Prešućene godine

Utakmica s Grcima odlučivala je o sudbini jugoslavenskog nogometa. Igralo se u Ateni, s novim selektor Miljanom Miljanićem koji je trebao biti nacionalni spasitelj, nakon što je Vujadin Boškov doveo reprezentaciju na ivicu katastrofe. Morali smo pobijediti s tri gola razlike da bismo se plasirali na svjet­sko prvenstvo, ili s dva gola, pa da igramo majstoricu sa Špa­njolcima. U prvom smo poluvremenu poveli, sve je išlo kako treba do onog časa kada je Josip Katalinski, negdje s ruba šesnaesterca, pokušao vratiti loptu Enveru Mariću koji je iz nepoznatih razloga bio istrčao s gol crte, pa je lopta onako pješke prošla pokraj njega i završila u mreži. Tada je nastupio kaos, Vladanko Stojaković nerazumljivo je urlao u mikrofon, gledatelji ispred malih ekrana svađali su se je li za gol kriv li­jeni Hercegovac ili je kriv glupi Bosanac, no sve su spasili Ivi­ca Šurjak, koji je postigao svoj prvi pogodak za reprezentaciju, te Stanislav Karasi, koji je u posljednjim sekundama utakmice donio tu povijesnu pobjedu (preko cijele naslovnice beo­gradskog Sporta osvanuo je naslov: Konac delo Karasi). No ti­me nisu prestale debate Marića i Katalinskog. Zdrave snage inzistirale su da letećeg Mostarca zamijeni Olja Petrović, a Ka­talinskog Dojčinovski ili Pavlović. Međutim, nekoliko mjese­ci kasnije, bio je već februar 1974., Miljanić je u Frankfurtu obojicu gubitnika ipak uvrstio u ekipu. Marić je tada sve bra­nio, dvaput spasio mrežu pred strašnim Santillanom, a Kata­linski je Iribaru zavalio onaj volej koji je kasnije došao na nas­lovnu stranicu fudbalske enciklopedije i albuma samoljepljivih sličica Fudbaleri i timovi za sezonu 1974/75. Jugoslavija je na svjetskom prvenstvu slavno propala, ali, srećom, nisu bili krivi ni Bosanci, ni Hercegovci.

Slobodan Janjuš je, čim se pojavio, bio prototip Bosanca s viškom samopouzdanja. Nikada nije postao golman reprezenta­cije, premda je bio bolji od Petrovića, Katalinića i Borote, a mož­da i od Envera Marića. Janjuš bi znao napraviti prekršaj u kazne­nom prostoru samo da poslije obrani jedanaesterac. Nakon što se on pojavio, golmansko mjesto više nije bilo omalovaženo kod ra­je. Na školskim utakmicama više nisu branili klinci koji su imali dvije lijeve noge, nego oni koji bi bili dovoljno ludi da se bacaju po betonu i asfaltu kao Čobo po zelenoj travi.

Richard Nixon nikada nije u javnim istupima spomenuo Bosnu i Sarajevo, a ni o Jugoslaviji nije imao izgrađen stav. No on je za nas bio i ostao, uz Kennedyja, najvažniji američki pred­sjednik. Bilo je to zbog zvučnosti njihovih prezimena koja su bila idealna za jalijaške nadimke. Najpoznatiji sarajevski Niks­on živio je na Alipašinom polju, a najpoznatiji Kenedi na Mejtašu, u Ulici Džemila Krvavca. Obojica su bila prijeke naravi, a slavu američkih predsjednika pronosili su sve do početka rata. Po Kenedijima i Niksonima Sarajevo se razlikovalo od ostatka Jugoslavije, od Splita, Zagreba ili, recimo, Beograda, gdje su se ljudi zvali i prezivali manje pretenciozno. Zahvaljuući njima, ovaj je grad imao nešto od poetike imenovanja koja je svojstvena američkim crncima i Ciganima. U Atlanti živi lekoliko stotina Georgea Washingtona (podatak je iz Politikinog zabavnika, broj od 12. 1. 1977.), a tipična ciganska imena tih su sedamdesetih bila Tito, Tarzan i Nehru. Nadimci Kene­di i Nikson bili su ekskluzivni, za razliku od neusporedivo češ­ćih nadimaka Ćelo, Švabo i Ćoro. A bio je i jedan Pikuša, koji je dobio nadimak po svinji iz neke televizijske serije. Pikuša je živio na Otoci i pojavio se kao statist u jednom kadru filma Sjećaš li se Dolly Bell.

Prema službenoj verziji, Skenderija se zapalila zato što je neki portir ostavio uključenu grijalicu, pa su pregorjele elektro-instalacije i sve je otišlo u prah i pepeo. Mnogi, međutim, nisu vjerovali da je sve bilo baš tako. Te 1973. u modi je bila nepri­jateljska emigracija, pa se pričalo da su Skenderiju zapalili ustaše i četnici. Samo nisu bili jasni motivi za takvu diverziju: je li im cilj bio da sjebu Kongres samoupravljača ili sajam Cvijeće, žena, ljepota, koji je prvi put održan godinu dana ra­nije i već je prijetio da postane tradicionalan. Ili su neprijatelji možda predosjećali da će iz te Skenderije pet godina kasnije Europu osvojiti najveća od svih Bosni — ona Mirze Delibašića, Raše Radovanovića i Žarka Varajića.

Te 1973. Branko Mikulić i Hamdija Pozderac već su pre­uzeli stvar u svoje ruke. Još se samo čekao novi Ustav, pa da Nikola Borota Radovan zapjeva: » Od Avnoja do naših dana, sve do novog Ustava«. Tako je Bosna, barem nakratko, sva postala svojom. Da 1992. nije izbio rat, možda bi o svemu ovom djeca učila u školama. Ovako je 1973. postala jednom od onih godina koje će se u službenoj historiji prešutjeti. To je zato što se ta godina smjestila na marginama 1463. i 1990. Niti je1878., nije 1992., a bogme ni 1941.