Bosanska Posavina I.
Posavino, u srcu te nosim
Opisati Bosansku Posavinu i ljude koji su živjeli i koji žive u njoj nije nimalo lak zadatak. To je velika odgovornost spram živih i neživih ljudskih veličina koje je iznjedrila ova predivna valovita ravnica prepuna kontrasta, snažnih kolorita i raznolikosti prirodne i kulturološke ljepote.
Pokušati ćemo kroz desetak kolumni opisati sve naše vrijednosti, ekonomske potencijale, ocijeniti stanje duha, pokušati približiti vidokruge perspektivnosti mogućeg življenja te potaknuti na razmišljanje o jednom prostoru koji nikada u povijesti nije bio zaista nikakva lokalna samouprava, niti regionalna zajednica, ali je itekako povezan.
Patnja u prošlosti
Kroz povijest nemilosrdno je dijeljen između različitih država, ali je uvijek ostajao povezan duhom istoga načina življenja, vrlo sličnih običaja, jakih emocija jednoga vrlo vrijednog čovjeka koji je vjekovima nastanjivao ovo vrlo značajno područje gdje se moćna i snažna rijeka Sava sljubljuje s ravnicom. Mi ne možemo pisati perom jedne naše kćerke ravnice kao što je Julijana Matanović, ili pjevati glasom jedna svjetske operne dive kao što je bila Ljiljana Molnar Talajić, ali možemo reći ono što mi zaista mislimo.
Možda je najbolje početi s jednom divnom pjesmom sina naše ravnice, Duška Trifunovića:
Nekad u davno doba preko velikih voda
prvo je ovamo došla šarena ptica roda.
Dugo je kružila sama iznad ove ravnice
između Vučijaka i gore Motajice....
Džinovske rasle šume, bujala barska trava,
pričala bajke o svijetu velika mutna Sava.
Slušali bajke ljudi vođeni letom ptice
između Vučijka i gore Motajice.....
Stizali sa svih strana iz svog starog kraja,
kroz mnoga vremena burna do novog zavičaja.
Donijeli čistu dušu u srce divne ravnice
između Vučijaka i gore Motajice.....
Ova divna pjesma koju je prije tridesetak i više godina prvi put izveo Seid Memić Vajta na simboličan način opisuje prostor o kojemu mi želimo govoriti. Koliko je Bosanska Posavina patila u proteklih dvadeset godina, teško je izraziti riječima. O ovome bi možda bilo bolje glasno šutjeti i tako odati počast svim izgubljenim kćerima i sinovima naše ravnice, ali da bi nas čuli, mi ćemo ipak pisati. Pisati ćemo o nestanku čovjeka, o povratku prirode, o uzurpaciji duha, analizirat ćemo okoliš, a sve u cilju snažnog približavanja osnovnih problema življenja vama koji želite čuti nešto o ovom dijelu Bosne i Hercegovine. U nekoj od analiziranih kolumni pročitali smo jednu iskazanu bojazan koja kaže:
“Stoga se bojim da su ovo vremena kada se Posavini odista bliži kraj. Bosanska Posavina je na koljenima. Klonulog duha, živi gotovo bez nade. Imam dojam da je i ta nada umrla. A za nju kažu da umire posljednja.“
Nećemo pisca ovih redova identificirati, ali ćemo ovaj tekst analizirati. Jednom zemljopisnom pojmu ne može nikada doći kraj.
Narod koji vjeruje
Prostor Bosanske Posavine je u zadnjih dva desetljeća doživio velike promjene, ali nema izgubljene nade. Želja za životom i stvaranje kvalitetnoga prostora u kojem će se ostvariti uvjeti za normalno življenje je tu. Kroz povijest pamtili smo i teža razdoblja u kojima su ekonomske i prinudne migracije bile povod izmjene etničke slike, ali naš čovjek nije izgubio duh, a nikada nije nestala niti vjera. Naš narod zna vjerovati, pa se zato na naša izgubljena ognjišta prvo vratila vjera.
„Dugo je kružila sama“ dok nije našla svoje gnijezdo u kojem su nastali ptići koji će savijati svoja nova gnijezda. Prostor je danas poluprazan, izgubljen je krajobraz, ali prirodno bogatstvo i perspektiva plodne ravnice će biti neki od razloga za povratak. Postoji još cijeli niz uvjeta koji se moraju ostvariti kako bi ptići ravnice bili sigurni, ali kada se gnijezdo gradi grančicu po grančicu ima nade da ono postane čvrsto kao stijena i niti jedan vjetar ga neće moći otpuhati. Ptići ravnice trebaju hranu i sigurnost svoga leta između planina i Save. I to su procesi koji kroz stalni angažman svih nas mogu dobiti pozitivan epilog.
Roda (Ciconia ciconia) je ptica koja se socijalizira i gradi gnijezda isključivo u neposrednoj blizini prostora u kojem živi čovjek. Sjetimo se kao djeca koliko je njenih gnijezda bilo u Bosanskoj Posavini, a danas ih gotovo nema. Možemo slobodno reći da je nestala iz naše ravnice zajedno s našim čovjekom. Nema se s kim družiti i ne gradi više gnijezda. Mi želimo svim srcem poletjeti kao roda, doći iznad ravnice, obnoviti naša gnijezda, i postati dio ovoga prostora koji nam nikada nitko ne može, niti će oduzeti. Zemlja roda je i naša zemlja.
Tomislav Lukić i Davor Čordaš
Tekst dostavljen od uredništva Katoličkog tjednika