Kiše na plažama
Mile STOJIĆ
Te jeseni su na naš balkon pohrlili golubovi. Jesu li bili privučeni mirisima tek spremljene zimnice, ili im je odgovarala visina naše lođe, sam Bog zna, ali jata golubova svokodnevno su dolijetala u džep našega stana. Djeca su bila ushićena, izlazila bi na prozor i pernatom narodu na ručicama nudila kruh. Mlađa sestra bi, poput anđelka, držala odjedanput desetak veselih nebeskih stanara, kličući im najljepše riječi. Danju su dolijali i odlijetali, a noću bi se šćućurili na balkonu i gugutali.
Brat je govorio da im je vjerojatno netko razorio gnijezdo, pa da sad, beskućnički, traže novi stan, :ia što je majka srdito rekla: »Moramo pod hitno nešto učiniti, zarazit će mi djecu!« Potom bi izišla na balkon i srdito ih tjerala, ali oni su se koju minutu kasnije vraćali, shvativši majčin gnjev kao poziv na radosnu igru.
Otac je cijelom dužinom balkona razapeo žičanu mrežu, sretan stoje napokon riješio problem. Ali, već sutradan balkon bijaše pun golubova. Našli su rupu u mreži i disciplinirano su kroz nju ulazili i izlazili. Otac je nervozno kršio ruke: »Trovati ih ne smijem, jer ih nikad sve potrovati ne mogu, osim toga, oni taj otrov mogu raznijeli po cijelom dvorištu i naselju. Ja ne vidim načina da ih se riješim, osim da kupim pušku.« »Ali to bi tek bila glupost«, govorila je majka. »Pobiti ih sve ne možeš, a preko puta je druga zgrada, pa ćeš promašiti goluba a ubiti nekog susjeda.« Djeca nisu shvaćala smisao ove rasprave, ali su slutila da otac i majka nisu nakloni novim podstanarima.
»Jedini način da ih se riješite«, govorio je susjed Jakov, »jest da uhvatite jednog goluba i objesite ga na balkonu. Svi ostali će odletjeti zauvijek.« I odista, nakon nekoliko dana djeca su dočekala jutro bez golubljeg gugutanja. Na maloj letvi, svezanoj uz konzolu konopca, njihalo se udavljeno golublje tijelo, s mrtvim, opuštenim krilima. Golubovi više nikad nisu sletjeli na naš balkon. Djeca su nekoliko dana plakala, žaleći za modrikastim kozmosom paperja, gugutanja i leta.
Ovdje sve stvari dolaze, umiljavajući se tvome govoru i laskajući ti, kaže Nietzsche. Književnost je samo oblik zavođenja. Priča koju si ispričao je svakodnevna, čak banalna — nema ništa u njoj od modernog, prevratničkog koda, ona nema »slojeve« a niti »kosinu« kakvu zahtijeva postmoderna. Pa, dovraga, čemu priča? Ali, nisam još sve ispričao, kažeš sebi i prekopavaš gomile novinskog papira, želeći priču učvrstiti »dokumentarnim materijalom«.
Vojna strategija velikosrpske politike, piše slovenski analitičar Teodor Geršak, ima za cilj preseljenje nesrpskog stanovništva iz granica isplanirane »Velike Srbije«. Herezijarh je nacrtao mape, a jurodivi preseljavaju narod. »Zaista, kako je moguće preseliti narod?« pitala me prijateljica prošle godine. Jednostavno, odgovorio sam naivno, država ti isplati pola milijuna maraka i zamoli te da napustiš njen teritorij. Ali, to je nehumano, govorila je ona, ne mogu se ljudi na tako brutalan način odvajati od svojih žila, od svojih uspomena, prijatelja, ulica, kavana i grobova...
»Još jednostavnije«, ceri se spodoba krezubog starca Milorada Ekmečića, »još prostije.« Iz njegovih očnih rupa provijava tama, smrt mu je već zahvatila polovinu lica. Bože, ovaj starac će uskoro pred tvoje lice, pomišljam, a toliko zla je napravio cijelom jednom pokoljenju. On čita moje misli i kaže: »He—he—he, kao što vidite nesrpski narodi već masovno preseljavaju, iseljavaju sa srpske žemlje, he—he—he...«
Srpska vojna doktrina u Bosni, objašnjava dalje Geršak, nosi naziv »Strategija prepelice«. Ako, naime, uništite jedno prepeličje gnijezdo, iz cijelog tog kraja odmah isele sva jata. U ovom napisu nalazim neku podudarnost s osnovnom idejom moje priče, ali ipak, ali ipak...
Iz Bosne i Hercegovine za samo nekoliko mjeseci iselilo je preko pet stotina tisuća ljudi. S njima je na »put bez sna« krenuo i pisac ovih redaka. Gledao sam ih, prelijepe sarajevske gospođe i seljanke iz provincije, kako privijaju uz njedra svoju uplašenu djecu, pred crvenim križevima i caritasima, krhke prepelice na putu bez cilja i nade. Bojažljivo koračaju po trgovima stranih gradova, poput golubica kojima samilosna ruka moje sestre daje mrvice kruha.
Ovoga će ljeta padati duge kiše na plažama i njihova se tijela neće predavati valovima i pijesku. Možda će se u njihovim očima probuditi jedna mala svjetiljka i zasjati nad oceanom. Nad jednim brodom u daljini, bez sudbine.