Božić 1948.
Stjepan TOMIĆ
Mjesečina sablasno i ledeno sja. Majka i ja idemo u susjedno selo na zornicu. Ima gotovo četiri kilometra puta, od toga je polovica pustopoljina išarana visokim zaraslim međama, koje se dižu iz snijega kao gusti dim iz željezničkih lokomotiva. Probijamo se kroz snijeg koji je prije dva-tri dana napadao na već utabanu pješačku stazu. Jecaju kundure moje majke, a ja se neprestano trzam na svaki šum, i onaj umišljeni. Znam da se i majka boji jer su se u ovim stranama opet pojavili vukovi, i gotovo prodrli u štalu kod čovjeka čiju smo kuću malo prije prošli. Iza njegove kuće put vodi pored šume. Idemo tik uz nju i mene, kao i uvijek, čak i po danu, potresa hladna jeza. Bojim se šumskih bića, ali ne onih iz starih priča, nego ljudi koje su četnici ili partizani poklali u toj šumetini. Odrasli pričaju kako mrtvi često lutaju ovom šumom i zaustavljaju prolaznike vapeći za pomoći. Stresa me groza jer vjerojatno i moj otac tako luta negdje u nekoj bosanskoj šumi, i zato upirem sve snage da mi u ušima i mislima odzvanja samo pjesma majkinih kundura.
Majka i ja šutimo. Znam da ona stalno moli krunicu, ali i da je ne moli mi bismo šutjeli jer je advent, vrijeme kad se šuti, ili govori tiho ako se već mora, a izvan crkve ne pjevaju se nikakve pjesme. Šutimo i na određeni način napeto iščekujemo Isusovo porođenje.
Prolazimo pustopoljine i zalazimo u selo. Ponegdje nas isprati bijesni pseći lavež iza tankih taraba, ponegdje pak začujemo tužno i otegnuto zavijanje ili udaljeno lajanje, ja se pribijam uz majku i skrivam se u njezinu suknju. Veselim se dolasku u crkvu, koja na zornicama uvijek izgleda tajnovito, kao začarani dvorac, smrznut ali sjajan u bolno-radosnom iščekivanju dolaska onoga koji će unijeti toplinu i život u sve. Radujem se pjevanju adventskih pjesama, posebno pjesmi »Visom leteć ptice male«, jer me ona kao na krilima prenosi u neki čudesni svijet, koji ne vidim ali osjećam u nutrini kao meki krevet i topli pokrivač. Radujem se crkvi i zato što ću opet biti opijen sjajem svijeća na oltaru. Klečat ću u mraku i u daljini i svojim duhom hrliti prema svjetlima oltara kao leptir što se noću zalijeće na svjetiljke. Hladnoća mi prodire kroz odjeću i ja se posebno veselim toploj prostoriji kod časnih sestara, gdje ćemo svratiti nakon mise i možda pozdraviti Mariju, ujakovu kćer koja je nedavno postala kandidaticom.
Danas sam se u crkvi sjetio duša u čistilištu, a pala mi je na pamet i Sibirija. Na nju sam gotovo potpuno zaboravio, iako mi je majka prije nekoga vremena prepuna straha govorila kako se moramo moliti da ne dođemo u Sibiriju. »Tamo se ljudi ne smiju moliti Bogu čak ni u sebi«, zorno mi je dočarala svu grozotu Sibirije. Danas sam se sjetio ljudi koji su tamo, i hrabro mislio kako bih se ja molio u sebi i da sam u Sibiriji.
Prava božićna uzbuđenja počinju kasno popodne uoči Badnjaka. Odlazim s čičom u šumu da nasiječemo badnjaka. Ja biram koje ćemo sječi, a čiča se čas složi, čas opet mi predlaže da ponekoga ostavimo za nagodinu. Vraćamo se kući punih kola. Najveću granu, gotovo cijeli hrastić, čiča baca na krov. Snijeg zadržava granu punu suhih listova. Djed dolazi iz sela, ja mu trčim ususret i hvalim se kako smo čiča i ja donijeli puna kola badnjaka. Djed mi gura orah u ruku i gladeći me po glavi pita zašto se stavljaju badnjaci na kuću. Zamuckujem stideći se što ne znam, a morao bih. Djed mi objašnjava:
- Kad su Herodovi vojnici počeli tražiti tek rođenoga Isusa u Betlehemu, poslali su najprije uhodu da nađe kuću gdje se Isus rodio. Uhoda je došao noću i našao kuću, a kako nije vidio ništa po čemu bi je sutradan mogao odmah prepoznati, odlučio je da je obilježi i zato je na nju bacio granu kao znak. Kad su vojnici ujutro došli, našli su na svim kućama po granu. Ova grana je »obilježje« da se Isus rodio i u ovoj kući. Šutim i pravim se da razumijem, a u sebi smišljam objašnjenje kako se to Isus rodio kod nas. Vraćam se čiči i pomažem mu da ostatak badnjaka unese u kuću.
Navečer jedva čekam da završi večernja molitva. Po mom mišljenju ipak je dva sata previše; na toliko sam procijenio duljinu naše molitve. Kad se god ljutim zbog toga, pada mi na pamet baba Marija koja kaže da su njezini stari svoje »priporuke« molili daleko duže. Ja u sebi ipak mislim da je njima bilo lakše jer su svi navečer sjedili oko vatre, a tako se lako moliti, l prije se kod nas dugo molilo, ali otkako se čiča vratio iz zatvora uveo je neke svoje molitve i sve produljio. Stariji što sjede što kleče, ali ja moram obavezno klečati i biti miran jer je iza mene majka s prutom, i ako samo malo budem nemiran, odmah me njime upozori. Inače nije meni toliko teško klečati, ni moliti se, ali mi je večeras važno da što prije ustanem ujutro. Sve su moje misli usmjerene na sutrašnji dan. Molim majku da me svakako probudi.
Na vrijeme. Prije svih! - naglašavam usrdno, a ona se smješka i obećava.
Ja sam zadovoljan jer sam izmamio obećanje. A sve su te moje molbe zapravo suvišne jer sam uvijek ustajao zajedno sa svima ostalima na zajedničku jutarnju molitvu. No ja sam ovaj puta htio reći majki da me nakon molitve ne stavlja opet u krevet.
Ujutro još za mraka, kao i uvijek, budim se sa svima i zajednički molimo jutarnju molitvu. Molim žarko jer me čeka uzbudljiv dan. Sve mi se čini da se danas molitva oduljila. Da li duga molitva, ili prevelika uzbuđenost, ili pak umor jer sam sinoć do kasna sanjario o današnjem danu, tek ja sam na kraju molitve pospan (kao i uvijek) i majka me blago nagovara da još legnem. Dobro poznajem taj njezin način. Sve kao ovisi o meni, no ja znam da moram na spavanje, a zapravo to i sam želim, ali se bunim protiv te prisile no jedva čekajući da mi reknu dovoljno uvjerljiv razlog da popustim. Zato uporno odbijam majku, ali mi čiča obećava da će oni sačekati dok ja malo odspavam.
- Ih, daleko je još do pečenice - veli on veselo. - Dok vodu nanesemo, dok je ugrijemo, pa drva nacijepamo, a valja prije toga i goveda namiriti...
Popuštam i vraćam se na postelju, majka me ušuškava, ali ja već sanjam čim sam osjetio toplinu pokrivača.
Ljeto je, grožđe na odrini ispred naše kuće rodilo kao nikad. Podne je. Izlazim iz kuće i nosim neke oglodane kosti našemu psu. Djed sjedi u hladu blizu nove kuće i pije kavu. Na glavi mu crveni fes, a s njim još netko ali ne znam tko. Djed kao da istodobno priča s tim čovjekom i kao da spava jer je ipak sam.
III.
Kad me majka probudila sav gorim od nestrpljenja i ljutim se na nju što me sporo oblači. Čim nešto navuče na mene, ja odmah hoću da trčim prema vratima, ali me ona zaustavlja jer nije završila. Vrijeme mi bježi. Vidim da je vani već dan, predugo sam spavao. Trčim napolje i upadam u snijeg koji je noćas napadao. Ustajem i dok mi se po vrelim rukama snijeg topi, do mene dopire karakteristični miris. Pečenici je već spaljena dlaka i sad je sigurno polijevaju vrelom vodom i skidaju ostatke dlaka.
Djed me vodi prema košu i u jednoj rupi otkrivam darove Badnjaka. Zavežljaj pun oraha, suhih šljiva, šećerlama, tu je i jedna slatka pogačica i rukavice koje je majka splela. Šutke gledam u zemlju, zahvaljujem se i skrivam svoje razočaranje. Nadao sam se da će mi Badnjak donijeti kolica, majka je čak govorila da se moram moliti, ako ih već toliko želim, ali ja sam potpuno zaboravio na molitvu.
Vatra već gori pored koša, pod nadstrešnicom, a čiča mi govori: - A gdje si ti? Mi tebe čekali i čekali, a tebe nema pa nema. lpomislili da nećeš ni doći i, eto.
Ljutim se na majku što me kasno probudila, razočaran samčičinim riječima jer mi je bio obećao da neće bez mene, ali sve je to kratkotrajno. Ne traje dulje od sekunde. Badnjak mi je oduvijek bio najuzbudljiviji dan. Nakon četiri tjedna šutnje, posta i ranoga ustajanja na zornicu stigli smo napokon do posljednjih priprema za Božić. Djed mi obećava da ću s njim župniku popodne, a tome se posebno veselim jer ćemo ići sa susjedom saonicama. Susjed ima dva odlična riđana. Dobro uhranjena i razigrana, a ne kao one rage koje viđam kad odemo u grad. Petljam oko vatre, oko tuđih nogu, htio bih da budem prisutan i da sudjelujem, ali mi se sve nekako čini da sam suvišan. Trčim do psa i nosim mu neke žile, a naš stari ćuko lijeno se diže u svojoj kućici, i nakon što je gotovo nezainteresirano dva-tri puta ponjušio, i malo liznuo taj moj dar, napokon se smilovao i počeo jest!. Znam da je već star, i prestar, kažu da ima dvadeset i četiri godine, ali...
Već sam u trku natrag jer me nešto zovu. Došao susjed Jozo pa me čiča šalje da donesem rakije. A i susjed Jozo će pomoći. Užurbano trčim babi u kuću već i zato što znam da će on jednom povesti sa sobom moju tetku. Trčim napokon zadovoljan jer aktivno sudjelujem, i vičem:
- Baba, daj rakije, došo Jozo pa oće da pričaju.
- A što će njemu rakija - kaže baba vrteći glavom.
Vidim daje već razvila tijesto i reže ga na četvrtaste komade.
- Baba, jel to za gibanjicu? - pitam zavidno gledajući očišćene orahe.
- De, sjedi i jedi dok ja izvučem rakiju - viče baba na mene (ona uvijek viče ali se nje nitko ne boji). Ja međutim grabim komad kukuruznog kruha (danas je teški post i nema ništa drugo za jelo) i idem za babom. Ona već gura gumenu cijev u bačvu i povlači rakiju. Kad je natočila pola boce, pritišće cijev i zaustavlja rakiju. Kažem joj da oni hoće punu flašu, a ona veli da nema više, ali ja znam da ima, no ona tvrdoglavo govori: - A ja kažem da nema. Ono malo što je ostalo biće za Božić. Ne moraju sve danas popit.
Susjed Jozo hoće da mi odreže peke, ali ja neću iako bih s najvećim užitkom natakao nekoliko komadića mesa na vrbov prut i ispekao na žaru. lako je post, napast je velika, ali me spašava majka. Zove me da probam svoj »koparan«, koji je ona malo proširila jer sam od prošle godine ipak narastao. Čini mi se daje sve dobro, jedino mi rukavi nekako izgledaju prekratki. Šutim iako bih najradije na ponoćku u nečemu običnom, što i sva druga djeca nose, a ne u narodnom odijelu, kakvo u selu više nema nitko osim mene.
IV.
Popodne kod župnika bili smo usput i na ispovijedi. Župnik mi najprije pokazuje slike ljudske duše. Jedno veliko lijepo ružičasto srce prikazuje dušu čistu od svakoga grijeha, a drugo, u kojemu sjedi neki crni rogati, dušu ukaljanu smrtnim grijehom. Nakon ispovijedi majka ostaje sa župnikom i nešto mu priča, a mene počinje gristi savjest. Osjećam da mi je duša crna, jer nisam ispovjedio svoj grijeh. Ali bfo sam na njega potpuno zaboravio. Siguran sam da majka priča župniku kako mi se prije nekoliko dana, u jedno lijepo sunčano jutro, omaklo pa sam jednoga susjeda pozdravio sa »Zdravo«. To je bilo prvi put u selu da jedan kršćanin pozdravi drugoga tim komunističkim pozdravom. Komunisti su istina već nekoliko godina na vlasti, ali ih nitko ne voli - a ja pozdravljam sa »zdravo«, ja za koga je cijelo selo znalo čim sam se rodio da ću u svećenike. Čuo sam da su uvrijeđene Antičke, odakle je taj moj susjed, odmah rekle da ću ja prije postati vrag nego svećenik. Ali - najgore tek dolazi. Kad je majka pitala zašto sam to uradio, i obećala da me neće istući ako joj navedem dobar razlog (a majka je često znala nasjesti na moje razloge) ispalio sam istoga trena da mi ionako svaki dan molimo »Zdravo Marijo«, pa ako možemo Mariju pozdravljati sa »zdravo«, zašto ne bismo mogli i druge ljude.
V.
Noć je bez mjesečine, ali snijeg stvara iluziju vidljivosti. Majka i ja idemo na ponoćku. Ostali su ili već otišli (čiča), ili će uskoro (tetka). Ne idemo kraćim putem preko polja nego duljim, širokim seoskim. Gotovo u svim kućama pilji svjetlo na sitnim prozorima. Snijeg gore na krovu, snijeg dolje na zemlji, a u sredini sitna četvrtasta okanca osvijetljena slabim svjetlom piljkuša.
Svugdje se ponetko sprema na ponoćku, l svaki čas odnekud iskrsne netko sa strane i zađe na put. Čujem glasove u daljini: »Faljen Isus i Marija. Čestit vam Badnjak!«Odgovori se gube u škripi nogu po smrznutom snijegu. Jedna grupa žena zamotanih u crno moli krunicu. Prolazimo pored njih i pozdravljamo se. Žene se zaustavljaju pored puta i nastavljaju moliti. Vjerojatno čekaju još nekoga pa će zajedno na ponoćku.
Sustiže nas grupa momaka. S njima je i moj čiča. Pozdravljaju nas i zovu majku da navrati poslije ponoćke kod neke Mande. Majka neodređeno odgovara, čini se kao da obećava, ali ja znam da se nećemo nikome navratiti nego da ćemo odmah kući. Meni je krivo ali šutim.
Zvuk zvona meko se leluja prostorom. Kao da ne dolazi s tornja već sa svih strana, sa zvijezda, iz svemira...
VI.
Crkva blješti od sjaja voštanica. Toliko ih ima da razaznajem svećenikovo blijedo lice i dugu svijetlu kosu, posebno onaj njegov čuperak što mu neprestano pada na naočale. Vidim mu čak i onu bradavicu na licu, iako smo majka i ja po običaju gotovo u samom dnu crkve, upravo ondje gdje počinje kor. Svega me prožima sve snažnije uzbuđenje, a kosa mi se nakostruši na glavi kad zasviraše naše »rogulje«, kako je harmonij nazivao jedan od naših najgrlatijih pjevača. Njegov promukli ispucali glas zadera se hrapavo »U to vrime godišća«, a cijela crkva puna zanosnog ushita prihvati »mir se svitu navišća, porođenjem Djetića, od Djevice Marije!« Početak mise i ta pjesma, jedina koju smo pjevali te noći, ponesoše me sa sobom nekamo daleko, u neke druge svjetove. Ne videći zurim u svećenika, u oltar, u propovjedaonicu, u onog divnoga vola, ili pak orla, što uz čovjeka i anđela bijahu izrezbareni na ogradi propovjedaonice. Hodam po Palestini, gledam sjajno Djetešce kako se grije na pari volovskih usta i upijam u sebe tajnu »svete Djeve Marije«. Kako bi bilo divno kaditi opet - s nama - živjela sveta Djeva Marija. Ili da sam barem ja živio u vrijeme svete Djeve Marije...
VII.
Vraćamo se kući. Iz pune duše, jer sam zbog nečega silno volio taj divni poslijeponoćni pozdrav, zajedno s majkom svakome govorim:
- Čestit vam Božić i sveto porođenje Isukrstovo!
Jedva čekam božično jutro kad ću s djedom kroz duboki snijeg odjuriti do ambara, gdje je ražanj s pečenicom naslonjen na drveni zid. Djed će htjeti narezati pečenice za zajednički božični doručak, ali ja ću ga najprije zamoliti:
- Djede, djede! De meni pečenice!
* * *
Vrijeme djetinjstva prohujalo je. Ostao je tek poneki kamenčić uspomena. Čak je razorena i crkva u kojoj se događala ova ponoćka. Da li će biti obnovljena, i da li će poneko dijete opet ondje živjeti svoje snove, vjerojatno ponajviše ovisi o ljubavi koju sadašnji prognanici osjećaju prema njoj.
Samostan, škola i svetište Gospe žalosne u Čardaku. Raketirani su 1992. godine te je uništeno krovište. Sve je sravnjeno sa zemljom nakon što su izbjegli stanovnici.
Vrelo: "Bosna koje nema"