Cezarska Panonija
Kroz staze tišine hode naši bivši životi
Iz stare sobe opojni miris smilja
Zatim vrijeme što taložiolo se u deblu
Javlja se žestinom vatre, prešućenim krikom
Mile Stojić (Priznanje)
Zatvaranjem zadnje stranice knjige "Le Chapelet de Visoko" bio je znak da je vlak napokon ušao u kolodvor kao staro brodovlje u zaliv. Pod okriljem hlada i ovog virusa, s večeri sunčane kao šara u šljunku, ležao je na peronu, u dvorcu Jupitera. Zvonjava sa dalekog zvonika slijegala se odozgor, kao zvuci dobrodošlice dok je dodir noge označio kraj puta i kolodvorsko tlo (kao Neil Armstrong kad je kročio na mjesec). Stenjala je pod nogama zemlja a s oklolnih brda kao da slijeću podmukli psi svojim lavežom povećavaju nemir. Nastojao je svim unutarnjim silama izbaciti tu sliku i ostati pribran. Burno vrijeme je za leđima i neku slavu i jest i nije stekao, ali bio je dragi gost, (osjetio je to) donosio je nešto od tog vražijeg svijeta kojeg vucara sa sobom. S kojekakvim brazgotinama koje je samo Bog znao ─ i poneki ljudi. Istina, rado ga je dočekala i izašla pred nj. Pomalo je bio je zatečen dočekom, uvidjevši draž svečanosti cjelokupnog događanja. Kao da se nešto pomaklo, ima fino značenje i ide u dubinu. Tomu su sigurno doprinijela povremena javljanja i korespodencija svakojake vrste.
─ Nikad nisi sama, u toj buci danâ i noći.
Gospodar svega je htio da se cijeli pejzaž, skupa sa prolaznicima usklađuje i podešava – pozdravî, ljudsko držanje, odjeci i poneka uznemirenost. Tražimo jedno drugo kao otiske po prašini, hodajući polako vuku ga stepenice boje meda.
U romanu „Povratak Filipa Latinovicza“ Krleža piše:
„Stajala je tu na tim istim oranicama cezarska Panonija, s mramornim gradovima, s livnicama i umjetničkim atelijerima, gdje su nadareni cizeljeri svojom rukom stvarali takvu divnu plastiku. Život je kiptio po gradovima, po kazalištima plamtjele su baklje, bilo je pljeska, vina, klicanja, zanosa.... pada sumrak i sve leži u sumraku, kao onaj mrtvi mravinjak gore na proplanku: svodovi, građevine, vodovodi, putokazi, kipovi i sumrak, u kome nitko od živih nije u stanju da svojom rukom stvori takvu savršenu igračku kakvom su se igrali dekadentni mrtvaci tu dolje pod našim nogama.“
Poznate i nepoznate oči (jedne su modre, one druge nisu ga ni interesirale) su ga pratile, mjeruckale i slušale u onoj nepomičnoj ozbiljnosti i bistrini nadolazećeg sutona. Rukovanjem kao da je željen bio priupitanja, sijevanju u pogledu – vjerojatno njegovoj kicoškoj pojavi i tvrdoglavosti bika. S laganim smiješkom, krotak, otpozdravlja. Lice mu je imalo čvrst izgled, oči duboki sjaj a cjelokupna figura prkosni nemir. A ona u nj gledaše jednako zaljubljeno. Sada, kao i onoga prvoga dana u kavani „Yin und Yang“, kada ga je gutala očima, hodajući kao po svom feudu. I to kao da je jedan jedini čovjek među ljudima, a ona jedina među ženama. Zadržavala je pogled na njegovom, licu, čelu, pa na uredno obrijanom vratu lovila Adamovu jabučicu, zagledala uho i potiljak, ne znajući u što treba gledati duže pa se, neodlučna, vraćala tamo gdje je bila započela, diveći se kosim i urednim obrvama. Suton je htio da zaboravi vrijeme, obraz na jastuku, carstva i careve. Razabirao bi pokoju riječ i tada bi, nestrpljiv i gorljiv, počeo ju dodirivati, njene čuperke. Osjetivši kako grleći i dirajući njezino tijelo njemu njegovo postaje veselo a riječi neprolazne ali nevažne.
─ Zaboravili smo na brisanje, slušajući kako muklo odzvanja pad dva kamena u postelji.
Sam razgovor, kao u raskošnom bunilu, bio je jednako srdačan; pomislio je
─ Ljudi bogatog iskustva i bistre pameti nikada ne kažu ono što misle.
Nema tu ni žurbe niti zakašnjenja. Zvonkim, pomalo patetičnim kao kockar, glasom unosio je malo šale, pokoju doskočicu, pazi se na svaku riječ gdje će i kako odjeknuti. Svatko svakoga sasluša i nema upada u riječ čak i kad se zastane i otežu misli i izvlače iz dubine.
Pročišćenje u razgovoru koji se plete.
Dan se počeo kratiti a sjene duljiti. Cesta bijaše prostrana i obasajana zalaskom sunca kao svijetleći trag u pitomini a u daljini lelujahu tmurne sjene predvečenjih čempresa koji odašilju odeređenu strepnju i zamišljenost i onu privrženost što je svaki čovjek ima, ma kakav bio.