Partizani

Podsjećanje na ovu anegdotu ima dva neposredna povoda. Prvi je skorašnje prikazivanje Bulajićeva filma Bitka na Neretvi, koji je ostvaren kao klasična epopeja partizanske borbe. Partizani su u ovome filmu odista prikazani kao nesalomiva narodnooslobodilačka vojska, neka vrst supermena, što oni uglav­nom i nisu bili. U Bulajića se, naime, vrlo dobro znalo ne samo tko puca ne­go i tko pobjeđuje. Njegovi partizani, prikazani kao kolektivni James Bond, zatočenici jedne plemenite ideje pravde i bratstva medu narodima i ljudima. To je vojska koja je, pod vodstvom Titovim, nepokolebljivo porazila ustaše i četnike, te druge domaće izdajnike.

Drugi povod je obraćanje Alije Izetbegovića na neimenovanog novinara Oslobođenja, koji ga je za nešto optužio. »Tezom da smo mi krivi amnestiraju se četnici i ustaše«, kaže Izetbegović (v. Dnevni avaz od 3. veljače, 2000.). Njegova karakterizacija neprijatelja kao »četnika« i »ustaša« nameće logičan zaključak da smo »mi« u svemu ovome drug Tito. S malom razlikom što je Tito na ruševinama jedne države napravio multinacionalnu vojsku, a Izetbego­vić je od multinacionalne armije jedne države u kratkom roku načinio nacio­nalnu vojsku. Stoga, u onoj mjeri u kojoj su njegovi politički protivnici »četni­ci i ustaše« — on nije partizan.

Partizani su, inače, Bosnu gledali kao »ni,ni,ni & i, i, i«. Iako bijahu de­klarirani bezbožnici, za vrijeme svoje vladavine sagradili su toliko svakovrs­nih bogomolja da ih nove demokratske vlasti nisu uspjele sve srušiti. Bijahu Branko i Hamdo, Braco i Hasan, Munir i Todo, Rato i Nijaz, Krešo i Hrvoje...

Danas su se partizani preselili u prošlost i uglavnom služe kao primjer mladima kako ne valja raditi. Oni su krivi za sve nedaće, pa i za činjenicu da nema tko počistiti snijeg na našim ulicama. Neki su od njih postali vampiri, a neki Nijemci, koji sudjeluju u međunarodnim postrojbama i ne dozvolja­vaju nam da se do kraja međusobno istrijebimo.

Partizani su danas SFOR.