Biračko tijelo

   Svake nedjelje ili skoro svake, po maminom naređenju, morao sam dobrovoljno u crkvu. I opet gledati učteljicu Ivku kako blaženo i nepomično sjedi u prvom redu a i onoga tunjavog, školskog redara, Tunju koji, od svih, najglasnije pjeva riječ „haleluja“. Meni i mome drugu Boži je ponekad bivalo turbo dosadno. Ako je pridika vesela i živahna župnik je kroz svoje debele naočale smiješkao se i gledao po misarima, a ako je nešto nakaradno obavezno je preko istih, s glavom nagnutom na podbradak i podignutim debelim obrvama, buljio u mene i moga druga Božu. Tko zna...? možda je doznao da smo mu nas dvojica ispumpali gume na njegovom motoriću kada je tebao ići na ispomoć, za ispovijed, u susjednu župu. A uradili smo to zato što nam još nije vratio našu loptu, kada smo s ekipom igrali nogomet. Poslije nam je rekao da mu nije krivo što je lopta završila među njegovim pelcerima na prozoru, neko što smo bili zjalavi pa se nije, kao, mogao skoncentrirati na popodnevno čitanje.

   Još uvijek bih mogao prasnuti u smijeh kad se sjetim vjeronauka od prije dva tjedna. Župnik je, vjerojatno, odlučio pitati nas nešto drugo, što nema veza sa vjerom, pa je rekao: „Djeco, što je to malo, smeđe boje i živi na drvetu?“ Mi smo, poluotvorenih usta,  buljili u njega i slijegali ramenima. Onda je župnik rekao: „Malo je, tamnosmeđe boje i skuplja žirove, orahe i lješnjake preko jeseni. Što je to?“ A mi i dalje blejimo i sliježemo ramenima. A onda je naš drug Ferdo ustao i kuražno rekao: „ Ja znam da je to Isus, ali nekako mi sve vuče na vjevericu.“ Poslije toga..., opći mir, na kvadrat..., a onda turbo-grohotni smijeh i držanje za trbuh.

   Očalinko nam je bio mega-simpa kada podigne ruke i kaže: „Pođite u miru.“ Ne znam kako ali ja i Božo smo uvijek bili prvi na velikim izlaznim vratima. Moj tata je svaki puta poslije mise povezao do kuće i našu kumu Ružu. Tako je bilo i ove nedjelje gdje mi je kod nas više sličilo na autobusni kolodvor. Vike i galame na pretek. Tata zove na rakiju a mama da žene vide njezin novi expres-lonac i kako to ona mega-grandiozno kuva nedjeljni ručak. Tu se odmah stvori i susjed Vinkan, tetak Mato a eto i moga djeda Stipe, (osjećam ga po mirisu duvana), i kum Jozan je svratio da jednom ljutom ubije žgaravicu i, kako on on veli, pozdravi ljudstvo. Zametnu se priča o izborima za predsjednika, a fala Bogu kakvi smo mi Posavci vrsni politički znalci, znaju i ptice na grani. Tata je rekao: „Moj kandidat je onaj ko je grlatiji, tojest ko više galami za Posavinu, i da nije komunjara.“ Djed je, pomijerajući šešir na glavi, rekao: „Oslobodi nas Bože komunista, eh, di je sad Baja Petar.“ - Lagano uzdahnu didan moj. Onda je susjed Vinkan rekao: „Po mom gledanju ovi su svi njekako musavi - ajd’ živio Jozane moj.“ Tetak Mato je, kao u školi, dignuo dva prsta i rekao: „Kad sam ja bio u Njemačkoj, jednom je u našu fabriku došo’ i predcjednik Helmut Kohl. Koja je to ljudina od čojeka..., evo pričo sam šnjim ‚vako ko sa vama sada.“ Onda je i kum Jozan se javio: „A šta velite o Pusićki?“ Tata je izbečio facu u njega i rekao: „Kume, gloga ti, nemoj više smirivati žgaravicu. Nisam ni znao da ti ponekad okreneš na  zafrkanciju.“ Onda se tetka Luja umiješala i rekla: „Žene su uvijek bolje vodile državu nego vi muški.“  A tata se  češući po glavi obrati tetki: „ Ohooo, pardon gospojo iz koje vi to stranke?”  E , onda su se svi umiješali u turbo predsjedničku raspravu, a didan je motajući duvan pokušao smiriti situaciju i jedinstvo biračkoga tijela. Onda sam ja rekao da znam ko će biti predsjednik. Najednom svi ušutiše kao u crkvi. Tata me pogleda zbunjeno pa reče: „Vidi, vidi našega stručnjaka, šta ti znaš prčmoljak jedan..., koja ti je to sad filozofija?“  Ja sam otvorio moju  bilječnicu i ozbiljno rekao: „Predsjednik će biti onaj ko dobije najviše glasova.“ ... U tom času, opća tišina..., a onda ludilo od smijeha. Tetak Mato gurajući tatu s laktom i brišući suze od smijeha rekao: „ Badžo, sveca ti, ovaj tvoj Koko odkad’ je na Vremeplovu, prolup’o načisto.“ Onda je mama viknula na biračko tijelo: „Ajde sjedajte..., ko je za kokošiju juhu?“

Piše: Koko od Posavine