Putovanje Bosanskom Posavinom

Župa Podvučjak osnovana je 1785. godine, a služilo je u njoj 35 dušobrižnika. Spada, dakle, u vrlo stare župe. Župnici su nekad boravili u Jakešu, Pećniku i Potočanima. Prema tome, gdje je parok stanovao, zvala se i tim imenima, no ipak je kao glavno ime zadržala Podvučjak, a obuhvaćala je: Odžak, Modriču, Gornju Dubicu, Potočane sve do Bosanskog Šamca i dalje. Od 1838. godine zove se Dubica, prema selu u kojem je crkva. Crkva je 1856. sagrađena brigom Mije Begčevića. Kamen se kopao i klesao u Majdanu na Vučjaku i odmah se zidalo. Radili su Talijani. Apsida je velika i s kamenim urezima izvana. Oltar je bio od biacita, posve snježno bijel. Drveni je izgorio prije nekoliko godina te kao čudom, ostao je pošteđen kip svetog Josipa, sav u pozlati i tabernakul. Poočim i Sin Bođiji ostali su čitavi.

Napokon o čovjeku koji je sluga Božiji i sluga svog stada. Nema ništa prikriveno, za mene ima iste riječi koje su mu u duši, bez licemjerstva, on je srdačan. Fra Juro je bio moj profesor matematike u Visokom. Čita mnogo pomno stručnu i beletrističnu literaturu. Ne mogu mu ništa reći što on ne bi predusreo s razumijevanjem. Iz njegova lica izbija dobrota i mekoća naravi, iz čela načelnost, iz nastupa riječi sređenosti; po tim je svojstvima i poznat. Zar nije užitak poći u šetnju sa takvim čovjekom? Znati o cijelom kraju kako kuca, kako se muči i raduje.?

• Vidiš fra Ljubo rijeke! Bosna je to! Zna se razliti mnogo bjesnije nego Sava – poče fra Juro komu je otac bio Juro, mati Jurka a i brat mu se zove Juro.

• Pa k'tomu mijenja korito; jednoj strani odnosi zemlju, a drugoj ostavlja u posjed svoje korito. Oni prijeko drže, što god im Bosna ostavi da je njihovo.

• Odakle takvo pravo, pa da je i običajno?

• Ovamo ćemo groblju – pokaza mi fra Juro.

Ulazeći pod hrastove gdje su toliki posivjali križevi, izrezuckani koliko je mogao majstor da pokaže čuvstvo sažaljenje preme mrtvima, koji tkođer vole nešto lijepo da bude uz njih, šutjeli smo i očenaš izmolili za sve pokojne pod ovom zemljom. Njihova će se uspomena sačuvati sve dok se ne raspu drveni križevi. Ali, srećom ne ovisi sreća zagrobnog života o količini uspomena zemaljskih.

Poljem smo išli gazeći travu. Sunce je vrlo daleko talilo oblake i pozlata je kapala sa nebesa, posavski jedinstvena i tako raskošna. Ne mogu se prisjetiti zašto smo zašli u tako bizaran razgovor o genijalnosti.

• Neki vele – kaže fra Juro – da je genijalnost prenadraženost nervnog sistema. Geniji su razdraženi i zbog intezivne duševne koncentracije; ne sudjeluju u vanjskom svijetu dokle god su u stanju razmišljanja. Uostalom, ja ne smijem ništa reći; držim da je tu duša glavni faktor. Tijelo, poznato ti je može biti zaostalo.

• Ja, vidite, mislim da je kod genija vrlo razvijen, može se kazati, do savršenstva razvijen mozak – instrument duše, a iza toga dar snažne volje. Genij je sposoban da se drži u fiksnoj sabranosti nad jednim predmetom, produbljujući ga, roneći za njim, kako mi redoviti i rasuti ne možemo ni zamisliti. Možda mi i ne želimo toliko muke da zadajemo sebi.

• Istina, oni mogu –uzvraća fra Juro – jednu misao da genijalno fiksiraju vidom nadmoćnog duha, jer su duševno jači. Mislim utoliko što su svjesni onoga što mogu, odlučuju se na to bez popuštanja u izvođenju.

• Što je volja: da li prvi ili drugi faktor u stvaranju?

• Ja mislim da je volja prvi. Intelekt je dispozicija; sad izvodi li dispozicija akt ili je volja uzrok akta?

• Volja je princip ljudske djelatnosti – odgovorim. 

• No, eto! Geniji su najosamljeniji ljudi, ali su ipak ljudi ograničeni i to dublje opažaju svoju ograničenost.

• Ima bezbroj nijansi od genija do prosječnog čovjeka. Od ljudi koji su neboderi umom do koliba umom, koji su toliko opskrbljeni razumom da ne umru tako od šale ni na zemlji ni navijeke...

Skidali smo šešire, pozdravljali raspela ukraj jaraka. Tih raspela boji se i sotona i naši neprijatelji. Božanski je Mučenik propet, i dok mi skidamo klobuke svi skupa, ništa crno, nasilno, niti framazonski podmuklo ne može ući u naša sela. Crkva, siromašna bez vanjske opijumske privlačnosti, raspela tako gorka, život čemeran. Život kao krvava usta Kristova, sve zbog vječnosti. Kako se onda može propovijedati o selu kao o prašumi najpoganijih majmuna? Teško onomu komu je đavo dao svoje inekcije paklenog morfija i bulazni od njih.

Fra Juro je oprezan čuvar duša. Čim opazi kakav pokret u selu, načuje da neki strani ruše tradicionalni pozdrav – Hvaljen Isus, on ustaje, govori, siječe zlo ondje gdje je klicu pustilo. Seljaci bi, kako su lako povjerljivi, nasjeli da ih on ne svrne ozbiljnom opomenom na drugu stranu. Neki neprijatelji naši prave pokuse sa narodom. Kolika je blagodat razborit župnik; kao svjetli pri kojem svatko čita; kao proročište, koje svatko pita.

• Narod je sitničav – prolazeći kroz šumarak kaže fra Juro – da ja ne pozdravim raspelo, strašno bi mi zamjerio, ili da nešto od običajnog propustim: Bože sačuvaj; a da se župnik napije, to se nebi tako veliko smatralo. Čudno da se među težacima konkubinat ne drži za veliko zlo, a uzeti svojotu kao nešto vrlo sramotno; jedan je uzeo svast, dobivši oprost affinitas u prvom gradusu, i to se osuđuje; naopako shvaćanje.

• Poganske ostavštine slavenske – odgovorih.

• Vama u bogosloviji trebalo bi održati prije polaska na župu dva-tri predavanja o naravi našeg naroda, o manama i odlikama. Ja držim, ne bi bilo loše da u našem bogoslovnom fakultetu u Sarajevu predaju sveučilišni profesori koji imaju nešto iskustva iz duhovne pastve.

• Ali, različite su okolnosti duhovne pastve u gradu i na selu.

• Pa, naše gradske župe, malo ih je, ipak imaju uza se i sela.

• Doduše – pomislih poluglasno – Bosna je skup sela i za selo se najviše i spremamo.

• Žalim što ne možemo otići na Dobor-grad. Kasno je. A tu bi vidio kako smokva iz raste iz zidina – kaže fra Juro, pozivajući me da pođemo u Odžak.

• Je li onaj tragični Dobor, gdje su bili zatvoreni za Sigismunda, Horvati?

Dobor! Kadizgovaraš Dobor kao da se nešto ruši; zašto imena naših starih tvrđava kao: Blagaj, Zvečaj, Sokolovac, Bobovac, Visoki, Kosograd, zvuče tako sablasno kobno, gotovo bolno?

• To je sjena naše prošlosti. Bosna je stradala od svoje sile – kaže župnik.

• Vidiš ovu ravan? – nastavlja on skrećući – nju su uredile ruke doseljenika (pred 200 godina) što su emigrirali iz Dalmacije, Hercegovine i Duvna. Iskrčili su, osušili tlo, oplemenili zemlju, kmetovali i sad tek da im se povraća svijest vlastite vrijednosti, vlastitog upravljanja gospodarstvom.

• Vidim ovuda težake, smeđa suhonjava lica i veseli su.

• Trebaju ljudi da se paze međusobno jer čini mi se mnogi zbog toga duševno poginu – počeh ja sa sentencom opet nakon treskanja kola i dva – tri časka šutnje.

• Sigurno, sigurno. Tužio mi se jedan zapušteni svećenik – priča fra Juro –koji je inače vrlo slaba ali vrlo iskrena narav, kaže: Da sam imao u mladosti makar nekoga tko bi mi rekao: „Ti, čuješ li ti, nemoj tamo, hajde, brate amo, okani se“ – možda bih ja drukčiji čovjek bio. Ali, nitko se nije našao ljubazan, svatko me je gurao: makni se, ukloni se, bježi, gubi se, te sam se izgubio...

• Zašto se pije, molim vas?

• Nema što drugo. To je mjesto zabave, mjesto čežnji, stvaranje sretnih časova. Neki je Švabo govorio: treba sto stvari, ja sam malo zaradio para, idem i ovo popiti i sve ću zaboraviti.

• Zašto je naš seljak plahovit nekada kao mlada zvjerka? U Žeravcu, dok sam bio, dođe župniku momak iz sela da upita kad će doći na zaruke. Visi mu preko crvene ječerme torbica s kitama, vadi sa dna njezina šibicu k licu kao da vidi zmaja. Toliko se smeo da nije umio šibicu ni omahnuti, nego je nespretno prstima zgnječi i ugasi. Može i to biti da se prepao fra Jozinih ( Fra Jozo Loparević, rođen u Barlovcima 1876 a župnik je u Žeravcu od 1932. do 1935. godine)očala što su mu jahale na polovini nosa, pa one goleme oči iznad očala, obrve; tako da je slika fra Jozina autoriteta poništila momka, da je spržio prste.

• Nije tako općenito plahovit, to je samo kod momaka pred ženidbu.

U Odžaku je kupovao fra Juro štošta, što ja nikad i ne mislim da će trebati; kefa za ribanje, krema za cipele, soda, biber, petrolej...

Još sam morao noćiti jednu noć kod našega fra Jure. Posljednju večer stigao je iz Plehana njegov brat Juro. Večer je bila starinski, naški vesela. Juro je uzeo gusle i pjevao nam. Što jedna struna i nekoliko titranja mogu da učine u našoj mašti?. Koliko zlata na jednoj djevojci što ju vode u svatovima, koliko oružja, srebra u tokama junaka – mladoženja. Ali, od toga svega neka je pola istine, pa opet je bogato ono doba bilo kad se sirotinja gnječila, robovala, a gospoda slušala pjesme, nosila brokat i grivne od čistoga zlata.

• Kad si ti, Jure, naučio uz gusle? – upitam ga znatiželjno.

• Učio sam ja sve u šumi; pometam ih pa me gone iz kuće; što ćeš, i jesam spočetka strugao, a sad volim svoje gusle više od pet stoja. Poslije otpjevane pjesme u koju se živ unio kao preobražen s merakom pravog Bosanca, reče:
• Ja bih, eto, za jednu dobru pjesmu ciganinu dau svu zaradu.

Drugi je momak kucao uz bugariju igračice, kola, poskakuše. Pa nam je na kraju Jure otpjevao još nekoliko vašarskih pjesama; i nisu bile po svojoj melodiji bez one naše melankolije koja se približuje dramatskom proživljavanju nevjere. Sa vašera se tako i raznose pjesme po okolin i – samo bi one trebale neki imprimatur.

Vjetar podiže bijele zastore prozora. Gospa Lurdska gleda me sa svog podnožja, držeći dugu krunicu u ruci i promatrajući, usput, preko mene cijelu Posavinu. Sa stolića uzimam Nasljeduj Krista. Župnik je podvukao riječi: rado boravi sam sa sobom! Bog je dopustio pojedincima, koji mogu razumjeti, da bude oko njih pustinja, za njihovo opće dobro. Jedan čovjek bit će sretan ako shvati smisao samoće. Od samoće i Krist je htio nešto da iskusi. Samoća je misterij.

...Pučinom jezdimo, kopnenom pučinom. Kuće pokraj Save, kuće male, cakle se prozorima, ukusno i neukusno išarane. S ceste se vidi druga obala, slavonska ravan, preko vrba, preko njiva i jablanova.

Raspololoženi, nešto smo pjevuckali, jedva smo raspoznavali pjesmu, toliko zekani fra Jurini otimlju prostor. Mimoišli smo Bosanski Šamac, malo prometniju točku na ušću Bosne, gdje je ona pokazala svoj karakter u neurednim nanosima šljunka i kamenja...

Fra Juro me dopremio do Hrvatske Tišine, bio je tako dobar prema meni da me je unutra mučilo što mu ne mogu dostatno zahvaliti.

Sjedili smo sa župnikom pod balkonom.

• Evo, tu u blizini susjedu krava uginula, jedino blago. Sad u kući svi plaču, ne znaju šta bi. Pati se svijet jadni – započe župnik

• Hajde živi! Sto kilograma zobi, jedva kila kave.

• Meni su ukrali – kaže fra Juro – osam centi zobi četiri koleta.

• Jesu li dobra kolesa?

• Hm!

• Skupoća, krađe i varanja.

• Tri tovara zobi je slab par cipela. A koliko ću prodati žita da platim habit? – tuži se nadalje fra Mirko Brandić...

 

Izvor: Hrvatska straža, fra Ljubo Hrgić 1934. godine

pv