Kako sam postao faca - dio četvrti

Mislit ću na tebe, neću ništa moći raditi, samo čeka­ti da mi se javiš — šaputala je ljigavo. Uzeo bih njezin broj telefona, obećao joj što je god htjela i naravno, nikad joj se više ne bih javio.

Potvrdno bih odgovorio na sva njezina pitanja, potapšao je po guzi, ispratio do vrata, koja su za nju, nakon što je odjezdila, postala zauvijek zatvorena. Naj­čudnije je što bi tek onda poludjele. Zivkale do izne­moglosti, slale prijateljice izaslanice, prijetile praksitenima, samoubojstvom i na kraju te od nemoći pro­glasile gadom. Kod udatih scenarij je ipak bio blaži. Morale su biti suzdržanije i opreznije. Nakon par doi­sta neugodnih situacija i prijetnji ubojstvom nastojao sam od nove dame koja bi zaintrigirala moju maštu doznati nešto o njezinu bračnom statusu. Za moj na­čin provoda, one udane bile su najidealnije. Dobio bih od njih ono što sam htio, one od mene također. Poklone i obećanja koja nisam ispunjavao. Ali ništa mi nisu mogle, držao sam ih u šaci.

Dovoljno sam bio pametan da ne nasjednem na koju sponzorušu.

A onda, jednog dana, nazvala me Hana drhtavim glasićem. Srećko, oprosti, možemo li se naći?

Došao sam u dogovoreno vrijeme u svom najno­vijem Maybachu, Bossovu odijelu, Pradinim naočala­ma, decentno, ali izazovno namirisan. Batler mi je otvorio vrata. Sigurno sam ušetao u veliki prostor u čijem kutu se za malim stolom šćućurila ona. Obič­no sam dolazio na sastanke prije dama, ali moj novi raspored i način razmišljanja očito je počeo djelovati na mene u svim segmentima, pa i u tome. Neko vri­jeme sam je promatrao. Djelovala je pomalo izgublje­no. U trenutku mi je došlo da se okrenem i odem, a onda opet, ipak sam odlučio prići. O, ustala je zbunje­no kad me je ugledala. Čula sam, čujem sve o tebi, ali zaista si se promijenio, do neprepoznatljivosti — uspjela je prokomentirati vidno iznenađena, moglo bi se re­ći preiznenađena, fascinirana. Na svoje iznenađenje, nisam osjetio ništa posebno, mada sam o ovom tre­nutku maštao danima, sanjao noćima, ovaj trenutak bio je moj motor pokretač, moja motivacija koja je pogurala svijet oko mene i u meni. Čini mi se da se promijenila. Možda više nije bila tako velika u mojim očima ili se smanjila, ne znam. Da, promijenio sam se

— odgovorio sam kratko, nonšalantno otvarajući bo­cu šampanjca. — Ne bih te dugo htjela smetati ali... —počne ona. — Reci, imam vremena — nastavio sam to­čeći šampanjac. Nisam volio da mi to konobari rade. Uvijek sam imao osjećaj da prisluškuju. Možda sam bespotrebno fobičan, ali mjere opreza nisu na odmet. Ne ide mi baš najbolje — uzmucala se Hana pomalo se zarumenjevši od nelagode. Mali, škola, ja... Da ne du­ljim, tražila je povišenje alimentacije koja je u trenut­ku našeg razvoda bila u skladu s mojim dotadašnjim primanjima koja nisu bila bogzna kakva. I slutio sam da joj treba lova. Došla maca na vratanca. Kolo sreće se okreće, padale su mi na um otrcane fraze. Da sam bio onaj stari, odmah bih joj dao sve što sam imao, ali kako sam je sada imao puno, puno više, naravno da sam bio spreman dati što manje.

Pomislio sam odmah na njezine haljine, izlaske, novog frajera, putovanja. Pa neću valjda ja plaćati nje­zine užitke. Neće s mojim novcima ona i njezin lju­bavnik živjeti na visokoj nozi. Nije mi na pamet palo da govori istinu. Slušaj, Hana. Razmislit ću, javit ću ti. Malome ću plaćati što treba. Kako je on? — pitao sam

— Nedostaješ mu, ne javljaš se u zadnje vrijeme. I stvar­no, bila je u pravu. Ne mogu vjerovati da sam postao nalik svom ocu, ne mogu vjerovati da moj sin subo­tom sjedi na stepenicama uzaludno očekujući svojeg oca kao ja nekoć svoga. Najednom me prošla hladna jeza. U što sam se to pretvorio. Bio sam svjestan sve­ga, ali povratka nije bilo.

Jeste li ikada čuli da je neki bogataš poželio posta­ti siromah? Možda se nađe pokoji. Ali njih je toliko malo da su ušli u povijesne knjige, a filmovi o njima davno su snimljeni. Toma Akvinski, na primjer.

Sjedili smo još neko vrijeme pogledavajući se ko dva stranca. Na neki način likovao sam pred njom. Možda sam to potajno i priželjkivao. Satisfakciju. Sje­ćam se trenutaka očaja u kojim su se u meni miješali osjećaji tuge i prkosa. Tada sam samom sebi često po­navljao: Vidjet ćeš ti tko je Srećko, zažalit ćeš jednog dana. Mislim da je došao taj dan. Ali začudo, više mi to nije bilo važno. Valjda mi ona više nije bila toliko važna. U nedostatku emocija koje sam izbrisao, nisam je mogao doživjeti kao nekad. Postali smo dva svijeta. Javi se, bar malom — procijedila je na rastanku. — Ho­ću — obećao sam joj otvorivši vrata svog automobila iz kojeg se izvukla pokunjeno gledajući u pod. Bog — kratko je procijedila i nestala u mraku.

Još neko vrijeme ostao sam tupo zureći ispred se­be. U dubini duše sam je žalio. Došlo mi je da za­plačem zbog nje, sina, zbog svega ovoga u što sam se pretvorio, a onda sam se sjetio kako je zapravo zapo­čela moja preobrazba. Zamahnuo sam glavom lijevo-desno, nakašljao se kako bih otjerao knedlu iz grla i krenuo u mrak.

Kamo sada? Imao sam kuću, ali nikog u njoj, deset soba zjapilo je prazno. Nisam imao ženu koja bi me na pragu poljubila, djecu koja bi me zagrlila, prijate­lje koji bi mi se radovali, samo psa koji na mene neri­jetko zareži misleći da se neki lopov prikrada. Sličan vlasniku, skeptičan i spreman za napad. Kakav sam to postao, jesam li baš to želio? U dubini duše skrivala se istina koju nisam htio izreći ni priznati.

Evo, stigli smo i do kraja. Negativci u romanima obič­no završavaju loše, dobro uvijek pobjeđuje, a je li je to baš uvijek u životu tako? Znam da ćete pomisliti kako sam se pokajao, kako sam u pijanom stanju nastradao u nekoj nesreći, kako su me ucjenjivači pokušali ubi­ti, kako mi je plaćeni ubojica prosvirao glavu, kako su me jedva spasili dok sam ležao obliven krvlju, ka­ko sam sve rasprodao i pobjegao na Tahiti, povukao se na neki osamljeni ranč odbacivši sav lažni glamur. Ali ništa od toga.

Ponekad sam doduše sa sjetom gledao na slučajne prolaznike kako se neopterećeno smiju, bračne paro­ve kako sretno vuku pune vreće, paprika, rajčice i lu­ka veseleći se nedjeljnom ručku s dječicom, siromaš­ne ljubavnike kako se strasno ljube na klupi obasjani suncem, ne mareći za cijeli svijet, za financijsku krizu, za izbornu trku, za rat na istoku, za novo poskupljenje nafte. Gledao sam zavidno i na muška društva koja su se okupljala vikendima, vrtjeli janjce, igrali balote, opuštali se uz klapsku pjesmu. Imao sam želju uskočiti medu njih, dohvatiti gitaru, zapjevati neku staru pje­smu, glodati još vruću nožicu janjčića netom skinutog s ražnja, skakati u more, bacit briškulu i tresetu. Ali na vrhu si uvijek sam, takvi ljudi nesvjesno izbjegava­ju tipove kao što sam ja. Za ovakve se ne lijepi iskreni smijeh, radost i čovjekoljublje. Isto se istim privlači. Okružen sam aždajama, lovatorima u mutnom, sum­njivim tipovima, karijeristima, hijenama i među nji­ma plivam i balansiram sretan da mi je glava još na ramenu. Max je trenutno u ćuzi. Posjetio sam ga jed­nom. Kaže da je u kurcu, prijete mu neki tipovi, ali što mu ja mogu. Obećao sam da ću ga pokušati izvući, ali neću se izlagati zbog njega, koristi neke svoje veze. Nek se snalazi sam. Ne želim zaglaviti zbog njega, ne želim da me povezuju s njegovim poslovima, reći ću mu da sam sve pokušao, ali nije išlo. Učenik često prešiša profesora, moram misliti na sebe. Svjestan sam da tonem sve dublje i dublje u glib života, ali ne mogu se zaustaviti. Adrenalin me tjera da razvijam ono što sam sumnjivim, neregularnim putevima stekao. Kre­nuo sam dalje, dalje i dalje u nove pobjede. Postao sam još bogatiji. Lova se lijepi na lovu, moćni na još moćnije. Prirodnim slijedom počeo sam financirati političke stanke, za nagradu ušao u politiku, počeo dobivati još bolje, veće poslove. Kao takvom svi su mi putovi bili otvoreni. Postao sam pravi tip 21 stoljeća...

Posjedovao sam sve vrline uspješnog čovjeka. Postao" sam bezosjećajan, beskrupulozan, neiskreni gad. Do­voljno sam bio pametan da postanem glup.

Uklučim moj Black Beery da vidim SMS-e i komentare likova u mom okruženju:

 

Sretno ti bilo stari, samo pazi gdje parkiraš auto.

Joca Miner

Nemam love, nemam moći, mirno spavam. Slobodan sam ko ptica u krletci.

Kanarinac

S obzirom da živimo ugodno, prodali smo dionice, klima nam je manje-više idealna, zapravo nemamo potrebe raditi. Oni koji rade izgledaju iscrpljeno, ne­zadovoljno i sjebano, a ja opušten ispijam svoju kavi­cu brojeći valove i jebe me se za čili svit. Ako nismo prodali dionice, zemlju, more, tvornice ili ako smo spiskali sve svoje upisat ćemo se u mafiju. Kako kažeš stari, ako pokušavamo raditi izumrijet će­mo. Nisi ti glup, faca si ti. Javi mi se na mail bespo-lfcar@gmail.com.

Brane Jebivjetar

Nasilni su vozači, vozačice, škvadra na blagajnama, u čekaonicama, ordinacijama, šalterima, ispred kontej­nera, u filmovima, nasilni su supružnici, djeca prema roditeljima, djeca prema djeci, nasilni su kućni ljubim­ci. Vrijeme je da postanem nasilan i ja. Hvala na savjetu faco.

Boka Bilder

Ej, daj mi telefon jedne od onih tvojih pica s jahte da uletim. Nemam brod, ali imam spiku i zvijer od 22 centimetra. A kad je zbarim mogo si mi posudit svo­ju jahticu za jednu noć. Ti si i onako sve  povalio; hajde Srećko, ne budi pizda.

Pipe ]ebač

I meni se gadi moral koji su mi usađivali tokom odra­stanja. Kako ti šupci od odraslih imaju pravo odgajati djecu. Po cijele dane trče za lovom dok im klinci provo­de vrijeme na internetu i telki gledajući nasilje i igrajući igre prepune tog istog nasilja. I onda oni seru kako se ne smije reći jebi ga, nego hebi ga dok na toj istoj telki klinci svaku večer gledaju raznesene face. Gledaju ekipu koja se prca, misle da se oni hebu i kad neka maloljet­nica ostane trudna, kaže nisam se ja jebala, samo hebala, a to je kako ste rekli ok. Ali ako već moraju birati, bolje da gledaju kako se vodi ljubav nego rat.

Hebi ga