Sjenke
Mirko POPOVIĆ
Potraži me u polju makova, pročitao je riječi s naslovne stranice Lucijine knjige poezije koju je lagano, da je ne probudi, podigao s noćnog ormarića i okrenuvši se na leđa držao je objema rukama iznad sebe. Listao je kao da je prvi put čita, nešto se dulje zadržavajući na nekim stranicama... sve dok mu oči, mimo njegove volje, ne privuku nevidljive boje, mir i noćne sjenke plafona. Trznuo se kad je satni mehanizam s obližnjeg tornja otkucao 4 sata. Sjetio se svoje sinoćnje temperature i Lucijine upornosti da je "skine". Iako se pamtio i trenutak kad je svoj pogled zadržala,na ljubičastorumenoj boji njegova lica, kao i liječnika koji mu je s obzirom na trenutno stanje zdravlja preporučio mirovanje, on je ipak "zabrinjavajuću" boju lica i breme devete decenije šepajući vukao ka poluotvorenu prozoru. Mrmljanje mu se moglo shvatiti kao svađa s isrcpljenošću, ali ugledavši kako se iza okna s pozadinom noći lijeno igraju krupne snježne pahulje zašutio je. Zato je tako neobična tišina, pomislio je i u trenu iz dubina vremena odjekne u njemu jedna daleka zima: Na izmaku dana s Lucijom nosi vodu za piće s nedaleka izvora. Iako guste pahulje i klizav put znatno usporavaju hod, on od nje uzima teške posude ostavljajući joj samo kišobran. Takav mu scenarij odgovara na neravnu puteljku je će, posrćući, nestabilan zbog šepanja, njegova ruka kojom se pridržava kišobrana slučajno kliznuti do njezine. Događaju se dodiri dvaju tijela. Da li ona zadrhti, pita se. I šuti lebdeći u dotad neiskustvenom zanosu. Vidljivo je njezino izbjegavanje da im se pogledi sretnu. Možda zbog čarolije koja iznenada postaje stvarnost u kojoj se ne mogu snaći, ili zbog straha razumom usađenog u njihovo dvanaestogodišnje nevino, plaho biće. Uzalud mu se čini da mu daje povoda zaključiti kako joj njegova blizina godi jer ona uporno - šuti. Razlogom nelagode koja u njemu raste bezuspješno je traženje riječi koje bi mu trebale u takvoj prilici. Čini mu se da bi izlaz iz te mučne situacije bio njezin zanos (on ga je zvao trans) koji je znao ponijeti sred oceana bjeline uokolo u kojem bi, navlačeći na lice sjenke grimase i neobičnog mira, kao okamenjena gledala svijet beskrajno tih... i mekan. Tada bi posve drukčijim glasom rekla: "Imam inspiraciju... Sad me ne pitaj ništa, nisam ovdje, možeš me samo tražiti negdje u... u polju makova... eno tamo", smiješila se upirući prstom u beskrajnom bjelinom prekrivena brda. Svoje je impresije u zimskim noćima prenosila na papir, pisala je u onim tišinama kad pahulje nečujno, lagano i meko dodiruju prozorska okna.
Umjesto polja njezinih izmaštanih makova u njemu je s godinama rasla sigurnost i snalažljivost u njezinu društvu, a za oboje stizala su nova, duga ljeta. Rasli su u njima, u bezbrižnim zagrljajima mladih godina. Na plažama i valovima. Njihova barka isplovljavala je na pučinu a krici galebova su ih ispraćali, plovili su na krilima akvamarina, onom nevidljivom simbiozom koja je nekom determiniranošću kao usud spajala njihovu mladost. Slatke tajne zatona šaputale su: Tako... savij koljeno, još malo... e, pogled! Smiješak! Ptičica, klik! Još jednom uz onu palmu... uz onu hrid... Fotografije i stranice godina... Putovi u nova ljeta koja su u njima plamtjela. Putovanja... Koja su otvarala vidike. Gdje ćemo sa njima?, pitala je u zanosu. U albume, fotografije, akvarije života, uspomene, šumorom odgovarali su maestrali, a Josip je gledao kako na svakoj plaži u sutone zlatni pijesak curi među njezinim prstima.
- Luci - htio joj je nešto reći u blago kišno popodne jednoga poznog ljeta, a u očima mu se mogla vidjeti samo duga nad Seocetom (most ispod kojeg su uskoro trebali poći daleko u grad na daljnje školovanje). - Ne znam - nastavio je - možda bi trebalo sačekati do... Onda je zastao zajedno s rukom koja mu je krećući se čelom završila u kosi.
- Što si htio reći? - znatiželjno je navaljivala.
- Ma...! Osim nas svi znaju nešto o onom što se nije ni dogodilo.
- Pod tom zagonetnom šifrom nešto kriješ od mene. Da li sam zaslužila?
Možda i ja imam pravo na informaciju - smijala se.
- Zar nisu čula kako sve bruji o našim tobožnjim zarukama? - odsjekao je i učini mu se da to nije njegov glas.
- Zaručili? Hm. Pa ti znaš kakvo je selo. Gle, a što čekamo, uostalom? - pitala je sasvim mirno.
- Kako misliš, što čekamo?
- Pa... te... zaruke. Zašto bi bile zabranjene? Zar je to najgora stvar na svijetu? Punoljetni smo. Što još treba? - odgovorila je pitanjem.
- Naravno da nije najgora stvar! Naprotiv! Ali... uskoro odlazimo. Neće biti kasno ni nakon četiri godine. Za nas nije nikada kasno, zar ne?
- Neće biti, Josipe, ali...
- Što ali?
Šutjeli su okrenuti ljetnoj dugi koja je blijedjela na istoku. On je razmišljao: Iako znam da je najplemenitija, najiskrenija osoba, da je najdraže biće koje život može dati, zašto mi ponekad zaiskri sumnja? Zašto za nju samo ja postojim? Zašto, pored inih, samo s mene nikada ne skida pogled? Zar može za žensko srce postojati samo jedan zagrljaj kao jedina luka za sve snove? Zašto baš njezin glas svakoga jutra budi sve morske sirene? A Vinko? Zar nije najzgodniji i bogatiji od svih nas zajedno? Zar samo ona zanemaruje sve te činjenice? Uz to on (Vinko) - ne šepa! Čak štaviše, svjedokom sam njezinog... ne, njezinog ipak ne, zasad(?), samo njegova flertovanja. On je, to je očito, spreman zagristi u jednom trenutku kad bi... - iako je samo razmišljao, činilo mu se da takve misli ona čuje te da već sprema način kako će ga razoružati svih sumnji i strahova. No nastavio je svjestan da se samo boji najbolnijih iznenađenja: Ako ne prije, u gradu će se, sigurno, srećući svakodnevno mnoštvo momaka, suočiti sa svojom zabludom. Otvorit će oči i vidjeti da se ne okreće svijet samo oko nas. Raznovrsnost i ljepota, mogućnosti odabira koje nudi veliki grad - tek treba biti činjenica s kojom će se susresti. Gdje ću biti ja na toj skali vrijednosti i privlačnosti i kako ću joj tada, šepav, izgledati...?
- Ljubavi, što znači tvoje ali? - pitao ju je.
- Ne znači ništa. Naše zaruke su naša sudbina...!
U smiraju dana palile su se prve zvijezde svjetlucajući na nebeskim vječnim stazama, a u njima je vatra poljupca bila odgovor na sva pitanja i na sve sumnje.
*
Lucija se zakašljala razbivši nevidljive procjepe njegova duha, noćne pahulje i uspomene. A onda se oglasi:
- Koji snijeg gledaš, ovaj ili onaj što će padati kad sve naše prođe...? Ti ćeš prije mene jer eto, umjesto da si u krevetu, hodaš usred noći. A temperatura...?
Ponavljao se eho njezinih riječi, zvonio je: ...kad sve naše prođe... Okrenuo se krevetu. I zadrhtao.
- To, to nije krevet! Odar je...! Svijećama osvijetljen. Ne! - prostorija se pretvorila u vrisak. - Lucija...! - panično joj je prilazio ne stižući nikamo.
Možda je opskurno odjeknulo breme godina. Jer sljedećeg trenutka čuo je tišinu i muk je visio u tamnoj geometriji sobe.
Ležao je nauznak, budan. Po njoj su padale njegove nečujne riječi: I tvoje se lađe ponekad otisnu na polja crvenih makova... koje si nekoć sanjala nad listovima tek započete knjige, i brala ih u snježnim snovima djetinjstva.
Neka su se gradska svjetla palila i svijet je postajao stvarniji. Na Lucijino ravnomjerno, jedva čujno disanje tiho je šapnuo: - Bože, hvala ti, jer čovjek nema prečesto priliku da oženi ljubav svoga života...
S obližnjeg tornja otkucalo je 5 sati i 30 minuta.
Vrelo: "Kalendar svetog Ante 2015."