na sjeveru ženidbenim dvorskim spletkama Ruse naviknuti da su germanskog podrijetla, pa onda zajedno potisnuti Sklabenoe, kao turske doseljenike u Europski istočni sektor i sve objediniti pod jednu carsku, Habsburšku krunu.
Pripisuje se Goebbelsu ona uzrečica: „Kad se laž dugo ponavlja, onda pna postane istina“. Tako je i sa slavenstvom a osobito s panslavizmom.
Da nije moderne genetike, odnosno ljudskog haplotipa, teško bi u historiografiji, antropologiji i etnologiji bilo razlučiti zrnje od pljeve.
Šta je to zapravo panslavizam i tko su uistinu Slaveni?
Sjetimo se da je Cristoforo Colombo pošao prko Atlantika, s oko 90 mornara na tri jedrenjaka, koncem 15 st. za račun Španjolskog dvora, sa zadatkom da otkrije najkraći put do Indije, ploveći, ne prema istoku, nego prema Zapadu. Kad je ugledao – ploveći prema Zapadu – prve obrise nepoznate obale, bio je uvjeren da je došao do Indije. Tako je zatečeno pučanstvo na tom novom tlu nazvano – Indijancima.Taj naziv američkih urođenika ostao je nepromijenjen i nakon što su otkrivene sve obale obiju Amerika – svo tamošnje stanovnistvo, koje se je sastojalo od niza naroda, stavljeno je pod zajedničko nazivlje – Indijanci.
NOTA: Da su, npr. 'otkrivači Amerike' tu rasu i civlizaciju nazvali – Amerikanci i da su uzeli u obzir da se i oni dijele u različite civilizacijske skupine, ne bi, pod motivacijom suzbijanja održanja posebnosti, bili potamanjeni pripadnici mnogih Amerikanaca i do istrebljenja.
Opasno je razne ljudske skupine trpati nekritički, šarlatanski pa i zlonamjerno u isti koš pa ih onda zbijati na minimum vitalnog prostora sve do – rezervata. Nijekanjem posebnosti urođenika i otimanjem njihove zemlje pod navedenom motivacijom naziva se jednostavno genocid.
Otprilike takva sudbina je bila rezervirana nizu jadransko-podunavskih, karpatskih pa i nadkarpatskih naroda koje su svi skljukani u luđačku košulji 'slavenstva' bili osuđeni na potiskivanje na Turansku visoravan i tu prepušteni – onima istočno i južno od njih.
No, buđenjem prisebnosti i strpljivim proučavanjem istinskie povijesti tih naroda, a posebno na širinama Panonije kao zemlje Ilira (prema Pliniju Starijem, Strabonu itd.), svi ti osvajački planovi su propali jer – šta nije logično ne može proći na ispitu budućnosti.
Prema Prokopiju i Konstantinu Porphyrogenetu, Sklabenoi su opustošili istočni dio Balkana, a usput poharali i zapadni dio Balkana. No, budući da su Serbi došli na jug kao Sklabenoi zajedno s Avarima, a da su Belocrvbatoi sišli na jug, u povodu sporazuma s basileisom Heraklijem, i iz Dioklecijanovih Panonskih dijaceza, posebno iz Dalmacije i južnog Ilirka protjerali Avare i Sklabenoi-e, došlo je do fiksiranja jednih i drugih u povijesno poznatim krajevima: Sklabenoi su manjim dijelom prešli na stranu Bizanta i dobili pravo da se ukorjene na područjima zapadno od Carigrada, a Belocrobatoi su uspostavili vojnu i političku kontrolu na prostorima Dioklecijanovih Panonskih dijaceza.
S obzirom na nikad ne sređene odnose između Serba na istoku i Bielohorvata na Zapadu, čini se da tu treba tražiti začetke spornih odnosa među tim dvjema državotvornim populacijama i do dana današnjega: na zapadu je opstala obrambena strategija, a na istoku pak – navalna i osvajačka.
SAPIENTI SAT!