"Antifašistički" derneci
Gledajući prošli tjedan sve one derneke, 'antifašističke' kapsule za čišćenje svih bakterijskih nakupina koje su sad i izravno prozivali - proustaškima i fašističkima, bojala sam se da mi usred gledanja omiljene francuske serije ne ulete Fumić ('antifašizam znači otklon od svakoga totalitarizma, i lijevoga i desnoga,... a mi u Hrvatskoj imamo nekakav stožer za obranu Vukovara koji nikoga ne napada koji je usmjeren protiv ćirilice, čisti nacistički sadržaj. Imamo i one u Savskoj 66'...) ili Habulin i razjapljenih ustiju viknu u nekoj reklami, držeći čvrsto stisnutu lijevu šaku - 'mi smo za pravicu'. Da, valjda za pravicu oko dva razreda ubijenih srednjoškolaca, neposredno nakon 'pobjede', pravicu za one puste kosti koje su samljevene u jamama nakon što su odnijeli 'zanosnu pobjedu', revanšizam njihove 'pravice', a slijedom toga i sve ostalo, i već poznato, o čemu se recentna povijesna struka ipak očituje, a ljudi saznaju sve više o njihovoj 'pravici'. Sad mi je jasno zašto se mjesecima na Yutelu reklamirala afrička šljiva. Znali su oni dobro što se sprema pa hormonski poticali još više ove snažne i moćne muškarčine koji su spremali svoje životinjske urlike o slobodi i govorenje 'istine'. Muževni poput umirućih pavijana, uvjereni u svojoj enormnoj paranoji kako žive u kavezu okruženim 'fašističkim' Hrvatima koji šire trulež nekakve samostalne države, a kojoj su, u prvim danima Domovinskoga rata, njihovi sljednici oduzeli čak i oružje TO i predali ga osvajaču, i dalje šire svoje laži i objede. A konačno su dočekali dane u kojima mogu slobodno i s više frontova, omogućeni i praćeni u stopu medijskim mainstream podržavateljima, i vikati i govoriti. Pet dana terora i istih govora, dizanja tih ruku, izvikivanja objeda i uvreda na račun našega naroda, pet dana moje muke u paljenju tv-a, otvaranju članaka na portalim i listanju novina uz kavicu u omiljenom kafiću. Pitala sam se - što meni ovo treba? l zašto me ovo boli. Onda sam bacila pogled na Franju Habulina, predsjednika udruge tzv. antifašista. Izjavio je sljedeće:„U Hrvatskoj danas ima samo onih koji ističu vjeru, obitelj i naciju kao jedine vrijednosti. Oni napadaju antifašizam kao komunistički zločin."
Eto. Zato me boli. Nije li ovime u dvorani Vatroslava Lisinskoga, oskvrnjenoj tim užasavajućim riječima, doista potvrdio Milanovićeve riječi - 'mi ili oni' i je li uopće potrebno analizirati svu mržnju koja proizlazi iz ovih riječi? Mislim da nije. Zapravo, pun mi je kufer više svih takvih, opceuniverzalnih porucitelja koji vole sve i svakoga - os nacije, os vjere, os heterofobe, os zoofile, os ljubitelje paučine u kutu konobe, ali, majci, Hrvate, vjeru i obitelj ne vole. Ta tri izuzetka su - izvan liste 'sveopšte ljubavi'. Jer u tom trojedinstvu je sažet sav njihov strah. A ne možeš voljeti ono čega se bojiš. Analiziram malo u sebi uzroke toga straha od nacije, vjere i obitelji i vrtim film zadnjih par godina i laganoj pripremi terena za 'blaženi trenutak' kad će ovo netko javno, naglas, izjaviti. Naravno, uvijeno i opravdano tezom kako to 'takvima' nije mana, nego propust. Zatirući nacionalno, priklanjajući se liberalnom i anacionalnom, mičući obitelj, gurajući rodne ideologije, divlje brakove, omalovažavajući na dnevnoj bazi - i financirajući iz proračuna portale i udruge koji će promicati kulturu smrti nad životom, rasula nad zajednicom, homo nad hetero vezama, gurajući sve moguće i nemoguće odgoje takvih pogleda na svijet u školske programe, potičući slobodnom prodajom pilule za 'dan poslije' svaku seksualnu slobodu i promiskuitet, legalizirajući jedan vid abortusa savim potiho, došli smo do trenutka u kojem se to i javno izreklo -ništa čovjeka ne može odrediti kao njegov stav spram - 'antifašizma'. Nevjerojatno. Zadojili su svoju djecu tim bolesnim idejama, stvorili od njih propagatore kulture mržnje pod krinkom ljubavi, gurali ih glupe i nesposobne (a što gluplji i nesposobniji, to bolje) svojim gramzivim, lešinarskim prstima i potpisima u visoke političke vode (svih stranaka u slobodnoj državi), omogućili im moć i kontrolu preko raznih mreža i time ih naučili daje otac identificiran s partijom i sveopćim parolističkim stavom.
Zato se u ovoj državi i može trenutno dogoditi da hrvatska predsjednica dođe u Istru i održi lijep i kulturan govor, a da joj tik uz pozornicu smjeste bistu zločinca koje se riješila iz svojega ureda, zapravo, nije ga čak ni izbacila, nego izmjestila na drugo mjesto, vratila obožavateljima; i da joj zbor pjeva 'Bella ćao'. Predsjednica je postupila izvrsno ostavši tamo, ne pokupivši se, vjerujem, užasno pogođena asocijacijama podle i pokvarene družine. No, nije to jedina podlost koju su joj spremili. Prije toga su odbili njezino ponuđeno pokroviteljstvo oko Dana tzv. oslobođenja, a onda ju, partijski, muklo, pozvali na proslavu istog, l očekivali da će doći?!? Ne, naravno da su znali kako ne će doći, ali bit je bila - prikazat ju kao pristalicu onih 'gnjusnih ustašoidnih Hrvata kojima je vlastita nacija ispred tuđe, vlastita obitelj ispred tuđe i vlastita vjera ispred tuđe. A to je neoprostiv grijeh. Kažem grijeh, a govorim o onima koji nemaju ni svetinje ni grijeha. Ni kajanja.
U tom ludilu progovorila je Ruža Tomašić. Otvoreno, bez imalo ustručavanja. Obrativši se javnosti jednim pismom u kojem je, vjerojatno potaknuta Pupovčevim nebulozama i nebulozama sličnih njemu, odrapila poštenu lekciju svima. Pupy ju je tužakao Shultzu. Plačnim pismom u kojem je naglasio 'fragilnost' srpske manjine u Hrvatskoj. Navodno je nabavio tipkovni
cu na ćirilici. A svako slovo ima vodeni žig i ispod njega je orlić. Ukrasio je pisamce šubarom i opancima. Da Shultz shvati s kime, 'bre', ima posla, l da se pripadne. Od te sile. Zaboravio je pripomenut kako tako 'fragilna manjina' stoji kao porculanska figurica na vrhu vitrine tzv. hrvatske vlade. Mogla bi se, ako do potresa dođe, pomaknut pa razbit. E. l Stevan se oglasio rekavši kako je nedolazak naše predsjednice u Lisinski poruka. Normalno da je poruka. A ne vic, htjela sam ogorčeno viknuti. Ustvrdio je kako je ovo turbulentno vrijeme (ae, više bi vridila Hitna pomoć s 5-6 auta ispred Lisinskog nego sve petokrake) i da smo u stanju Vrućeg mira' (ili hladnog rata). A i zaključio kako bismo „danas, da su svi Hrvati bili ustaše, imali Dražu Mihajlovića za ministra vlade, kralja Petra i Kraljevinu Jugoslaviju. To ovi naši politički nepismenjakovići ne shvaćaju. Mi bismo danas bili povijesna činjenica kaoTračani, Iliri i Kelti." Bome, zanimljivo tumačenje povijesti, predlažem Institutu Ivo Pilar da se pozabavi ovim srpskim Vidovitim Stevanom. Ne znam kad je vidio
pobjedničku srpsku vojsku. Ja se takve ne sjećam, l jedno pitanje Stevanu i šajkačkoj i jugoslovenskoj 'eliti' je li braniteljima ili njihovima udrugama bilo mjesto u Lisinskom? l oni su oslobodili 'neku tamo' zemlju. Ups, da, oslobodili OD vaših istomišljenika, NAŠU svetu Domovinu. Uvijek nekako zaboravim. Tako da, očito, selektivno gledate i na oslobođenje. Možda, da je bilo obratno... eh. Morete i krepat od muke misleći što bi bilo da je bilo... a što vam ja mogu. Istinu izbrisat ne ćete.
Admiral Lošo u nedjelju je baš na tome poentirao. Vučić Aco iz čopora je, doduše, odradio partijski zadatak i usporio u prvom dijelu emisije kako bi spriječio dulji javni govor o trenutnoj situaciji u zemlji u drugom, iako je 'dao prostora' i 'drugoj strani' (opet 'mi' i 'oni', sic!). No, onaj tko je gledao, čuo je dovoljno. A meni uljepšao nedjelju slušanjem Hrvata nakon cjelotjednih kapa partizanki i sletova jednonogom koljaču po 'nacionalnoj dalekovidnici'.