Ritam ludila
Josip MLAKIĆ
ponekad, rijetko, zaboravim, pređem nekoliko koraka, a zatim zastanem, okrenem se, procijenim koliko sam koraka napravio, povećam taj broj za dva, tri ili četiri, i nastavim dalje brojati.
Nekada brojim svaki drugi korak. Koraci, tada, postaju duži. Brojim korake desne noge. Udarim jače nogom o tlo i u tom trenutku brojim. Prvo trebam prijeći pedeset i šest stuba unutar zgrade, tri okretišta i hodnik dug četiri koraka. Na ulazu zastanem, pružim korak desnom nogom i brojim: jedan, dva, tri... Ili: jedan, korak lijevom nogom, dva, korak lijevom nogom, tri... Od stana do radnje obično napravim oko tristo šezdeset koraka, kada brojim svaki korak, odnosno stotinu sedamdeset i pet, kada brojim svaki parni. Znači, napravim desetak koraka manje kada brojim parne korake. Međutim, broj koraka se smanjuje kad se osjećam loše. Brojka od tristo, na primjer, na ovoj razdaljini predstavlja granicu panike. Kako joj se približavam, osjetim poriv da potrčim iz sve snage.
Pokušavam prestati brojati. Ali, ne ide. Probao sam svašta: misliti o nečemu drugom, zamišljati kako me bole noge, glava... Dobro sam to radio: nekada bi bol postala stvarna, osjetim u glavi pritisak koji nakon dvadeset, trideset koraka prijeđe u tupu bol, ali sam, unatoč tome, brojao. Ili, na primjer, pođem brojati tek nakon desetak koraka. Primjerice, idem do ambulante: od ulaza u zgradu do tamo je oko šesto dvadeset koraka. Pređem desetak koraka, ne brojim. Zastanem, zakoračim desnom nogom i pođem brojati od dvadeset. Kada dođem do šesto dvadeset, prestanem brojati. Tad sam već na dvadesetak koraka od ambulante. Pređem, znači, tu razdaljinu i onih desetak koraka na početku bez brojanja. Jedino u tih tridesetak koraka osjećam da upravljam vlastitim životom. Vrijeme brojanja ne postoji, to se događa nekome drugom, to su tuđi koraci. Pokušavao sam povećati broj svojih koraka. Uspijem prijeći dvadesetak koraka bez brojanja, pođem brojati od četrdeset, međutim, onda pođem brojati onaj ostatak puta, tih, u ovom slučaju, šezdeset koraka. Rijetko kad uspijem. Sljedeći dan, ne usuđujem se krenuti s dvadeset, nego krenem s petnaest koraka, poput pušača koji pokušava smanjiti broj popušenih rigaivia: jedan dan uspije smanjiti na petnaest, a već sutradan je na dvadeset i pet. A nakon desetak dana na uobičajenih trideset ili trideset i pet.
U povratku sve je isto, osim što na okretištima brojim svaki parni korak i što prelazim dvije stube odjednom. Brojim ih kao jednu. Dvije stube kao jednu brojim i kada se sa stubišta vratim u stan. A to se događa često, i pada mi teže od brojanja. Pomislim da sam nešto zaboravio: isključiti plin ili struju na štednjaku, ili zaključati stan. Nedavno sam plin izbacio, ali i sada znam ponekad otvoriti vrata kuhinjskog radnog stola, gdje sam ga držao, čisto da se uvjerim da plinska boca više nije tu. U početku sam je, praznu, držao u stolu. Kasnije sam je izbacio, jer sam znao ponekad provjeravati je li ostalo što plina u njoj.
Napravim ujutro kavu, isključim struju kada voda proključa, i još jednom, prije nego što ću izići iz stana, provjerim gori li kontrolna žaruljica na štednjaku. Krenem niz stubište, a onda u jednom trenutku pomislim da sam ostavio uključenu ploču. Pokušavao sam memorirati onaj trenutak kada posljednji put osmotrim štednjak. Stanem ispred njega, gledam nekoliko trenutaka u ugašenu žaruljicu i iziđem. Ali, ne pomaže: pomislim kako zamišljam sliku od jučer ili, pomislim, sunce je osvijetlilo žaruljicu i nisam primijetio da je upaljena. Javi se sumnja: zamišljam užarenu ploču štednjaka, zatim kako toplina hvata kuhinjske krpe, zamišljam kako se usijana ploča rasprsne i kako njeni užareni djelići padaju svuda po stanu, vidim krov zgrade u plamenu, i, naravno, vratim se. Jedino kad pri izlazu iz stana rukom dodirnem nedovoljno ohladnjelu ploču i osjetim bol, ne moram se vraćati. Bez boli ne pomaže, jedino je ona stvarna, nije od jučer, i jača je od sumnje. U početku, bio je dovoljan samo brzi dodir, bez boli. Međutim, s vremenom su ti dodiri postali dulji. S njima je došla i bol, sve jača i jača. Ovo ću moći koristiti još kratko vrijeme i morat ću prestati. Jučer, na primjer, ostalo mi je na dlanu crvenilo i utisnuti tragovi teksture ploče. Kasnije je na tom mjestu nastao plik. I nesnosna bol. Kao vlastite korake, važem i riječi, na primjer: bol. Taj bol? Ta bol? Ipak, ta bol: bol je ženskog roda, jedan korak. Analgetik, dva koraka. Ili: benzodiazepin. Benzo — diazepin: dva koraka, ili jedan parni.
Postoji i drugi način brojanja: idem ulicom, čujem crkveno zvono, i nesvjesno pođem koracati u ritmu udâra zvona. Na svaki udarac brojim po jedan. Korake prilagodim tome. Ili, ako čujem mrtvačko zvono, tada brojim parne korake. Na svaki udar uspijem napraviti dva koraka. Nije samo zvono u pitanju: prilagodimbrojanje i korake svakom zvuku čiji mi mi je ritam poznat.
Idem, na primjer, ulicom, brojim. Odnekle čujem: Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.
Prestajem brojati. Ponavljam: Pokajte se (korak) dakle i (korak) obratite (korak) da se izbrišu (korak) grijesi (korak) vaši. Povećam broj koraka za deset i nastavljam brojati.
Ili, čujem: vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka, a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji, odjeven u dugu haljinu, oko prsiju opasan zlatnim pojasom; glava mu i vlasi bijele poput bijele vune, poput snijega, a oči mu kao plamen ognjeni; noge mu nalik mjedi uglađenoj, kao u peći užarenoj, a glas mu kao šum voda mnogih.
Prelazim na parne korake, dužina korake se povećava i koračam sporije. Ponavljam u sebi: vidjeh sedam zlatnih svijećnjaka (korak desnom nogom), a posred svijećnjaka netko kao Sin Čovječji (korak desnom nogom), odjeven u dugu haljinu (korak desnom nogom), oko prsiju opasan zlatnim pojasom (korak desnom nogom); glava mu i vlasi bijele (korak desnom nogom) poput bijele vune (korak desnom nogom), poput snijega (korak desnom nogom), a oči mu kao plamen ognjeni (korak desnom nogom); noge mu nalik mjedi uglađenoj (korak desnom nogom); kao u peći užarenoj (korak desnom nogom), a glas mu kao šum voda mnogih.
To je Propovjednik. Kad on završi, povećam broj za četrdeset i nastavljam brojati svaki korak.
Propovjednik? Tako ga zovemo u gradu. Hoda ulicom i govori odlomke iz Evanđelja, možda njih desetak. Sve ih znam napamet. Ako je pijan, onda svoju propovijedi završi psovkom: opsuje Boga, ili sto bogova. Ne znam mu ime, iz susjednog je grada, ali gotovo svaki dan može se vidjeti u gradu, po ulicama ili gore kod tvornice. Inženjer je, ustvari bio je dok mu se ovo nije dogodilo. Sad je samo lunatik. Kao mlad inženjer radio je na temeljima tvornice oko koje je nastao grad. A desetak godina kasnije most na izlazu iz grada, tamo na onom mjestu gdje rijeka pravi luk oko njega.
Ima nešto u tom njegovom ludilu što me plaši. Liči mi na ovo moje brojanje. U stvari, svako ludilo ima svoj ritam: ritam koraka, mrtvačkog zvona ili rečenica iz Evanđelja. Pričao mi je otac o tim danima, kad se gradio most: onda, još prije rata, kad je Propovjednik prešao s onu stranu. Otac je Propovjednika zvao Inženjer. Svi su ga tada tako zvali. Ono Propovjednik je došlo kasnije, s citatima iz Evanđelja. I ne samo od oca, slušao sam slične priče i od drugih.
Most na svakoj obali ima po jedan stup, odnosno masivnu stopu, dva metra širu od kolnika. Širina rijeke na tom mjestu je pedesetak metara. U tih pedeset metara, od stupa do stupa, most lebdi nad vodom kao riječ. Nema stupova u vodi. Na polovici mosta, s obje strane, strše dvije ružne betonske izrasline na čije vrhove su pričvršćene čelične sajle, koje odatle idu prema obalama, prema istim takvim izraslinama na stopama mosta.
Na jednoj od obala, tijekom gradnje, tlo je bilo močvarno. Kad se radila temeljna stopa na tom mjestu, Inženjer je na gradilište dolazio prije svih. Zaticali su ga u iskopu: metalnom je šipkom ispitivao tlo. Zabijao ju je u zemlju teškim čekićem: prvo u ćoškovima iskopa, a zatim se dijagonalno, metar po metar, kretao prema suprotnom ćošku. Prešao bi zatim u susjedni i dijagonalno, na isti način, išao prema suprotnom. To se ponavljalo nekoliko puta. Povećavao bi iskop, zatim na isti način ispitivao tlo, i tako nekoliko puta. Zamišljam zvuk udara čekića o metalnu šipku, brojim svoje parne korake, i čujem ga.
Ili, drugi dio priče: kad je izlijevana temeljna stopa. Danima su kamioni dovozili beton i izlijevali ga preko armature koja je stršila uvis, a koju su radnici konopima držali u tom položaju. Okretali su se na proširenju, odlazili i oslobađali mjesto novim kamionima. Inženjer je cijelo vrijeme bio blizu, na onoj strani prema rijeci, između njega i rijeke bio je uski pojas zemlje. Dok bi kamion istovarivao svoj teret, on je hodao lijevo-desno po tom pojasu, u jednom smjeru je hodao normalno, a vraćao se unatraške. Kao da se bojao da će mu u onom trenutku kad se okrene nešto bitno promaći. Puštali su nekoliko dana da se jedan sloj betona stvrdne, a zatim dovozili novi. Tih dana gradilište bi opustjelo. Ujutro i navečer, prije dolaska novog betona, Inženjer bi došao na gradilište, spustio se ljestvama do temelja, napravio sebi prolaz između armature, legao bi na beton i nešto osluškivao. Osluškivao je, valjda, puca li beton negdje u dubini. Zamišljam i taj zvuk, podsjeća na oštar prasak stakla. Kratko traje, poput otkucaja sata. I ima ritam. Već tada se u Propovjedniku zametala klica ludila. Ludilo: jedan korak? Ludilo: dva koraka? Ipak, jedan korak, ludilo je nešto drugo. Mehanizam mu zamišljam ovako: želja za savršenstvom, praćenje i osluš-kivanje znakova koji ga narušavaju, ritam tih znakova i ludilo.