Cvjetanje mase
Mirko KOVAČ
Vraćam se jednoj knjizi koju sam davno čitao. Uzimam je u ruke nakon dvadesetak godina. Čitam posvetu i datum; Zagreb, svibnja 1971. godine i potpis drage osobe. Knjiga može podulje stajati na polici biblioteke kao pročitana, ali jednom će ponovno iskrsnuti kao drago lice, oplemeniti nas i dodati našem životu toplinu i svjetlo, povratiti intimu baš onda kad nam je potrebno. Montaigne je napisao kako mu se dešavalo da uzme knjigu naizgled novu i nepoznatu, a onda shvati da ju je čitao i išarao i već tada donio svoj sud o njoj. Ponovni povratak nekoj knjizi nije provjeravanje te knjige, već sebe samog. Za mene je knjiga trenutak prisnosti.
U posljednje vrijeme nedostaje mi ta prisnost; knjige su potisnute događajima koji pretkazuju katastrofu, zlokobnim kricima mase što se razliježu poput ratnih talambasa i najavljuju eru gomila. Knjiga o kojoj je ovdje riječ zove se Pobuna masa, a napisao ju je španjolski filozof Jose Ortega y Gasset. Objavljena je u Španjolskoj 1930. godine, a ja posjedujem hrvatsko izdanje (Zagreb, 1941. godine) u prijevodu Zlatka Gašparevića. Toj knjizi vratio sam se jedne noći, u kasne sate, kada sam osjetio jezu od nadolazeće mase koja reži i pokazuje svoje barbarske zube. Strah od gomile sposobne za zločine i ludosti već sam iskazao u intervjuima što sam ih dao mnogim listovima u naivnom uvjerenju da ću te svoje zebnje prenijeti i na druge i da jedan glas može utjecati na opću histeriju.
Sada se prisjećam davnašnje prepirke s prijateljem, urednikom ugledne izdavačke kuće. Posudio sam mu tu Orteginu knjigu i predložio mu da je uvrsti u izdavački plan. Kada smo se našli da porazgovaramo i prijateljski ćaskamo o filozofiji i čudesnom Orteginu stilu, urednik se okomio na mene, grdio me što sam pokušao podvaliti mu i što sam mu poturio tu razornu knjigu koju nije mogao "intelektualno podnijeti". Psovao je Ortegin elitizam, te njegova nakaradna shvaćanja mase, tu odbojnost prema radničkoj klasi. Čudio se da čitam takvog pisca koji izjednačuje boljševizam i fašizam, a nije bio vidovit i nije predvidio uspon "revolucionarne mase", štoviše, bio je neznalica, arogantan tip, a o narodu je pisao uvredljivo, dok je komunizam shvaćao pogrešno kao "kolektivnu halucinaciju".
Ljutio se moj prijatelj i na termine kojima Ortega barata kao što su "čovjek-masa", primitivna rulja kao "divlja životinja", masa kao "bezbrojna serija nula", "voda kao tupoglavac", kao homo vulgaris, narod kao "invaziju barbara" itd. Počeli smo se sporiti oko toga da masa i narod nisu jedno te isto. Zastupao sam stajalište da je masa dirigirana i pijana, a narod discipliniran i razborit. Masa je neautentična, povodljiva; narod je postojan. Masa je stihija, nju na političkoj sceni zapravo čini ta Ortegina "serija nula" sa izrazitim rušilačkim nagonom, gomila bjegunaca od vlastitog ja! Narod ustaje protiv tiranija, dok ih masa najčešće uspostavlja. Masa je obezglavljena, jer nju pokreću mahom luđaci i neurotici. Masa izaziva strah, jer je rušilačka, dok se narod zalaže za politiku koja je moguća. Istina, Le Bon tvrdi da može "cijeli narod pod dojmom stanovitih utjecaja postati gomila". Jaspers kaže da "masa krvavim prevratima pretvara jedan totalitarizam u drugi". Samo je takav filozof mogao napisati u svojoj autobiografiji o njemačkoj masovnoj zaslijepljenosti i histeriji tridesetih godina: "Sve sam više sumnjao u rečenicu Glas naroda, glas Božji, ukoliko taj glas naroda potječe od masa. Nisam mogao a da u duši ne prezirem sve one koje je taj zanos obuzeo" Srpski su pisci već po tradiciji stali na stranu rulje, pa je književnik Milorad Pavić, autor Hazarskog rečnika, mahnitanje rulje po Vojvodini i srpskim provincijama, podržao izjavom Vox populi, vox Dei; dakle, posve suprotno Jaspersu.
Kod Canettija ima jedno poglavlje o inflaciji i masi. Canetti smatra da je inflacija potres ravan ratu i da "gomilanje nula" simbolizira gomilu, a milijuni predstavljaju istodobno i milijune izbezumljenih lica koja se sve više gomilaju u bezlično mnoštvo. Tada se obično javljaju vode koje Ortega naziva "osrednjim vanvremenim ljudima" koji se "ponašaju kao prošlost, kao da su dio nekadašnje faune". Brodski veli da bezlični tupi voda odgovara masama, jer one u njemu vide vlastiti lik. Voda odmah počne da se frlja brojkama i umnaža masu dodavajući sve više nula kako bi narasla i njegova veličina. On je sjedinjen s masom, preuveličava brojke kako bi se njegov uspon nečim mjerio. Ali to je narastanje praznine, a ti lažni milijuni na mitinzima i zborovima nisu ništa drugo doli vizualni simboli inflacije. To gomilanje obezvređuje samo sebe. Pojedinac gubi svoj lik. Tako će se, kaže Canetti, u inflacionoj masi naći ljudi koji se inače ne bi međusobno pozdravili. U tom "padu milijuna" mnoge su se osobe osramotile. Ako se obezvredena lova nekad i nadoknadi, kako će se to postići s obrazom.
I ovo cvjetanje srpske mase započelo je procesom inflacije. To su najprije bili pohodi na stadione i dvorane, na hale sajmišta gdje su se održavali masovni koncerti novokomponirane glazbe. Tu se zapravo počela uvježbavati politička scena na koju će stupiti ta ista publika duhovno odgojena na Knjizi o Milutinu, toj novoj lektiri malograđanskih slojeva koji su se pripremali za nacionalnu predstavu i povratak u prošlost. Ta publika na estradnim mitinzima napajala se i erotikom, a poslije ju je samo preusmjerila prema novom čovjeku, vodi na političkoj estradi. Ali "erotska žudnja zahtijeva uzvrat", kaže L. Straus. Ako je "pevaljka" uzvraćala razgolićenim sisama i butinama, onda se i od vođe traži da podigne atmosferu, pokaže snagu i muškost i najavi odrubljivanje glava onima koji ne slijede masu. Vođa također žudi da ga vole svi njegovi podanici, on se više i ne zanima za ovu ili onu osobu, nego samo za mnoštvo.
Dođe vrijeme kad "stvari krenu vrtoglavom brzinom", rekao bi Ortega. Svjedoci smo toga vremena. U nekim istočnoevropskim zemljama jednopartijske diktature narod je preokrenuo vlastitu sudbinu, čak i po cijenu žrtava. Ti su narodi nastupili razborito zahtijevajući slobode, parlamentarnu demokraciju, evropsko povezivanje. Nešto ranije i našim prostorima prohujali su mitinzi. Jedan je srpski politolog, premda čovjek sumnjiva morala, točno rekao da se Jugoslavija uvijek razvijala u suprotnom smjeru, pa su i ti mitinzi bili posve oprečni onom izlasku evropskih naroda na političku scenu. To su jedini mitinzi koji nisu zahtijevali parlamentarnu demokraciju, niti slobodu štampe, već naprotiv gušili svako kritičko mišljenje ako se odnosilo na njihov nastup i njihovu politiku. Zalagali su se da neki politički šefovi odu, a umjesto njih dođu drugi, ali po istom principu i u okviru netaknutog sistema. Nije li to pretvaranje "jednog totalitarizma u drugi"? I napokon, bio je to jedini evropski veliki skup koji je ispred Narodne skupštine u Beogradu osudio pluralizam i višestranački sistem. To što je masa urlala hoćemo oružje, dolje pluralizam, Slovenci lažu, smrt Šiptarima itd., govori samo o nevjerojatnom zaostajanju intelektualnom, moralnom, političkom i svakom drugom. Ako je taj miting predstavljao srpski narod, onda je tu pao mit o srpskoj demokratičnosti. Bio je to jedini milijunski skup održan u Evropi koji je bio antidemokratski. Tu se tražilo oružje, ali za osvajački i osvetnički rat. Tu su se ispisivale parole vjernosti Centralnom komitetu i klicalo kompartiji! Prohujali su mitinzi, ali je ostala mržnja. Dakle, uvijek i samo u suprotnom smjeru!
Ivo Andrić bavio se političkim spisima Francesca Guicciardinija, punno ih je čitao, bili su mu duhovno srodni, pa ih je sam i prevodio. Htio bih završiti jednim lijepim zapažanjem Guicciardinija o masi: "Svjetina je u stvari isto što i lud čovjek, jer je ona čudovište u komu sve vrvi od nereda i zabluda, a njezina jalova mišljenja su toliko udaljena od istine, koliko, prema Ptolomeju, ima od Španjolske do Indije"