Mutikaše

Svakodnevne događaje razvrstavao sam u samoći uma. Svakodnevno se osjećam pozvanim za švedski stol zbivnja – na gozbu, ponuđenu bilježnicu mašte. Na pozivnici je pisalo:

─ Poslužite se.

I poslužio sam se. Sklonost moje duše kaže:

─ Podijeli!

I evo dijelim.

Život naš, malo statički, malo nomadski. Malo živahan a malo dosadan. A ustvari smo socijalni invalidi (đuturumi, tamo i ovdje). Ali svejedno, zemljopis uokviruje misli i pripovijesti. Naravno da postoje ogromne razlike između kojekakvih misli i okružja. Ja to zovem dilemom raskrižja. Ali postoje i duboke sličnosti. Iksustvo naglašava da su, duboko u svojoj nutrini, ljudi i mjesto više slični nego različiti.

Pokušavam se ne osvrtati na prošlost, na kolotečinu – to je bilo tad. Pokušavam  ne gledati previše unaprijed – to će tek biti. Osvrćem se, promatram oko sebe, obične stvari, kušnje naviru i sirove ideje koje valja isklesati i zašiljiti. Niti sâm Zeus ne bi mogao raskidati moju kamenu mrežu. Razmišljam, hodam, šaljem pakete i pisma. A da šaljem razglednicu vjerojatno bih napisao: "Volio bih da si ovdje."

 

Vjerujte svako štivo započinje svoje odvijanje samo od sebe, kao da ideš u susret novoj ljubavi. I ne vodiš računa što smiješ a što ne smiješ. Pobrisati uvjek možeš... ali ako govoriš i bubneš, (a lupi se), tad je gotovo. Zato ja uvjek kažem:

─ Pazi na riječi!

A znadem da se iza svakog rastanka krije beskrajna odvojenost. (Ovo sam lupio ali neću pobrisati, nego idem u kuhinju razabrati trule kruške i otjerati vinske mušice. Možda si napravim još jednu kavu. Na živce mi ide ova osa koja umjesto da odleti napolje lupa po prozorskom staklu.) 

Uvjek me proganjala dilema pri pronalasku pripivjetke. Prija mi kaže da me prepoznaju iako piskram u drugom licu jednine. A ja velim možda je samo rekla-kazala, možda zbilja, a možda plod mašte. I de ti sad znaj; jedno je jasno - Nietzche je ionako za spisatelje rekao da su mutikaše. Ponekad ide lako a ponekad ulažem napor (kao jučer kad sam jednim okom motrio lavabo) da bih napisao jednu stranicu. Ostaje mi samo nadati se da mi nešto padne na pamet; i ako mi neka ideja padne na pamet vrtim je u glavi i modeliram.

─ A što ako poželim nešto slatko?

─ U tom slučaju ima samo čokolada za kuhanje.

 

***

 

Pjesma o vodi – ostavljena na jednom jastuku u rano jutro, koja je djelovala izgubljeno i zbunjeno.

 

─ Čitaš li ove riječi ili nešto tražiš? Nešto za što bi se uhvatio? Talisman za današnji dan? Čitaš ovo a hodaš suhim riječnim koritom u kolovozu? Nešto tražiš u džepu; uspomenu koju ćeš ponijeti kući; triješće i odlagu s kojom ćeš zapaliti vatru sjećanja; tražiš bilo što, kojekakve bujice u kolovozu koje su pokupile, izglačale, isprale obale i sad ti nude – glatke oblutke, ulaštene štapove, jastukovo perje, kosti, sjemenke, i neizrecive zvukove koji postojanje pomiču s mrtve točke.

 

Hodaš li suhim riječnim koritom ove pjesme tražeći nešto takvoga? Nešto što ćeš uzeti, zadržati, sačuvati?

─ Prestani! Vrati se!

Pričekaj da u tebe uđe velika oluja. Budi ovdje kad nagrne poplava. Zakorači u vodu najdublje što se usuđuješ. Ako ono što voda čini ne bude djelovalo na tebe, tad si ustinu izgubljen.

─ Čekaj!

Ostani dok ne saznaš što voda čini. Drži se toga.

─ Tko pronađe, njegovo je.