U čaršijskoj ljepotici, belediji, pojavio se kao gradonačelnik novi čovjek

Jedna za drugom su prošle pune dvije godine. Što bi se reklo, slične ko jaje jajetu. Grad je živio na svoj uobičajeni način, a njegovi ljudi su brinuli svakodnevne brige. Pričalo se svašta u raznim prilikama, a nekako najviše o ratnim sukobima na istoku. Činilo se da je to veoma daleko i da nema mogućnosti i razloga da zahvati naš kraj. Međutim, postalo je definitivno jasno da se Turska vlast neće nikada više vratiti u ove krajeve pa su ljudi bili prisiljeni da polako mjenjaju svoje navike. Njihovi pogledi i razmišljanja su zbog toga bili okrenuti ka Beču jer su se tamo donosile odluke koje su imale presudnog uticaja na njihov život.

Duh grada bez obzira na promjene o kojima je riječ je ostao u mnogome sačuvan. Čaršija je živjela svojim svakodnevnim životom. Oni koji su navikli da planduju sjedili su za toplih dana ispred Mehine kafane. Sve poznata lica, ali ipak sada kao stariji ljudi. Rašid aga je poguren uz pomoć štake i uz popriličan napor dolazio na svoju kahvu. Njegove poslove su preuzeli njegovi sinovi Taib i Sejfudin. Dedo je imao veliku porodicu, njegovi sinovi su izgradili svoje kuće u najbližem okruženju džamije. Husarina prva žena je umrla, ali se on ubrzo drugi put oženio. Desile su se i mnoge druge promjene, ali sve polako i skoro neprimjetno kao da život nije htio da remeti monotoniju i jednoličnost čaršijske svakodnevnice.

U čaršijskoj ljepotici, belediji, pojavio se kao gradonačelnik novi čovjek. To nije bio stranac kao do tada nego naš domaći čovjek. Ivo Duić, novi gradonačelnik, je bio veoma omiljen u gradu, unaprijedio je sve segmente gradskog života, a posebnu pažnju je bio obratio na čistoću i urednost čaršije. Kao i njegov predhodnik volio je da svrati skoro svakodnevno u Mehinu kafanu da bi osjetio bilo čaršijskog života. Međutim, pravo mjesto na kojem je on vodio poslovne razgovore je bio Antin hotel. Tu se on družio sa ravnateljem Stjepanom, trgovcem Ilijom, bankarom Matom i novim licem u gradu župnikom Mohorićem.

Tek što je započelo ljeto, točnije prošla je prva sedmica ljeta, nije ništa nagovještavalo da će se nešto značajno desiti osim punog mjeseca na vedrom noćnom nebu koji je grad obasjavao nekom potmulom tamnom svjetlošću pa ljudima nije dao da mirno spavaju. Zbog toga su ljudi bili u jutru mrzovoljni i nervozni, a kako i ne bi kada su se cijelu noć prevrtali i sanjali ružne snove. Skoro niko nije znao da je Crna ruka odredila razvoj događaja u tom danu, a da su znali sigurno bi taj dan odmah istrgli iz kalendara i zgužvani list bacilli u korpu za smeće.

- Dobro dan, gospodo.

- Dobro dan - promrmljao je Fejzo nevoljko - ovaj dan će biti težak, nešto mi govori da će biti tako.

- Danas bi po mnogo čemu trebao biti poseban dan. U Sarajevu će danas biti velika svečanost. U posjetu nam je stigao prijestolonasljednik Ferdinand, on će se u svečanoj povorci provozati ulicama našeg glavnog grada i posjetiti vijećnicu.

- Da, pročitao sam to u više navrata u novinama.

- Dobro dan gradonačelmiče - došao je u kafanu Dedo zajedno sa mesarom Rifom - ja teške noći, oka nisam sklopio, pa kažem Rifi, hajmo na kahvu da čujemo što ljudi pričaju.

- A, što ćemo pričati kada se u čaršiji već dugo nije ništa desilo - nije bio riječit Fejzo - nekako kako čovjek stari ništa ga ne interesuje.

- Eh, Fejzo, ti ko da si izgubio volju za životom - podizao ga mesar Rifo - zar ne osjetiš kako lijepo mirišu ćevapi kod Memića.

- Morat ću trgnit jednu duplu rakiju da malo živnem, sinoć sam slabo spavao, napadoše me u snu neki rogati ljudi, na glavi im tri roga, dva sa strane, a jedan nased čela, pa me izbodoše rogovima, probudim se ja sav u znoju, poslije nisam mogao nikako zaspati, ja čudnog sna bože dragi.

- Ima se uvjek nešto pričati - htio je da razgovara gradonačelnik Ivo - eto ja neki dan sišao u podrum beledije, tražio sam neki stari spis pa rekoh da pogledam malo u kakvom je stanju arhiva.

- U kakvom će biti kad onaj ložač Smajo se tu zavuče i preko dana spava, a polovka mu među spisima sakrivena - znao je sve Dedo jer se pričalo po čaršiji - sram ga i stid bilo samo loče, a petkom na džumu ne ide ko ostali ljudi.

- Tačnoje da spava, nasred podruma je jedan veliki kamen, na njemu naredani spisi prekriveni dekom, na njemu sigurno spava.

- Eh, to je taj kamen, ma što ga ne uzidaše Hasan i Sakib u temelj - sjetio se Fejzo - valjda ga nisu mogli sami podignuti.

- Ljudi moji, to je kamen da ga šest ljudi ne može nositi -čudio se gradonačelnik Ivo - skinem deku i spise da ga malo bolie pogledam, vidim svježe je preklesan ko da je na njemu bilo nešto uklesano pa je to preklesano.

- Zbog toga kamena je Sakib morao ići kod nene Hate da saljeva stravu, priča svijet da su ga džini napadali i davili po svu noć, mogao je čovjek poluditi. - komentarisao je dalje Fejzo - ni Smajo neće dobro završiti ako spava na tom kamenu.

- To je čudan kamen, on se sad iz podruma ne može nikako iznijeti, ne može izaći na vrata, naredio bih ja da se iznese, ali ne može izaći - čudio se i dalje gradonačelnik — šta mogu neka onda stoji tu pa ćemo vidjeti.

- Za svaki slučaj bi trebalo otići kakvom hodži da napravi zapise da se oni četrdeset dana drže u vodi pa da se tom vodom opere taj kamen - savjetovao je Dedo koji je sjedio zajedno sa Rifom ispijao svoju prvu jutarnju kahvu.

- Veliš gradonačelniče da je danas u Sarajevu ta važna ceremonija, princ Ferdinand će posjetiti vjećnicu, šta se može kada je tako, ali bolje bi bilo da je izabrao neki drugi dan - zamišljeno će Rifo - ti si još mlad pa možda to ne pratiš, šta misliš Dedo ti ? Evo nam i hodže Osmana pa ćemo i njega priupitati.

- On je naš budući car ,on je naša budućnost, mi smo svi sretni što nam je došao u posjetu. Uz granicu na istoku su veliki vojni manevri, on je to nadgledao i novine prenose da je zadovoljan cjelokupnom spremom vojske -kategoričan je bio gradonačelnik.

- Selam alejkum ljudi, dobar vam dan gradonačelniče, vidim da se razvila lijepa priča uz kahvu, ma i ja sam nešto loše spavao, jedva sam se popeo na munaru da učim

sabah, noge mi teške ko da su od olova. De, dijete jednu malo gorču da zaliješ, ali je dobro zapeci da osjetim odavde izdaleka njen miris.

- Lijepo ti govoriš gradonačelniče, jest on naš car i mi ga uvažavamo i poštujemo, neka mu dragi Allah dadne dobro zdravlje i dug život, ali nisu svi ljudi takvi kao mi Dobri Bošnjani. Što kažeš ti hodža o današnjoj ceremoniji u Sarajevu? Ti znaš koji je danas dan.

- Znam valah, kako ne bi znao, danas pravoslavci slave Vidovdan.

- Pa šta ? Nije valjda trebao odgoditi ceremoniju zbog toga? On će vladati sa pola Evrope. Neće on nikog pitati u svom carstvu kada će šta raditi.

- U pravu si gradonačelniče, samo moraš znati jedno, na Vidovdan su se uvjek dizale velike bune. Morate znati da je i kosovska bitka bila na Vidovdan, a i tada je na noćnom nebu bio pun mjesec baš kao i noćas - pričao je polahko hodža blagim tonom suprotno veoma žustrom kojim je govorio gradonačelnik.

- Vidi molim te, kakva podudarnost i tad i sad pun mjesec -čudio se Fejzo - ej, da mi je sad ovdje Mali pa da o punom mjesecu jedu rimu raspali.

- Nemojte vi ovdje svašta pričati jer mogu ja dati nalog da se dugojezičari ohlade koji dan u apsani.

- l ti bi ba gradonačelniče morao otići sebi saliti stravu skinuti sihre,   sam   kažeš da  si dirao   onaj kamen   u podrumu - naivnim tonom čoršijskog uhljupa savjetovao je Fejzo.