Sokratova smrt

¹³²      Antonio Tovar, Socmte, sa vie et son temps (sa španjolskog preveo H. E. Del

Medico), Pariz, 1954, str. 409.

¹¹¹      Platon, Obrana Sokmtova, 39 b.

smrću, smrt je činjenica kao i sve druge prirodne činjenice. No, za pravednika koji umre kao žrtva ljudske nepravde, smrt je djelovanje [....] jer duhovne su vrijednosti izvan vre­mena i prostora, i svaki čovjek koji počini nepravdu dobro osjeća da žrtvuje izvanvremensku pravdu i da je na neki način odgovoran za Sokratovu smrt. Sokrat će biti u agoniji do svršetka svijeta, i zbog toga čovječanstvo za to vrijeme ne smije spavati."¹³⁴

Nemoguće je da Sokratova smrt ne podsjeti na Isuso­vu smrt i mnogobrojne su paralele povučene između te smrti mudraca u zatvoru i smrti Krista na križu. Nije nam namjera da sada potanko iznosimo taj problem,¹³⁵ no ovaj Hegelov odlomak dopustit će da pokrenemo usporedbu: "Budući da je Kristovo učenje bilo revolucionarno, on je bio osuđen i ubijen, potvrđujući svojom smrću istinitost svoga učenja. Nepovjerenje seže do dijela priče koja je sasvim slič­na onoj Sokratovoj, iako je smještena na sasvim drugo po­dručje. Sokrat je također osvijestio unutarnji osjećaj: njegov Scciuoviov nije ništa drugo nego to. On je također podu­čavao da se ne treba zadovoljiti uobičajenim autoritetom, nego da treba glede toga stvoriti uvjerenje i prema njemu djelovati. To su slične individualnosti i sudbine. Unutarnji Sokratov osjećaj našao se u kontradikciji s religijskim vjero­vanjem i političkim ustrojem njegova naroda, zbog čega je on ubijen. On je također umro za istinu. Krist je živio sred drukčijeg naroda, zbog toga je njegova doktrina obojena drugom bojom, no kraljevstvo nebesko i čistoća srca ovdje su beskrajno veće dubine nego Sokratov unutarnji osjećaj.

¹³⁴    G. Bastide, Le moment historicjue de Socrate, Pariz.

¹³⁵    Ekspoze o tom pitanju naći ćemo na prvim stranicama Th. Deman Socrate et Jesus,
Pariz, 1944. Obratimo pažnju na opoziciju koju je Marx napravio između Sokrata i
Isusa u svom izvještaju o djelu D. F. C. Baura, koje je M. Rubel preveo u La Nef, lipanj
1948, str. 57.

No, s Kristovom smrću počinje preobraćanje savjesti. Ta je smrt središte oko kojeg se sve vrti. Njezino razumijevanje stvara razliku između vanjske koncepcije i vjere, tj. poima­nja po Duhu, prema Duhu istine, Duhu Svetom. Prema toj usporedbi Krist je čovjek kao i Sokrat, Učitelj čiji je život bio kreposan i koji je učinio čovjeka svjesnim što je to isti­na općenito, što mora činiti osnovu ljudske svijesti. Ipak, viši razlog je što se božanska priroda objavila u Kristu. [...] Kristova smrt je s jedne strane smrt čovjeka, prijatelja kojeg je ubilo nasilje; no duhovno shvaćeno, on postaje spasenje, centar pomirenja. [...] "^13<>

Za Hegela je smrt Boga, u osobi Krista, esencijalni mo­ment dijalektike i teodiceje, prema kojima je povijest svijeta isto što i povijest živoga Boga. Iz Isusove smrti i njegova uznesenja s desna Ocu izvire trijumf duha nad smrću, pa prema tome i smrti nad smrću.

Sokratova smrt je smrt bez agonije, Isusova smrt je duga i spora agonija koja počinje penjanjem na križni put. Sokrat svoje zadnje trenutke provodi sa svojim prijateljima, Isus umire u mukama i obasut uvredama. No, on umire s dru­gima, posebno u zajednici s drugim. Ne postoji Sokratova muka, postoji Kristova muka. Kod Sokrata je smrt tragična njegovim prijateljima, a ne njemu samom; Sokrat nadilazi smrt kao događaj samom idejom koju ima o smrti. Sokrat je filozofijom istjerao smrt kao vraga, jer "filzofirati znači naučiti umrijeti" Isusova smrt je krvava smrt, za Sokrato-vu smrt može se reći da je gotovo bez boli. Cijelo Isusovo tijelo drhće pod čavlima, krunom od trnja, on je žedan, Isus to nije prekinuo umiranjem, kao što je to Griinevvald znao kistom prikazati. Sokrat umire mirno, tako da se niti jedna crta na njegovom licu nije pomakla, njegov se glas nije pro-

Hegel, Predavanja ofilozofii religije, III. dio, Apsolutna religija, str. 161.

mijenio. Isus koji umire spoznaje da je do kraja napušten i to je posljednji krik: "Bože moj, zašto si me ostavio?"¹³⁷

Sokrat je umro, no njegova je smrt na neki način osta­la na distanci od njega samoga; kao što to kaže Nietzsche, Sokrat "nam se pojavljuje kao prvi koji ne samo da je znao živjeti nego, što je vrednije, znao je umrijeti, u suglasnosti sa instinktom znanja; zato slika umirućeg Sokrata, čovjeka koji se mudrošću i rasuđivanjem oslobodio straha od smr­ti, poput grba nadsvođuje vrata mudrosti i mora podsjetiti svakog čovjeka da je njegov cilj postojanju dati razumljiv smisao, dakle opravdanje" ^1M

Krista je smrt posjedovala, on je "živio" smrt, a Sokrat ju je promišljao.

To je možda distanca koja razdvaja mišljeno od življenog, koja nam dozvoljava da naglasimo dva paradoksa. S jedne strane Sokrat umire okružen svojim prijateljima, no on je jedini koji umire. S druge strane, Krist umire sam na Maslinskoj gori, no u svojoj smrti on se povezuje s onim koji je umirao pored njega.

U samom središtu misli koje su međusobno povezane postoji, dakle, odmak.

.....................................................................

Vrelo: Jean Brun, "Sokrat"