Mala Bosanka

Noćima je sanjala isti san: Hrvoja kako uplakan stoji u dječjem krevetiću i pruža ruke prema njoj, a ona mu želi pritrčati i uzeti ga u naručje ali se ne može pomaknuti s mjesta na kojem stoji. Njegov krevetić postajao je sve manji i manji a plač glasniji, sve dok ne bi zaglušio njezino dozivanje u pomoć: - Marko, Marko... Budila bi se uplašena, i mokra od sna okretala na Markovu stranu postelje, po navici je opipavala i mirisala. Tad bi shvatila da ga nema i da će i tužna i bijesna zbog toga što ju je ostavio samu, do jutra svoditi zajedničke račune i krivice. Tišina u sobi bi postajala glasnija, osjećaj praznine milio bi tijelom i penjao se nekamo pod grlo, a pred očima se redale godine zajedničkog života. Sjećala se kako je zamirisalo proljeće tih dana, prije nego što će upoznati svog Markana. Znala sam - govorila bih mu - namirisala sam te, tih dana je mirisalo na ljubav. Ja ti imam nos za te stvari.

Prepoznali su se na radu u Njemačkoj, dva bjegunca od bijede, željni na­praviti nešto od svog života. Marko, sav sazdan od snova i planova govorio bi joj: - Ane, svoj ću ja čovjek biti, svoj, a ne tuđi slugan. Odlučan da se sa steče­nim novcem vrati na svoje u Korčulu i podigne carstvo Ivanovića, kako ga je u svojim planovima zvao, od jutra do mraka grcao je od posla na građevini. Ona bi, glancajući tuđe prozore s pogledom na osunčane parkove, sanjarila kako će s Markom svijeta vidjeti, samo dok stanu na svoje noge.

Kad je sobičak u zemlji Gruss Gotta postao pretijesan od njegovih snova za povratkom, našli su se u Korčuli sa zakupljenim mjestom za restoran. Počela je borba da se preko noći postane šef kuhinje, privuku gosti, podigne kuća, da je Markovi najbliži prihvate kao svoju. Nikad je nisu, a dobro je znala da neće, prihvatili kao svoju u Markovu zavičaju. Nije bila za njih ni Ankica, ni Ane, ni gđa Ivanović, uvijek mala Bosanka. Znala je što misle i kad šute i ljubazno se smješkaju, znala je za njihove predrasude koje se kriju iza biranih riječi i znatiželjnih pogleda. Znala je i za podozrive poglede iza škura. Sve je ona to znala, a kuća i apartmani koji su godinama rasli trebala im je širiti zavidne zjenice. Dragim susjedama se hvalila kako zarađene novce u zavežljajima od restoranskih stolnjaka kući nose i uživala ih gledajući kako zijevaju kao ribe od čuđenja. To je trebalo isprati gorak okus nepripadanja.

Kad je mještani i ne bi podsjećali da je mala Bosanka, Marko bi ostavljao trag za sobom koji je neodoljivo podsjećao na kuću. Kuće na četiri krova koje su rasle u njezinu kraju i koje je ostavila daleko iza sebe odisale su memlom. Baš kao i Marko. Svijet o kojemu je sanjala i koji joj je obećao ponuditi na dlanu, preselio se u restoran. Pokazao je sebi, svojima, njoj i cijelom svijetu da neće biti tuđi slugan. Dok mu je rastao ugled u ženskom društvu, zatvarala je oči i pravdala to poslom i promocijom restorana. Bio joj je i kuća i zemlja i znala je zašto šuti i radi kao rob. Sad mu je, zureći kroz mrak u protekle godi­ne i gladeći njegov jastuk ispotiha spočitavala sve što tada nije: - Markane, ni prsta u more umočili nismo, nismo ni znali daje slano, od silnoga posla. Imali smo djecu a oni nisu imali nas. Pamte sve i nabijaju mi to na nos iz dana u dan. Ivo priča okolo kako je strica ćaćom zvao, jer je odrastao kod njega dok smo mi bili zauzeti restoranom, a Hrvoje se sprda kako smo ga vezali u krevetcu da ne pobjegne dok nas nema. Gosti ga sažaljivo gledaju dok im ispovijeda da je mami kao trogodišnjak govorio: - Vezi, vezi mama, kad bi ja to u žurbi zabo­ravila. Srce me moje sad zaboli... Tebe nema, a ja ih zauzdati ne mogu. Vele da smo ih regrutirali, a sad bi svaki svojim putom. Nemilice smo se trošili zbog djece, da imaju, da ne budu kao mi. A oni, osjećam da mene krive za tvoju bo­lest dok potpunim strancima prepričavaju kako ti je preko noći pola kose ot­palo a obrve pobijelile, kako doktori nisu znali od čega, a lijeka nije bilo. Ćaća je bio jak, pričaju, najednom ga nestalo, pobilio sav, ubija ga posa, a turistima sve zvecka escajg dok sa zanimanjem slušaju a onda pogledavaju mene, mamu Ivanović, k'o da sam te ja ubila. Predosjetila sam bolest i smrt kao i sve drugo što sam mogla. Jeza me i sad hvata od tog mirisa i bljutava okusa u ustima toga jutra kad sam pomislila da to nešto znači i da neće izać' na dobro. Samo nisam znala da ćeš to biti ti...