Svjedočanstvo jedne udovice
Zoran DUJAK
Marica Grgić (djevojački Mašić) rođena je 1. travnja 1920. u Prudu kraj Bosanskoga Šamca (danas Prud pripada općini Odžak). Njezin unuk, inženjer poljoprivrede Mato Grgić, poslao je (3. siječnja 2015.) Udruzi »fra Grga Vilić« svjedočanstvo svoje bake. Ovo svjedočanstvo izlazi u javnost po prvi puta:
»Sjećanje na mog supruga Matu Grgića«
Za Matu sam se udala 23. 11. 1938. godine. Mato je sin Pere Grgića iz Pruda i Danice Grgić (rođene Samardžić) iz Gornje Dubice. Mato je imao još dva brata: Tadiju i Antu, i tri sestre: Ivku, Maru i Anicu.
Svadba je bila skromna. Svadbeni ručak se sastojao od pite zamješuše koja se pravila od kukuruznog brašna, jaja, mlijeka i vode i pite maslenice koja je spremana od tijesta i masla.253
Život je bio težak. Živilo se od poljoprivrede. Lovila se i riba i nosila u Slavoniju te se mijenjala za pšenično brašno. Mato je bio dobar i miran čovjek. Nije volio piti niti se s kim svađati. Bio je vrijedan i znao je svašta raditi.
Prvo dijete nam je umrlo, a 1940. rodio nam se sin Marko. Nedugo nakon toga Mato je pozvan u vojsku. Vojsku je služio u Osijeku. Kad je počeo rat, Mato je skupa sa ostalim vojnicima poslan na obuku u grad Stockerau u Austriju. 254 Nakon tri mjeseca obuke poslani su na istočni front u Ukrajinu gdje je ostao nekoliko mjeseci. Zatim se ponovo vratio u Osijek.
253 »Svadbeni ručak se sastojao od pite zamješuše koja se pravila od kukuruznog brašna, jaja, mlijeka i vode i pite maslenice koja je spremana od tijesta i masla«: maslo znači "mast"; maslenica je vrsta jednostavne lisnate pite s uljem ili mašću kao jedinim dodatkom, dok je zamješuša vrsta pite od pšeničnoga ili kukuruznoga brašna, vode, mlijeka i jaja. Zamješuša izgleda kao velika deblja palačinka. Jede se uz rastopljenu mast ili ulje, češnjak, kajmak i sol. U nekim dijelovima Bosanske Posavine zamješuša je poznata i pod drugim imenima (kljukuša, pokljukuša i pokljuka).
254 »Mato Grgić je skupa sa ostalim vojnicima poslan u grad Stockerau u Austriju na obuku«: više podataka o toj obuci nalazi se u poglavlju »Legionari na istoku«, u knjizi Tomislava Aralice i Višeslava Aralice, Oružane snage Nezavisne Države Hrvatske i druge hrvatske postrojbe na osovinskoj strani 1941.-l945. (Zagreb: Znanje, 2010.), str. 223-234.
Nakon dolaska u Osijek Mato je dobio odsustvo te je zajedno sa Markom Majićem zvanim Bajo krenuo u Prud vlakom. U Semeljcima255 vlak su zaustavili partizani i zarobili sve domobrane. Nisu ih tukli; samo su im oduzeli oružje, skinuli odijelo te ih pustili. Mato je kući došao samo u gaćama. Kod kuće je bio samo par dana te se u civilnom odijelu ponovo vratio u Osijek.
Godine 1943. bila je velika voda, a i četnici su prijetili da će napasti selo. Mato je to čuo pa je ponovo došao. Uzeo je mene i sina Marka te nas prevezao u Slavoniju i smjestio u jednu kuću gdje smo ostali dva-tri dana. Kad je opasnost prošla, on je ponovo došao po nas i vratio nas u Prud. I tad se više nije vraćao u Osijek. Priključio se obrani sela kao domobran.
Godine 1944. rodila sam dvoje blizančadi. Kad su imali 9 mjeseci, njih sam morala ostaviti na par dana. Otišla sam u Vinkovce u posjet djeveru Anti koji je bio ranjen u ruke dok je bio na straži na ušću Bosne u Savu. Za to vrijeme djeca su dobila dizenteriju i umrla. Tako mi je u životu ostao samo moj sin Marko.
Sjećam se jednog nemilog događaja koji se desio u to vrijeme. Došlo je do svađe između Stjepana Čovića i Pave Brašnjića pri kojoj je Stjepan ubio Pavu. Javili su to Petru Rajkovačiću, a ovaj je naredio da mu dovezu Čovića. Došla su dvojica sa mojim Matom. Tražili su od svekra Pere kola i konje da ih Mato odveze Petru. Svekar je rekao da će ih odvesti njegov brat Anto.256 Ova dvojica su svezanog Stjepana Čovića stavili u kola. Anto Grgić ih je odvezao Petru.
Kad su stigli Petrovoj kući, iz kuće su izašli Petar i njegova majka. Majka je rekla Petru: »Nemoj ga, sine, ubit! Daj ga na prvu liniju!«
Petar nije ništa odgovorio majci. Samo je rekao Stjepanu da se okrene, izvadio pištolj i pucao mu u glavu. Nakon toga Anto je natovario Stjepana u kola i mrtvog dovezao kući gdje je sahranjen u našem groblju.
Kad su se 1945. godine u Šamcu pojavili partizani, pozivali su naše ljude da se predaju. Obećavali su im pošteno suđenje. Većina ljudi se mislila predati kad su se našli u bezizlaznoj situaciji, a nisu se osjećali krivima. Većina njih nije ratovala po drugim mjestima; samo je branila svoje domove od četnika.
Tako se jednog dana Matin brat Tadija odlučio predati. Bacio je pušku u Bosnu i preplivao na drugu stranu. Kad je došao na drugu stranu, partizani su ga pitali gdje mu je oružje. Vratili su ga nazad da nađe pušku. Dugo je djever Tadija ronio dok nije našao pušku. Sjeo je onda na obalu, malo se odmorio i razmislio ponovo o svemu. Na kraju je odlučio da opet prepliva s puškom na drugu stranu. O njemu više nismo ništa čuli, ali nam je bilo jasno da je ubijen.
255 Naselje (i željeznička postaja) Semeljci nalazi se 13 km istočno od Đakova.
256 »Tražili su od svekra Pere kola i konje da ih Mato odveze Petru. Svekar je rekao da će ih odvesti njegov brat Anto«: svekar, po svemu sudeći, nije želio svojega sina, domobranskoga satnika Matu, slati Petru Rajkovačiću, jer bi ga ovaj vjerojatno zadržao u svojim postrojbama. Umjesto mladoga sina, svekar šalje Rajkovačiću svojega brata (starijega čovjeka).
Pred sam pad Pruda naši su iskopali bunker u dvorištu Ante Grgića, brata mog svekra Pere. Bunker je bio povezan s bunarom tako da se hrana i voda mogla davati onima u bunkeru kroz bunar. Bio je još jedan bunker u kojem su skrivali hranu. Kad je Prud pao, u bunker su se sakrili moj Mato, Jozo Grgić, Marko Antunović iz Vrbovca, Pero Leovac iz Zorica i još dvojica ranjenika iz Svilaja.
U podrumu Ante Grgića, koji je imao ulaz iz kuće, bili su sakriveni Marko Grgić (sin Antin) i Marko Paradžik, rođak.
Kad su partizani došli u dvorište Ante Grgića, odmah su tražili naše da se predaju. Govorili su »Ako nisu ubijali, ništa im se neće dogoditi.«
Antina žena Jela bila je sestra Ilije Jukića iz Svilaja koji je bio ministar u vladi Kraljevine Jugoslavije pa je pomislila da će joj to pomoći da spasi svoje sinove. Rekla je to partizanima, a oni su joj garantovali da im se neće ništa dogoditi, ako se predaju.
Sprovedeni su u Šamac i zatvoreni u nekoj šupi kod kuće Muharembega. Nije bilo nikakvog ispitivanja niti suđenja. Uzeli su im novac, povezali ih žicom i te noći ih odveli na Savu i ubili maljom. Jedino su pustili Marka Paradžika. Njega je spasio neki partizan, jer gaje poznavao.
Mi kod kuće nismo spavali. Brinuli smo se i mislili na najgore. Par dana nismo ništa o njima znali. Svekar Pero je onda poslao kćer Maru da odnese kukuruz samljeti u vodenicu koja je bila u Šamcu, u blizini Savskog mosta, ne bi li što saznala. U vodenici je radio mlinar Pavo Gusak iz Grebnica. On je pokazao Mari mjesto gdje su ubijeni i pokopani »neki četnici«, ne znajući o kome se radi.
Kad je to doznao, svekar Pero pokušao je preko Hasana Usnijinog [Husnijinog] da dobije dozvolu od Ramiza Tihića da ih iskopa i sahrani u groblju, ako su naši. Nisu mu dali dozvolu pa smo mi, žene, otišle tamo i otkopale ih. Odmah smo ih prepoznale. I sve smo plakale na sav glas. Nisu ih ubili mecima nego maljom. Matuša Brašnjića je bio sav isprebijan.
Došla je i Ruža Pavić misleći daje tu i njezin sin. Kad je vidjela pokojnike, počela je na sav glas psovati i proklinjati partizane. Odmah nakon toga je došlo naređenje da se pokojnici ne smiju dirati nego da se ponovo zakopaju. Sutradan je svekar Pero platio jednom muslimanu iz Šamca da ih krišom noću iskopa i preveze na pruđansku stranu, na ušću Bosne u Savu. Ovaj je to i učinio, a mi smo ih onda noću pokopali u naše groblje.
O tome se moralo šutjeti. Naročito se nije smjelo ništa govoriti djeci. To je bilo jako teško. Sjećam se kad je moj unuk Mato došao sav sretan kući sa kapom i petokrakom na glavi, a oko vrata mu je bila svezana crvena marama. Dijete mi je reklo s ponosom: »Vidi, bako, ja sam Titin pionir!«
Tada nisam mogla sakriti suze koje su potekle kao rijeka. Dijete me upitalo zašto plačem. Nisam mogla, rekla sam mu: »Oni su ti ubili djeda.« On je tražio da mu sve ispričam. Po završetku priče uzeo je kapu i crvenu maramu te ih bacio na pod. Više ih nikad nije stavio na sebe.
Osim Mate ubijena su mi još dva djevera: Anto (rođen 1926.) i Tadija (rođen 1923.), otac i dva brata.
Jedan od braće, Marko Mašić, živio je u Sarajevu i bio je član KPJ. U ljeto 1943. došao je kući u Prud i tu se zadržao dva dana. Po povratku u Sarajevo naređeno mu je da ide u partizane, u 15. majevičku brigadu. Prema njihovim tvrdnjama, moj brat Marko je poginuo u prosincu 1943. na Crvenim stijenama, na Romaniji. 257 Ja mislim da su ga oni i ubili zbog odlaska u Prud, jer su sumnjali da ih odaje.
Oca su mi ubili na pragu, iako im je rekao da ima sina u partizanima i da to može potvrditi pismom koje mu je poslao sin Marko.
Brat Anto je zarobljen i ubijen na Savi u Šamcu. Preživio je samo brat Ivica.
257 O hrvatskom partizanu Marku Mašiću jedan je Srbin iz Donje Dubice napisao knjižicu. Bilo je to uoči zadnjega, Domovinskoga rata, kada je Marku podignut spomenik u Prudu.
Vrelo: "Plandišće", str.115-119