Apoteoza

Budući da su Europljani ohrabrivali "bilateralne razgovore između zaraćenih strana u cilju pronalaženja rješenja", taj susret nije držan u tajnosti. Javno objavljen Sporazum Boban-Karadžić utvrđivao je sljedeće:

"Odlučni da sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju kon­stitutivnih jedinica - hrvatske i srpske u Bosni i Hercegovini riješe miro­ljubivim sredstvima i dogovorom, predstavnici hrvatske i srpske nacio­nalne zajednice utvrdili su da u odnosu na radnu mapu o razgraničenju postoje nesuglasnosti u sljedećim slučajevima:

•        U gradu Mostaru srpska strana smatra da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska strana smatra daje cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj jedinici.

•        Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacio­ nalnu jedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske Banovine. Srpska strana smatra da je granica između hrvatske i srpske jedinice granica rijeke Neretve.

•        Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Samac, Odžak, Orašje, Modrica i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama (...).

•   Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane su­
kobe između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju Bosne i Herce­
govine. Objavljuje se sveopće i trajno primirje pod kontrolom Europske zajednice koje stupa na snagu dana 06. svibnja u 24.00 sata."³⁴⁴

Sporazum Boban-Karadžić je izazvao burnu reakciju u međuna­rodnoj zajednici. Hrvatska je optužena da pomaže Slobodanu Miloševiću sudjelovanjem u podjeli Bosne i Hercegovine. Franjo Tuđman je to opo­vrgao i požurio se 18. svibnja potpisati vojni i politički sporazum između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koji je obnovio mjesec dana kasnije jer nije bio održao obećanje. Suočen s prijetnjom međunarodnih sankcija ako ne podrži Sarajevo, pravio se da pristaje na savezništvo. Njegova vojska, koja je po vojnom sporazumu imala pravo djelovati u Bosni, borila se na strani HVO-a i bosanske vojske na dva područja s hrvatskim i muslimanskim većinskim stanovništvom, koja su svojatali Srbi. U lipnju je znatno pomogla HVO-u u Hercegovini i porazila srpske snage na lijevoj obali Neretve. Na sjeveru su hrvatske snage i bosanska vojska zajednički one­mogućile srpsko napredovanje u dolini Save i izbjegnut je neposredan pad Posavine. Franjo Tuđman je iskoristio prisilni savez s Bosancima kako bi u svoju korist riješio sporna pitanja u srpsko-hrvatskom sporazumu. No, Slobodan Milošević nije bio čovjek koji bi olako dozvolio da ga se zaobiđe. Znao je kako zauzdati hrvatske ambicije i spriječiti svog omiljenog nepri­jatelja da ga duže izaziva. Srpsko-hrvatske odnose rješavao je ucjenama i cjenkanjem. General Momčilo Perišić, koji je ostao na bosanskom podru­čju iako rodom iz Srbije, držao je svojim teškim topništvom na nišanu Mostar, glavni grad Hercegovine. Početkom srpnja je Zagreb zapovjedio povlačenje Hrvatske vojske iz Posavine, a za uzvrat su se srpske snage povukle iz Mostara. HVO je preko volje poslušao. Njegov zapovjednik u Posavini Milivoj Petković organizirao je odlazak Hrvata iz doline Save, koji su pod srpskom zaštitom evakuirani prema Hrvatskoj, dok je musli­mansko stanovništvo prepušteno Srbima.³⁴⁵ Hrvatskom kapitulacijom u Posavini označen je kraj bosanskog otpora na sjeveru. Ubuduće su srpske snage imale slobodan put za povezivanje osvojenih područja i za učvršći­vanje koridora probijenih u dolini Save. Zauzvrat je general Momčilo Perišić krajem srpnja ukinuo opsadu Mostara i vratio se u Beograd.

³⁴⁴ Zdravko Tomac, Tko je ubio Bosnu? Iza zatvorenih vrta, II. dio, Birotisak, Zagreb, 1994., str. 37.

345 Josip Boljkovac, Nacional br. 159, Zagreb, 2. prosinca 1998

 

Kraj Bosne i Hercegovine

Ne obazirući se na svoje narode, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su zajednički raspravili posljednje sporne točke i označili na karti svoja područja. Ništa više nije moglo spriječiti ostvarivanje sporazuma Boban-Karadžić. Od tog su se dana Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini prestali sukobljavati i prionuli su izgradnji svojih nacionalnih država. Na nagovor Zagreba Mate Boban proglašava 13. srpnja neovisnost Hrvatske zajedni­ce Herceg-Bosne, na svim područjima koja kontrolira HVO. HDZ napušta Vladu i kolektivno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, prepuštajući dra­govoljno zajedničke institucije SDA-u, kako bi kasnije mogao opravdano pobijati njihovu zakonitost. Slobodan Milošević je mogao nastaviti mahati sablašću džihada i napadati sa sve većim žarom islamsku opasnost u srcu  Europe. A napor koji su Beograd i Zagreb uložili u uništavanje multietničke držve samo je doprinosioradikalizacijiMuslimana.

Za manje od tri mjeseca Beograd je raskomadao Bosnu i Hercego­vinu. Njegovi su sluge imali političku i vojnu kontrolu teritorija povezanog sa Srbijom, koji je obuhvaćao 70% bosanske republike. Hrvatski ekstre­misti su prigrabili zapadnu Hercegovinu i dio središnje Bosne. Bosanska država, koja je polako nestajala, pokrivala je sada samo 15% teritorija. Ohrabreni neodlučnošću međunarodne zajednice, koja je rezignirano još uvijek preispitivala potrebu slanja plavih kaciga u Bosnu i Hercegovinu, srpski su ekstremisti imali dovoljno vremena sravniti sa zemljom glavna područja s nesrpskim stanovništvom koja su ostala na osvojenom teritoriju. "Procenat nesrba nesme da prede 2 odsto od stanovništva na srpskoj teri­toriji." Tu je preporuku dao Radoslav Brđanin, jedan od vođa SDS-a, pred­sjednik "srpske pokrajine" Banjaluke. Preporučao je djelovanje u tri eta­pe: prvo, prinudom i nasiljem učiniti im život nemogućim, tako da se sami odluče na odlazak, nakon toga slijedi deportacija i izgon te konačno ubija­nje onih koji su ostali. Tristo tisuća Muslimana je živjelo prije rata u istoč­noj Bosni, više od petsto tisuća Muslimana i Hrvata na sjeveru Bosne, i svi su oni bili unaprijed osuđeni zbog želje srpskih političara da na tom području osnuju homogenu etničku zajednicu.

Sukladno tajnim direktivama SDS-a od 19. prosinca 1991., koje su donesene u suradnji s emisarima Slobodana Miloševića, krizni štabovi su pravili spiskove političkih čelnika, osoba koje su smatrali aktivistima, utjecajnih militanata, svih onih koji su se podigli protiv rata u Hrvatskoj organizirajući demonstracije za mir, liječnika, sudaca, profesora, direktora tvrtki, imućnih trgovaca... dakle, svih onih koji su predstavljali savjest i kolektivni identitet zajednice i koji su, fizičkom eliminacijom ili zatočenjem, trebali biti istrgnuti iz te zajednice. Na taj bi način zajednica oslabila, ne bi više bila u stanju organizirati se, te bi konačno sama pristala da nes­tane s najvećeg dijela bosanskog prostora.

...................................................

Smrtni udarac

Slobodan Milošević je znao da je trenutno nemoguće ostvariti nje­gov san o nestanku bosanske države. Prihvatio je, dakle, američku inici­jativu koja je, iako potvrđujući teritorijalni integritet Bosne i Hercegovi­ne, potvrđivala etničku podjelu zemlje i međunarodno odobrila njegovo zločinačko djelo osvajanja i etničkog čišćenja. Taj je plan, više nego pret­hodni, zadovoljavao njegova glavna potraživanja. Prostor dodijeljen Sr­bima sada je, uz izuzetak Goražda, sačinjavao koherentnu cjelinu. Pojed­nostavljeni zemljovidi su nudili stabilne crte razgraničenja koje će se jed­nom neminovno pretvoriti u granice. Bosanski Muslimani, stavljeni pod hrvatski protektorat, bili su nagurani na prostor ukliješten između dva ho­mogena prostora, s jedne strane srpskog, a s druge hrvatskog, kao što je predviđao tajni sporazum između Beograda i Zagreba. Slobodan Milošević je tako osigurao pristanak hrvatskog vrhovništva i rezigniranih Bosanaca koji, izolirani, nisu imali drugog izbora nego prihvatiti pregovaračka nad­mudrivanja. Radovan Karadžić je ostao jedina prepreka dogovorenom rje­šenju. Slobodan Milošević je odlučio zadati mu smrtni udarac.

Već je nekoliko mjeseci nad Palama lebdjela sablast državnog udara. U travnju je general Mladić zatražio od bosanskosrpske Skupštine potpune ovlasti pozivajući se na katastrofalne posljedice srpske nesloge glede obra­ne bosanskih i hrvatskih Srba. Strahujući od nove inicijative generala Mla­dića, Radovan Karadžić je 4. kolovoza, u jeku hrvatske ofenzive protiv Kra­jine, najavio da će odsada koristiti svoje ovlasti vrhovnog zapovjednika snaga bosanskih Srba i de facto je svrgnuo Ratka Mladića. No, general pod­činjen Beogradu zanemario je tu prijetnju. Znao je da predsjednik samoproglašene Republike Srpske nije od početka rata imao ni najmanje utje­caja na vojno vodstvo bosanskih Srba. Ratko Mladić je osnovao štab s osamnaest generala, pripadnika Kontraobavještajne službe bivše JNA, i to je tijelo djelovalo neovisno o vodstvu s Pala. Beograd je potvrdio svoju bezuvjetnu podršku generalu Mladiću, kojeg je označio kao "čoveka mira", i požurio se napasti Radovana Karadžića i vodstvo s Pala, optužujući ih ponovno da su "žrtvovali srpsku stvar zarad svoje vlasti i ličnog bogaćenja". 19. kolovoza su Srbijom kružile glasine o puču, prenoseći daje general Mladić preuzeo zapovjedništvo na Palama. Dva dana kasnije Radovan Karadžić se pojavio na Televiziji Pale kako bi spriječio govorkanja. Ali u svom malom operetnom kraljevstvu kralj je bio gol. Slobodan Milošević posta­je gospodar sudbine Republike Srpske.

28. kolovoza ujutro jedna je granata pala na natkrivenu tržnicu u središtu Sarajeva. 37 osoba ubijeno je na mjestu, a 48 je ranjeno. Nakon Londonskog sastanka Zapad je promijenio svoj raspored na terenu. Izo­lirana promatračka mjesta su evakuirana, povlačenje 6.000 britanskih plavih kaciga iz Goražda se polako primicalo kraju, teško topništvo Snaga za brzo reagiranje (FRR) zauzelo je položaj na planini Igman iznad Sara­jeva i plave kacige su prestale biti laka meta srpskoj odmazdi. Osnovna prepreka zračnoj intervenciji NATO-a je uklonjena, više nije bilo vrijeme za blefiranje. Prvi put od početka rata Zapad je bio spreman za bitku. 30. kolovoza, prije zore NATO-vi zrakoplovi su bombardirali Pale, samopro-glašeni glavni grad Srba u Bosni. Operacija "Deliberate Force" je započela. Tijekom tri dana NATO je, podržan topništvom Snaga za brzo reagiranje (FRR), gađao srpske položaje oko Sarajeva. Odgovor Zapada bio je neuo­bičajen, njihova politička volja nepokolebljiva, a ultimatum jasan. Ratko Mladić će morati ukinuti opsadu Sarajeva koju je nekažnjeno držao pune tri i pol godine ili će bez prekida biti bombardiran. NATO mu je odredio 48 sati da povuče svo teško naoružanje oko bosanskoga glavnog grada. Mladić nije popuštao. Masovna vojna intervencija, koju su vodili uspo­redno NATO i FRR, primjenjujući rezolucije OUN-a koje su dotada bile mrtvo slovo na papiru, ponovno je započela 5. rujna. Srpski sustavi veza, skladišta oružja i goriva, glavna zapovjednička mjesta ozbiljno su oštećena. Istovremeno su Bosanci i Hrvati nastavljali, uz dopuštenje Amerikanaca, zajedničku ofenzivu u zapadnoj Bosni. Srpska vojska se povukla, izgubivši u tjedan dana više od 150 kvadratnih kilometara prostora na jugu Banja­luke. Sada je kontrolirala jedva 50% BiH. Odlučivši dovesti Zapad u tjesnac i pričekati da se sporazum između VVashingtona, Londona i Pariza raskine, general Mladić je nagovarao Srbe da ne popuste unatoč tome što je od francuskih topova smještenih na Igmanu bilo 18 mrtvih i 56 ranjenih u srpskim redovima. Ali više nije bilo vrijeme za odmjeravanje snaga. Beo­grad, koji nije htio izgubiti još više prostora u BiH i tako riskirati slabljenje svoje pozicije za pregovaračkim stolom, pozvao je na red svog naprasitog generala. Bosanski Srbi su kapitulirali 14. rujna. Ratko Mladić i Radovan Karadžić pristali su povući teško oružje oko Sarajeva i sudjelovati u mi­rovnim pregovorima. Sljedećih dana je opsada Sarajeva, najduža opsada u suvremenoj povijesti, ukinuta. Prva masovna intervencija NATO-a na tom području donijela je svoje plodove. Omogućila je Slobodanu Miloševiću da se oslobodi neugodnog Radovana Karadžića³⁷⁹ i da nametne bo­sanskim Srbima zemljovid podjele koji im je dodjeljivao 49% BiH bez Sarajeva. General Mladić je u pravi čas opozvan u Beograd, službeno zbog medicinskog zahvata. Ostavio je svoju vojsku da na bojnom polju izgubi područja koja je trebao vratiti. Opijen vojnim pobjedama i nesposoban odigrati kartu mira, Ratko Mladić je tako izbjegao poniženje da svoja osvo­jena područja ustupi u luksuznim salonima nekog zapadnog ministarstva. U Banjaluci je srpsko stanovništvo, obuzeto panikom, počelo spre­mati prtljagu. Mislili su da će nakon ukidanja opsade Sarajeva Zapad pokušati nametnuti poraz Srbima. Hrvatska vojska je svaki čas mogla ući u Banjaluku, u najveći bosanski grad pod srpskom kontrolom, a bosan­ske snage su sanjale da povrate Prijedor i da se osvete zbog strahota koje su Muslimani morali pretrpjeti. Vojska bosanskih Srba bila je na rubu rasula. Ali teritorijalna propast srpske paradržave nije previše uzbuđivala Slobodana Miloševića, koji se u Beogradu upravo sastajao s Richardom Holbrookeom. Pristao je izgubiti udaljena područja, koja su za njega imala samo ograničeno značenje u perspektivi podjele BiH. Mogao je prepus­titi Franji Tuđmanu legendu o ratniku, koja je Tuđmanu bila potrebna kako bi izbrisao poraz iz 1991. Mogao je čak podnijeti da njegova vojska prijeti Banjaluci. Znao je da će bivši Titov general narediti hrvatskim postrojba­ma da se bore u granicama američkog plana, a nadasve u granicama tajnog sporazuma ugovorenog u studenom s Beogradom. Naime, Slobodan Milo-šević nije još bio priznao Hrvatsku u njenim granicama i njegovi fanatici su i dalje držali istočnu Slavoniju. Tako su hrvatske postrojbe odvratile svoje bosanske saveznike od napada na krhki brčki koridor i od presije­canja srpskog entiteta na dva dijela onemogućivši tako njihovo napredo­vanje prema Prijedoru. Vojska bosanskih Srba uzmicala je upravo tamo gdje je Slobodan Milošević želio, a držala je svoje položaje tamo gdje mu je odgovaralo. Kad je hrvatsko-muslimanska ofenziva svela srpska osvo­jena područja na manje od 50% bosanskog teritorija, srbijanski je pred­sjednik zatražio od Amerikanaca da zaustave hrvatsko-muslimanske snage, predlažući im čak da ih postrojbe bosanskih Srba zaustave ako oni ne uspiju razuvjeriti svoje saveznike. 5. listopada Richard Holbrooke je na­metnuo dvomjesečno primirje. Rat se privodio kraju.

Slobodan Milošević je 29. kolovoza u Beogradu zajedno s poslanikom Franje Tuđmana pripremao sastanak u Genevi. Dogovorili su se da će uza­jamno podržati tijek pregovora i da će zatražiti ravnopravne statute za dva entiteta, tako da ustupci koje jedni dobiju koriste i drugima. Tako je odr­žanje Republike BiH u njenim granicama, koje je nametala međunarodna zajednica, bila puka formalnost. "Mi ćemo... da razrešimo naš problem, i to bez međunarodne zajednice. Svaki ćemo na svoju stranu da pripojimo svoj deo BiH... Pred Konferenciju (mirovnu) moramo da budemo na istoj liniji. Iako postoje dva entiteta, tri naroda treba da odlučuju konsenzu­som... U Ženevi ne treba da govorimo o konfederisanju (sa Srbijom i Hr­vatskom), jer će to samo uneti razdor. Tamo samo treba da postignemo dogovor o pripremi Konferencije na kojoj ćemo doneti sveouhvatno rešenje", objasnio je Slobodan Milošević izaslaniku Franje Tuđmana.³⁸³

Prvog studenog Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbe-gović stigli su u Dayton, u Ohio, da bi dogovorili mirovni sporazum. Kon­ferencija je organizirana u vojnoj bazi Wright-Patterson. Gosti su bili u kućnom pritvoru u luksuznom zdanju, osuđeni da danonoćno rade na miru i povezani s vanjskim svijetom jedino telefonom. Srbijanski predsjednik, praćen ministrom vanjskih poslova Srbije Milanom Milutinovićem i de­legacijom bosanskih Srba u ulozi statista, zatražio je direktnu telefonsku vezu sa suprugom Mirjanom Marković. Čitavo vrijeme pregovora Slobo­dan Milošević se pokazao jako pomirljivim, iznenađujući pregovarače. Odustao je od Goražda i ustupio je hrvatsko-muslimanskoj federaciji uski koridor koji je enklavu povezivao sa Sarajevom, a nakon kratkog oklije­vanja prihvatio je i ujedinjenje Sarajeva bez pravih ustupaka i pristao je podvrgnuti stratešku općinu Brčko međunarodnoj arbitraži, a da nije zatražio njeno definitivno pripojenje srpskom entitetu. Nije osporio Hr­vatima ponovno osvojene prostore početkom godine u zapadnoj Bosni, a njegov zagrebački kolega i sudionik zadovoljio se dvama malim džepovima u dolini Save, Orašjem i Odžakom. Slobodan Milošević je, poput Amerika­naca, želio postići mirovni sporazum. On se u tolikoj mjeri pokazao ras­trošnim tijekom pregovora daje nepažnjom umanjio srpski entitet na 45% bosanskog teritorija. Zbog te greške su se američki diplomati prilično namučili jer je bosanska delegacija odbijala vratiti ono stoje uspjela ugra­biti Srbima. Franjo Tuđman se požurio smanjiti dobiveni dio da bi spasio sporazum. No, nakon 21 dana žestokih pregovora bosanska je strana, koja je bila veliki gubitnik, odbila sporazum. Pod pritiskom Amerikanaca i uz prijetnje Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana da će potpisati mir bez njega, Alija Izetbegović se podčinio, priznajući kasnije daje "progutao go­rak ali koristan lijek". 21. studenog parafiranje mirovni sporazum. Bit će ratificiran 14. prosinca 1995. u Parizu.

Slobodan Milošević je, dakako, bio pomirljiv, ali samo kad je bilo riječi o razgraničenju dvaju entiteta. On je, naime, samo formalno popus­tio, ali ne i bitno. Mirovni plan potpisan u Daytonu bio je samo kompro­mis. Njime Slobodan Milošević nije postao šampion Velike Srbije, no on mu je ipak pružao političku pobjedu. Taj mu je sporazum mogao osigurati ostanak na vlasti. Ostvario je većinu svojih ciljeva. Srebrenica i Žepa su ostale Srbima. Njima, koji su predstavljali samo 31.3% stanovništva, do­dijeljeno je 49% Bosne i Hercegovine i dobili su etnički čistu državu, koju su postigli oružjem, pokoljima i deportacijama. Muslimani, koji su prije rata predstavljali 44% stanovništva, smješteni su na 25% teritorija i stav­ljeni su de facto pod hrvatski protektorat u okviru federacije Hrvata i Muslimana. Hrvati, koji su predstavljali 17% stanovništva prije rata, dobili su 25% teritorija s namjerom da tu vladaju bez podjele. Daytonski spora­zum je ozakonio etničku podjelu. Bosna i Hercegovina ostala je u svojim međunarodno priznatim granicama, ali je podijeljena na dva gotovo suverena entiteta, koji su imali pravo uspostaviti "paralelne specijalne ve­ze" sa Srbijom, odnosno Hrvatskom. Svi ustavni i pravni temelji dogo­voreni u Daytonu poticali su političku i etničku podjelu bosanske države i prouzročili paralizu njenih institucija. Prijeratna Bosna i Hercegovina bila je mrtva i pokopana, a hibridna država, koja je nicala na tom mi­rovnom sporazumu, podsjećala je, više no ikad, na tajni sporazum Milošević-Tudman. Nakon četiri godine rata, uz cijenu stotina tisuća mrtvih i milijun iseljenih, Miloševićev režim je ostvario nove etnički homogene cjeline na više od polovice teritorija bivše Jugoslavije.³⁸⁴ U siječnju 1996. sarajevsko predgrađe pod srpskom kontrolom predano je bosanskim vlas­tima, ali ga je stanovništvo napustilo. Kao i u Krajini i u zapadnoj Slavo­niji, srpski političari su gurnuli u egzodus 100.000 Srba, brinući se samo o tome da ponovno nasele Srebrenicu i sela natopljena krvlju u dolini Drine. Još je jednom Beograd odvajao Srbe od njihove zemlje kako bi uskladio nove etničke zemljovide i spriječio rekonstrukciju multietničkih prostora, koji bi mogli, s godinama, opovrgnuti laž pretvorenu u postulat na kojem je osnovan njegov projekt države-nacije. Vrativši se u Beograd, Slobodan Milošević je slavio Daytonski sporazum kao veliku pobjedu. Srpsko-crnogorska federacija uživala je u ukidanju međunarodnih sank­cija. U to je vrijeme Milošević mislio da će s vremenom uspjeti pripojiti Republiku Srpsku, koja je graničila sa Srbijom i Crnom Gorom, da će vrijeme još jednom igrati za njega. Nadao se da će nemoć međunarodne zajednice da ostvari dvosmislene, pa čak i proturječne odredbe sporazu­ma ponovno učiniti upitnim politički sustav zajedničke Bosne i Hercego­vine, da će se, s vremenom, status quo stvoren ratom ojačati i da će na kraju definitivna podjela zemlje biti prihvaćena kao neminovna. Potičući istovremeno novo vodstvo bosanskih Srba da prihvati igru međunarodne zajednice kako bi dobilo financijsku pomoć neophodnu za rekonstrukciju zemlje, Slobodan Milošević je nastavio poticati blagi raspad BiH. Tri i pol godine nakon Daytonskog sporazuma nastavljalo se dugo i mučno od­mjeravanje snaga s međunarodnom zajednicom, koja je bila prisiljena uspostaviti jedan poluprotektorat kako bi sačuvala integritet Bosne i Hercegovine, a istovremeno su se učvršćivale posljedice etničkog čišćenja.

Srpski ekstremisti su uspjeli protjerati, ubiti ili zarobiti 90% od 1,73 mili­juna Muslimana i Hrvata koji su prije rata živjeli na području sadašnje Republike Srpske. 90% bosanskih Srba napustilo je, ponekad pod prisilom, a najčešće na poziv svojih političara ili zbog straha od odmazde, područje hrvatsko-muslimanske federacije. 1999. godine 70% prijeratnog stanov­ništva BiH nije više živjelo u svojim domovima. 96% stanovnika srpskog entiteta su bili Srbi, a područja koja su bila pod nadzorom njihovih sa­veznih partnera bila su homogena, i to 96% na hrvatskoj i 80% na musli­manskoj strani.

Zapad je tek nakon Daytona priznao svoju pasivnost u Srebrenici. Predane su javnosti na uvid fotografije snimljene iz zraka za vrijeme po­kolja, počele su se obilaziti masovne grobnice, a podizanje optužnice protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića bilo je priznanje genocida. Sudje­lovanje Zapada u osvještavanju javnosti, koja je najprije bila zaprepaštena obimom zločina, značilo je daje Zapad bio uvjeren da se to više neće pono­viti.