Priznanje

Ja imam tešku glavu čovjeka koji je mnogo pio: vina, like­ra, kafe, čajeve. Imam i teški želudac čovjeka koji je jeo mesa, zelja, voće, kolače, sirove. I mnogo sam pušio, od nekoga vreme­na, i na svaki se način trovao. I strah me je da mi neće preko usta provaliti nedozvoljene riječi, da neću učiniti zabranjene geste, da me neće smisao obuzdati. Kada se potrzavaju mišići, a moja glava puca kao užarena peć, mene je strah da bih mogao poludjeti. Mene je strah da bi mogao nekoga lupiti šakom, ili skočiti kroz prozor.

Dobro poznam neravnosti i ispupčenosti na svojoj lubanji, a teško su me već boljele moje tjelesne nesvladnosti. Moj je san težak i obavit olovnim maglama, a mora me tište kao nevještoga divljaka. Uznemiruju me svi neredi i razdori u sopstvenome biću. Mene savladava umor, a radost života meni je rijetko po­znata. Rado motrim ljepotu žena, i pitam se: je li ta ljepota pri­rodna ili je udešena? I neće li onda da izazove, sa nasladom, ne­ko veliko gnušanje? Svoju tugu zaboravljam samo u vinu, a kat­kad mi se čini daje nada u preporod svijeta samo obmana neko­ga noćnika na povratku sa pijanke.

San u meni budi pomisao da su i stvari i bića prijateljska ili neprijateljska. Ali na javi znam samo za mase i tonove koji se mijenjaju po toplini, vlazi, vedrini, i časovima. Sugestija stva­ri jednako ostaje, i, kada je java, baca me u snatrenje. Odatle znam da su umjetnosti kao arhitektura, skulptura, slikarstvo, muzika, oblici sugestija čovjeka i prirode. A ne znam što čovjek ima još od prirode, sem te vrsti sna.

Meni govori svjetlost i sjenka, a zvuk i ćutanje ima svoje care. I moja je naročita sposobnost i najveća majstorija što imam dar da patim na sve moguće načine. I mozgom, i srcem, i živcima, i cijelim bićem, i svakom žilicom. I, povodom velikoga dara za patnju, ja sam se nekada obmanjivao mišlju da sam ja izmislio ljubav. Tako mi se, kad sam imao šesnaest godina, čini­lo da sam ja iznašao ili prvi izumio Vasionu, sunce, zvijezde, mjesec, zemlju, druge ljude, i napokon nadodao Boga.

Ali danas znam da je Priroda zaogrnuta velikim tajanstvom u kojemu je moja zagonetka samo mali dio. I računam sa činjenicom svoje prolaznosti. No mjesto nekadašnjih strepnji na domaku svoje vodnosti danas me je obavila golema ravno­dušnost. Više me ne zgranjava ni vasiona ludnica, naša najveća ustanova.

Ovoga trenutka, napokon, ja pjevam, Gospodo, svim noso­vima na svijetu, jer znam da oni imaju najviše ukusa i tančine. Ja sam u sebi jedno vrenje, u odnosu sa drugima jedno trenje, u odnosu sa zemljom jedan rđav cvijet, u odnosu sa suncem jedan prašak, u odnosu sa nebom jedan dašak, a prema Vasioni niko i ništa. Kada bi moj cvijet zamirisao! Kada bi, zgažen, dahnuo mirluhom dubovim i strasnih trava, i kada bi, zapaljen, bio kao zrno opojna tamjana u svom slavnom umiranju!

O Marga Rito, ja mislim da bih, možda, i ja donekle održa­vao Fausta, da sam svršio njegove marljive i temeljite studije.

..........................................

Tin Ujević,"Novosti", II., br. 207., str. 7.; Beograd, 6., 7. i 8. siječnja 1922.