Šumski vuk

Dovođenje u red moje bilježnice ide usporeno, ali dobro je tako. Čitam, promatram imena, zatvorim oči i pokušavam ih zamisliti u sjećanju. Ovi koji su ostali, kao da mi hoće kazati kako sam bogat i sretan čovjek. I ni približno onako sâm kako ponekad pomislim da ustvari jesam. Sjećate li se onog čovjeka s plavim kašmir šalom? Eno ga opet s druge strane ulice i maše mi, kao da me pozdravlja.

Tko je sad ovo? Od kud sad ovaj ili ova ovdje? Pa ih precrtavam, brišem kao glumce na pozornici nečijeg života koji imaju samo nekoliko replika, igraju malu ulogu, igraju i odlaze s pozornice i nikad se više ne vrate. Pitam se u koliko je drugih adresara upisano moje ime, adrese i brojevi? I da li ću biti izbačen s pozornice jer nemam više nikakvu ulogu? Pitam se koliko ih ima samo koji se nikad neće pojaviti u mojim zabilješkama jer možda nisam bio na dogovorenoj kavi, večeri, roditeljskom sastanku ili jednostavno nisam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. Prijatelje i poznanike koje sam mogao imati, a eto nisam. Nedostaju mi neki od njih. Nedostajem li ja njima?  

Uvjek ćemo biti u potrazi za kojekakvim obalama, gdje možemo pjevati, gdje nas netko može čuti. Kao morski vali. Ali, što je s valom koji se razbija o obalu i nitko ga ne čuje!? To nečujno u nama njeguje našu duboku tugu. Upravo to, što je nečujno oblikuje dušu našu i određuje našu sudbinu. Strijele su odapete ali ja ne znam kud su odletjele; mogu samo kazati – vidio sam kad su napravile vijugu na nebu.

Nietzsche je jedom rekao, ili napisao (nije niti bitno)... samo časak da pronađem,... imam to negdje zapisano. Aha, evo:

„Pjesnici odveć lažu. Nisu mislili dovoljno u dubinu: zato im je osjećaj potonuo do dna... Nisu mi ni dovoljno čisti: svi mute svoju vodu... Svakako, ima i bisera u njima: utoliko oni sami više nalikuju na tvrde mekušce. A umjesto duše često sam kod njih nailazio na zasoljenu sluz.“

A neki naglas kažu: „Ma pusti te besposličare!“ Ali, ruku na srce, u današnjem svijetu nije lako niti zgodno biti besposličarom. Zapravo, nije bilo lako ni u jednom dobu. Žustra i glasna gomila ne zna cijeniti napore koje treba uložiti da bi se bilo dokonim. Traži se strpljene i marljivost, a ponekad, bogme i tvrdoglavo odbijanje da se posluša zdrav razum. I tako moraš na kraju krajeva nositi sam svoj teret. Strašno! Sad ćete kazati da cjepidlačim, a znam da ste i vi budni ležali grizući usne, duboko uzdišući, sanjali o lovu na šumskog vuka!?

Naravno, taj vuk nije ništa drugo doli metafora. Možda i ne živite u blizini šume. Možda je vaš vuk masna njemačka limuzina. Možda je to bio uspjeh, slava i poštovanje vaših kolega, vaših prijatelja. Prijatelji vas zbog toga nisu istukli? Nisu!? Dobro je, pametno ste birali svoje prijatelje. Možda je to bila gospođa Celzijus u obliku vaše profesorice povijesti. Ima mnogo šumskih vukova, baš kao i mnogo vrsta sireva. Vjerojatno i više.

No, nema potrebe goniti svog šumskog vuka da bi uspjeli u životu; također nema potrebe trčati ulicama s razjarenim bikovima ili roniti u morsku dubinu da napravimo neku fotku koju nitko nema. Isto tako, čini mi se, nema potrebe kresnuti gospođu Celzijus pa da nam život bude ispunjen (na diku i ponos). Mi, ustvari ne moramo ništa uspjeti ili biti nekome na teretu. Sve što treba znati, jest to hiniti, i uvijek imati na umu: u Businessu i ljubavi drugu stranu uvijek držati gladnu.