Priča za laku noć

Sjećam se tada je stari Franjo, koji je imao skoro osamdeset godina motajući duvan započeo hrapavim glasom.

– Jedan davni događaj me je toliko uznemirio i izazvao u meni tako duboku, tako tajanstvenu i tako strašnu zabunu da nisam o njemu još nikom pričao. Ispričat ću vam ovu pustolovinu onako kako se dogodilo, ne pokušavajući da je objasnim. Ona bi se sigurno mogla objasniti ukoliko nisam u tom trenutku bio lud, dokazat ću vam to a vi mislite o tome što god hoćete. Evo ovako:

Bilo je to nedugo poslije rata, (Prvi svjetski rat), u proljeće. Kao i obično otišao sam u grad i iznenada sretnem jednog čovjeka koji mi se učinio poznat, ali se nisam mogao točno sjetiti tko je. Instinktivno sam napravio kretnju kao da ću zastati. Stranac je primijetio taj moj gest, pogledao me i pao mi u zagrljaj.

Bio je to jedan prijatelj iz mladosti kojeg sam puno volio. Nisam ga od početka rata više nikad susreo a sad mi je izgledao ispaćen i dobro ostario. Kosa mu je bila skoro sijeda; držao se pogrbljeno. Shvatio je moje iznenađenje i ispričao mi svoj život. Slomila ga strašna nesreća.

Zaljubivši se ludo u jednu mladu djevojku, oženio se njom sretan i zaljubljen. Poslije godine dana prekrasnog života ona je naglo umrla o bolesti srca. On je napustio tu kuću istog dana kada je izvršena sahrana i došao je živjeti u kuću svojih pokojnih roditelja. Tu je živio sam i očajan, izmučen bolom i tako jadan često je pomišljao na samoubojstvo.

– Pošto sam te opet našao – reče mi on – zamolio bih te da mi učiniš jednu veliku uslugu, a to je da odeš u moju prijošnju kuću i da potražiš u stolu koji se nalazi u mojoj sobi, bolje, u našoj sobi, neke papire koji su mi prijeko potrebni. Ja se nizašta na svijetu ne bih mogao vratiti tamo.

Dat ću ti ključ od sobe koju sam pri odlasku zaključao i ključ od pisaćeg stola. Dođi sutra da zajedno kod mene ručamo pa ćemo se o tomu još dogovoriti.

Obećao sam mu da ću mu učiniti tu neznatnu uslugu. To će uostalom za mene i za moje konje biti jedna mala šetnja.

Sutradan u deset sati bio sam kod njega. Ručali smo sami, on ipak nije progovorio ni dvadesetak riječi. Zamolio me da mu oprostim; pomisao, reče mi on da ću ući u sobu gdje je nestala njegova sreća uznemirila ga je. Učinio mi se zaista neobično uzbuđen i zabrinut, kao da se u njegovoj duši vodi tajanstvena borba.

Na kraju mi je točno objasnio što trebam učiniti. Trebalo je da uzmem dva paketa pisama i jedan svježanj dokumenata koji su se nalazili u najgornjoj ladici stola čiji sam ključ već dobio. Još mi je kazao:

– Nije potrebno da te zamolim da ništa ne čitaš.

Te su me riječi gotovo uvrijedile, te mu odgovorih pomalo ljutit. On promuca:

– Oprosti mi, i suviše patim.

I poče da plače.

Poslije podne smo se rastali i ja sam krenuo. Vrijeme je bilo krasno. Moji četvronožni prijatelji i ja smo brzim kasom lebdjeli kroz livade slušajući pjesmu slavuja i jednostavno uživajući u prirodnoj ljepoti koju nam dragi Bog podari. Zatim sam ušao u šumu i usporio kas. Grane su me milovale po licu, a ja sam poneki list hvatao zubima i pohlepno ga žvakao obuzet radošću što živim, onom radošću koja nas ponekad ispunjava a da i sami ne znamo zašto, radošću bučnom i neshvatljivom, punom opojne snage.

Približavajući se njegovoj kući, potražio sam u džepu ključeve koje mi je predao. Kuća je izgledala uistinu zapušteno i zarasla u korov i žbunje. Trula razvaljena ograda jedva se držala. Skočio sam na zemlju i prišao ulaznim vratima. Otključavši vrata prošao sam kroz jednu prostoriju koja je sličila na kuhinju, zatim kroz dvije manje. Vrata njegove sobe sam lako odključao i ušao unutra. Soba je bila tako mračna da u početku ništa nisam mogao razaznati. Samo sam obuzet mirisom plijesni, otužnim mirisom napuštenih i nenastanjenih soba, izumrlih osoba. Moje su se oči malo-pomalo privikavale na tamu i mogao sam dosta jasno vidjeti veliku sobu u neredu. Krevet nije bio presvučen, ali je na njemu bio dušek i jastuci; na jednom od njih nalazio se duboki otisak nečijeg lakta ili nečije glave, kao da je netko još maloprije na njemu ležao.

Stolice su bile u neredu. Primijetio sam da su jedna vrata, bez sumnje, vrata nekog ormara, ostala odškrinuta. Prišao sam prvo prozoru da bih rasvijetlijo sobu. Otvorio ga,. No zakovane daske sa spoljašnje strane nisam mogao odvaliti. Pokušao sam svojim nožem ali nisam uspio. Kako me taj uzaludni napor naljutio, a moje su se oči u međuvremenu bile potpuno privikle na tamu odustao sam o toga i pošao sam prema stolu sa ladicama.

Sjeo sam na stolicu, izvadio ključ i otvorio naznačenu ladicu. Bila je puna do vrha. ja sam samo tražio ono što mi je prijatelj kazao.

Naprezao sam oči da pročitam natpise kada mi se učini da čujem, bolje, da osjećam iza sebe neki šum. Nisam se na to obazirao misleći da se uslijed propuha pomakla neka tkanina. Ali trenutak kasnije čuo sam neko kretanje, neko gotovo nečujno kretanje od koga su me prošli čudni i neprijatni žmarci. Stideći se samog sebe nisam htio ni da se okrenem. Upravo sam bio pronašao svježanj sa dokumentima i ugledavši smotuljak sa pismima čuo sam dubok i bolan uzdah u blizini svoga ramena. Odskočio sam kao lud dva metra u stranu. U letu sam se okrenuo i zgrabio držač svog noža. Da ga u tom trnutku nisam napipao vjerojatno bih pobjegao kao bez glave.

Jedna visoka žena obučena u bijelo gledala me je stojeći iza stolice u kojoj sam maloprije sjedio.

Tako sam se ustrašio da sam mislio da ću se srušiti. O, nitko tko to sam nije osjetio ne može shvatiti taj užasni strah, Život nestaje iz tijela, ne čuju se više otkucaji srca, tijelo postaje meko kao spužva, kao da se cjelokupna unutarnjost ruši.

Da ona tad nije progovorila, sigurno bih umro. Ali ona je progovorila blagim i napaćenim glasom od koga krvne žile zadrhte. Ne bih smio kazati da sam opet zavladao s’obom i da sam se smirio. Ne, bio sam tako izgubljen da nisam znao što mi je činiti, ali onaj neki unutarnji ponos koji nosim u sebi, a pomalo i moja vojnička svijest, pomogli su mi da, i protiv svoje volje, sačuvam časno držanje držao sam se zbog sebe, a sigurno i zbog nje, bez obzira dali je ona bila žena ili sablast. O tome sam tek kasnije razmišljao, jer u trenutku kad sam je ugledo, ništa drugo osim straha nisam osjećao.

Ona progovori:

– O, gospodine, mogli biste mi učiniti jednu veliku uslugu.

Htio sam joj odgovoriti ali nisam mogao izgovoriti niti jednu jedinu riječ. Neko nejasno mrmljanje čulo se iz mog grla.

Ona nastavi:

– Hoćete li? Mogli biste me spasiti, mogli biste me izliječiti. Užasno patim.

Polako je sjela u moju stolicu. Gladala me je.

– Hoćete li?

Klimnuo sam galvom, jer još uvijek nisam mogao progovoriti.

Ona mi je zatim pružila češalj od riblje kosti i progovorila:

– Češljajte me, o češljajte me! To će me izliječiti. Potrebno je da me netko češlja. Pogledajte moju glavu, koliko patim; kako me boli svaka dlaka na glavi.

Njena raspletena kosa, koja mi se činila dosta duga i dosta crna, padala je niz naslon stolice i padala na pod. Izvan sebe i još uvijek dršćući uzeo sam taj češalj i u ruke njenu dugu kosu koja mi se pri dodiru učinila užasno hladna, kao da sam dodirnuo zmije. Taj dodir osjećam još i danas pod prstima i sav pretrnem kad ga se sjetim.

Češljao sam je, prevrtao po rukama, ne znam ni sam kako. Uvrtao sam je, vezivao i razvezivao. Ona je uzdisala i saginjala glavu; izgledala je sretna. Iznenada mi reče: „Hvala“, istrže češalj iz moje ruke i pobježe iza onih vrata koja sam zamijetio da su bila odškrinuta.

Kada sam ostao sam, osjetio sam nekoliko trenutaka onu ustrašenu zbunjenost koju čovjek osjeća kad se budi iz strašnog sna. Napokon sam došao k sebi, jurnuo sam do prozora i polmio daske divljačkim udarcem. Mlaz svjetlosti prodro je u sobu. Potrčao sam prema vratima kroz koja je izašla. Bila su tako čvrsto zatvorenada ih nisam mogao ni pomaknuti.

Tad sam imao samo jednu misao; što prije pobjeći iz ove sobe. Panika me sve više hvatala. Kroz glavu su mi prolazli dani iz rata; rovovi, eksplozije, metež i ljudski urlici. Brzo sam zgrabio ona tri svježnja i izjurio napolje. Ni sam neznam kako sam dojurio do mojih konja. U galopu sam napustio prostor. Zustavio sam se tek pred svojom kućom ušao u sobu i zaključao se. Osim hladnog znoja po cijelom tijelu, ništa nisam osjećao. Razmišljao sam cijeli sat i pitao sam sebe da nisam možda bio žrtva halucinacije. Sigurno sam doživio jedan od onih neobjašnjivih nervnih potresa, jedan od onih neuravnoteženih trenutaka razuma koji stvaraju čuda i jačaju vjerovanje u natprirodne sile.

I već sam povjerovao da je to bilo priviđenje, zabluda mojih čula. Ali kad sam se primakao prozoru, pogled mi je slučajno pao na moje grudi; moj kaput je bio pun ženskih dlaka, crne boje, koje su se uvijale oko dugmadi. Hvatao sam ih jednu po jednu i bacao ih kroz prozor.

Bio sam i odviše uzbuđen i slomljen od svega da bih istoga dana posjetio svog prijatelja, a htio sam i promisliti, što mu kazati. Posalo sam mu sve po momku od mojeg povjerenja, a on je po njemu potvrdio da je sve dobio i pitao je za mene i zašto nisam došao.

Sutradan sam rano ujutro pošao knjemu odlučivši mu kazati istinu. No, po mom dolasku saznao sam, od susjeda, da je prošle noći izašao i da se još nije vratio.

Tijekom dana još sam jednom svratio ali njega nije bilo. Čekao sam cijeli tjedan. Nije se vratio. Zatim sam izvijestio žandare. Tražili su ga svugdje, ali bez ikakvog traga. Pregledana je i njegova bivša kuća. Ništa sumnjivo nije pronađeno. Ništa o tragovima neke crnokose žene. Nakon par tjedana istraga je obustavljena. Prošlo je preko pedeset godina a ja nisam ništa saznao.

Po završetku priče nastao je opći tajac. Jedino se čulo pucketanje vatre a od silne, nabojne tišine više je sličilo na grmljavinu. Ne znam kako su se kasnije osjećala druga djeca slušajući sve ovo ali ja nisam cijelu noć oka sklopio; od straha, naravno.

Stari Franjo je samo par dana poslije svoga kazivanja umro. Dali je nešto više saznao o svom misterioznom događaju to znade samo on.