Zrnca iz djetinjstva
Piše: Zvonko BENKOVIĆ
Na trenutak bih pošao kroz vrijeme, koje je toliko blisko da ga jednostavno možeš osjetiti poput bijeloga pijeska, još uvijek topla, kako sipa među prstima. Dok vrijeme lagano prolazi, skupio sam nekoliko zrnaca i uramio ih u jednu od priča života, kako ne bi izgubili svoj posljednji trag.
Nepoznati identitet
U maticama krštenih piše mi, kao i mnogima od vas koji ste se rodili u onom vremenu kada nije bilo današnjih sredstava komunikacije, da sam rođen prvoga siječnja. Zanimljiva je to činjenica kad pogledam izvode iz matice rođenih i vidim kako su još trojica moje braće upisana na taj isti dan, a svi smo zapravo rođeni nekad u vrijeme Božića. I nije to neko veliko otkriće za današnjega čovjeka, ali ipak govori o jednom drugom vremenu koje nije bilo slijepo vezano za jedan trenutak koji bi se morao obilježiti na najaktualniji način, ne bi li slučajno bio posebniji od drugih. Jer čemu jedno novo rođenje, u današnjemu društvu, ako nema velike pompe i atrakcije?
Sam ovaj slučaj ne bih primijetio da nisam morao mijenjati dokumente pa je došlo do nekih komplikacija oko usaglašavanja mjesta, dana pa čak i godine moga rođenja. U općinskim knjigama stoji da sam rođen u očevu selu, a po njihovim pričama majka me rodila negdje na putu kad je u vrijeme božićnih blagdana s ocem i braćom išla u posjet svojoj rodbini. Po stvarnim podacima majka me rađala u dva navrata. Jednom na koncu godine negdje na seoskim poljima dok je jaka mećava priječila prolaz kroz polja, a otac zbog straha nije mogao izvesti konja i sanke na pravi put, a drugi put na početku godine pod krovom naše stare kuće. Pod ta dva različita podatka potpisuje se jedina sličnost, a to su imena mojih roditelja. I dok sam na koncu uspio usuglasiti te činjenice i objaviti u narodnom listu, prvo nevažeće pa onda važeće podatke, dobio sam službeno jedno ime, jedan dan i jednu godinu rođenja. Budući da su otac i majka već odavno prešli s onu stranu rijeke u vječnost, nitko mi ne može stvarno potvrditi ovu činjenicu.
Nešto o životu
Ova (ne)zgoda vratila me je u dane mog ranog djetinjstva, kad su me seoske babe zbog mog skromnog izgleda davno izbrisale s popisa onih koji imaju šansu preživjeti surovo vrijeme bijede i neimaštine, jer sui zdravija djeca umirala. Rođen sam poslije Drugog svjetskog rata, pod sretnom zvijezdom, u godini epohalnog pronalaska penicilina, jer u svoje vrijeme sigurno ne bih preživio tuberkulozu da njega ne bijaše. U te dane moga ranog djetinjstva došla je i struja u selo. To je bila ne samo velika senzacija, nego i veliki stranac koji je uspio unijeti pometnju u naše mirno maleno selo, koje će polako početi gubiti sliku one teške zabiti koja s civilizacijom nije imala puno dodira. Kružile su razne priče. Mnogi su nagađali da to neće donijeti nikakve koristi, jer su oni čuli kako se u nekom drugom selu mogla zapaliti jedna kuća od stakla koje svitli; da te žice samo privlače grom pa bi moglo i cijelo selo nastradati; da bi djeca mogla ostati slijepa i razroka ako budu gledala u to čudo i još mnoštvo drugih razloga koji su izazivali sumnju i veliki ispit svega novog što je na mala vrata ulazilo u naš kraj. Danas je to možda i smiješno, jer se govori o stvarima koje se danas posve podrazumijevaju i bez kojih je nezamislivo živjeti, a bile su strane ljudima samo prije pedesetak godina. Ne govorim samo o napretku tehnike nego i o velikoj razlici koja se može primijetiti tek kada se sagledaju stvarne činjenice i prizna veliki napredak.
Teška bolest
U selu je ranije bio veliki događaj kada se netko teško razboli i nakon bezbroj neuspjelih pokušaja domaćih travarica mora otići u grad doktoru. To je bio trenutak kad su se i meni palile zakržljale lampice mašte o tome kako bi bilo lijepo da se i sam razbolim i da napokon odem u taj daleki grad, koji je po stvarnom današnjem gledanju udaljen tek desetak kilometara, umotan u teške vunene deke na očevu drvenom platonu.
Ali ne treba bolest dva puta zvati, jer sama će doći. Dobio sam veliku upalu grudnoga koša, pa nitko u selu nije znao što će učiniti da se vrućica skine. Sigurno bih i ja već bio jedan od anđela da sam se rodio koji dan ranije, ili da otac nije bio uporan i odvezao me u grad doktoru. Sjećam se da sam imao visoku temperaturu i da se nisam nikada više znojio, pa čak ni onda kad me je mati tukla zbog nekog malo većeg nereda u selu. Najveća žalost bila je u tome što komšinica Mara travarica nije uspjela sa svojim novim eksperimentom, iako je cijelo proljeće i ljeto sakupljala biljke po poljima, ali u mojem slučaju nije bilo velike koristi. Bio sam možda i sam kriv, jer nisam vjerovao u te njezine trave kad sam znao da je uvijek dolazila našoj kući samo da bi popila svu rakiju iz staklenog servisa s crvenim listovima. Poslije mog prvog, ne izvjesnog putovanja izvan granica sela i uboda onom velikom čeličnom iglom, kad sam prebrojio sve svece i svetice na nebu i zemlji samo da mi pomognu, zahvaljujući tom malenom penicilinu vratili smo se kući, a ja sam bio živ, iako se tome nitko nije nadao. Ali u kolima nisam bio sam s ocem, nego je u jedinom dućanu u gradu natovario drvenu kutiju za gazdu Marka.
Svijetli trenuci
To vam je bio poseban događaj, kad sam se vratio živ kući. Kao prvo, stolar je bio već uzeo mjere da sašije sanduk, a familija me je već počela oplakivati uz procjenu kome bi najviše mogle odgovarati moje stvari i cjelokupna imovina: kaput i cipele. Ipak su na koncu zaključili da bi to bila dobra plaća stolaru za njegov posao a da bi ujedno odgovaralo i njegovu sinu, koji je bio za glavu manji od mene i desetak kilograma teži.
Drugo zlo bilo je to što je otac dovezao televizor u onoj drvenoj kutiji i nakon dugog promatranja i savjetovanja gazda je rekao da će sutra navečer biti probno puštanje u pogon te kutije po kojoj mali ljudi hodaju, pričaju a da neće ispasti vani. To ne bi bilo ništa posebno da se baš te večeri nije emitirao neki ratni film i da se na samom početku nije pojavila scena s avionom. Odjednom je netko od prisutnih povikao da će avion sad krenuti na nas, iako se cijelo selo uspjelo instalirati u tom malenom prostoru od petnaestak kvadrata, uspjeli su u trenutku napraviti takvu zbrku da su bježeći glavom bez obzira trčali koliko su ih noge nosile. Za živo čudo, o tome se nije puno pričalo po selu, pa čak ni na redovnim podnevnim kavama koje su se ceremonijaIno ispijale na litre svaki dan, jer su mnogi sumnjali u to iznašašće koje je uspjelo na trenutak uplašiti cijelo selo. Sigurno je to bio jedan od razloga što mnogi mještani dugo godina nisu htjeli zamijeniti svoju uljanu lampu novom električnom. Ne znam je li taj strah od novoga bio opravdan, ali polagano je uspio promijeniti i našu seosku idilu.
Ne govorim o tome kako bih povrijedio ljude koji su živjeli u mom vremenu poslije onoga rata, kada nismo imali velike mogućnosti i kada nam je svaka novina značila kao jedno novo čudo. Iz današnje perspektive djeluje mi sve to kao jedan dobar vic kojemu bih se mogao smijati danima, ali u stvarnosti vidim kako je i ovaj rat srušio jednu novu granicu mogućnosti i doveo svijet u malom i u moj sadašnji kraj. Danas ne postoji razlika između jednog razvijenog grada i malog sela, jer u svakom kutu zemlje nosi se isto odijelo, pije isti sok, boluje od jednake bolesti raka pluća, robuje se od iste mobilne ovisnosti a čovjek nikada nije bio usamljeniji i ostavljeni. Star, nemoćan ili bolestan ne odgovara propozicijama današnjega društva gdje se želi uhvatiti vječna mladost i ljepota.
Vremena su nova, a ljudi ostaju opet isti, od krvi i mesa. Svatko živi svoj životni vijek manje ili više sretno, na ovaj ili neki drugi način. Ali na koncu svatko ima jedan od trenutaka koji se više od drugog utisne pod kožu, poput sunčanog sata koji sam vidio u klaustru jednog franjevačkog samostana na moru iznad kojega piše na latinskom jeziku: Horas non numero nisi serenas - u slobodnom prijevodu: Brojim samo svijetle sate. Koji su to brojevi koji će biti uklesani na tvojem satu? Hoće li biti jedan, ili mnoštvo, a možda nijedan?