Posavski zapis

Još jučer sam trebao uraditi ono što sam danas uradio. Bio sam marljiv i nisam dangubio. Dobrog raspoloženja sipam vodu u šerpicu i ugrijavam je na vrućem  kolu šporeta. A kad voda u šerpici proključa ubacit ću špagete, konzervu tune i sitno isjeckan crni luk. Onda slonovski uletim u priču i sada, nakon toliko godina sjetim se prijatelja Ante i njegovih Posavskih ratnih zapisa. Zapisujući pod kobnim utjecajem zbilje (sporazum u Daytonu) Anto je, kao soko letio Posavljem, i zapisivao; kao i ovo štivo, davne 1995. godine, nostalgičnog naslova:

„Kad će mo u Kornicu – na zemlju ornicu“

 

***

 

„Modriča - Gornji Kladari – Potpolje - Živkovo Polje – Čardak – Kornica - Donji Kladari - Garevac, jedna od naj dražih relacija mojih posavskih hodoljublja. I nekad i sad, u mom spomenaru. Na toj stazi , među modričkim selima, i jedno bosanskošamačko. Kornica, pitomo mjestašce koje je , kažu stari ljudi, dobilo ime po rijeci Korničanki. A tko zna, možda su ime Kornici dali i po posavskoj zemlji ornici.

 

Ako konačno izgubim pravo na svoj dom i rodni kraj, uvijek ću imati pravo na nadu, sjećanje i uspomene. Nada i prisjećanje umrijet će zajedno sa mnom, a moje spomenarske riječi nisu ni poziv na osvetu, ni kletvu. Osjećam čak u ovom trenutku nekakvu lagodnu sreću nad budućom riječju koju, nadam se, ne mogu ubiti i kojoj neće suditi. I nemojte me pitati dali još ima Bosanske Posavine, nemojte molim vas jer ja idem za Posavljem. Mene i sad mori i zove rana sa Plehana, u mojoj nadi je dječija vika iz Zovika, i suza majčina od koje nadošla brzica teče ko bistra voda sve do Brčkog, sve do Broda… U mislima mi stratišta, u žalosnoj uspomeni, golema posavska grobišta, a na obzorju vidim odlučne korake nesretnih hrvatskih Sokolova preko rovova i grobova.

 

Vratili smo se desetak godina unazad, prisjetismo se dana kada sam dolazio u ovo selo da radio - reportaže kitim korničkim rekordima. Predsjednik Mjesne zajednice tada je bio Mato Antunović, a tajnik Marko Babić. Sjećam se, kako su Korničani više godina držali posavski rekord u duljini suvremenih cesta. Više od 5 kilometara bila je duga asfltna traka kojom su slozni mjestani „presvukli“ makadamske i prtene putove koji vode i za Hanove, i za Antunoviće, i za Bunguraše, i za Šuške…

 

Bogati su bili reportažni zapisi: Korničani kasnije izgradiše i kapelu i crkvi, urediše groblje i seosku ambulantu. Selo sa malo (ni 200 kuća), akcije velike; poštu izgradiše i 100 telefonskih aparata na svoju centralu priključiše. A kuće velike blistave kao prelijepi đerdan i kao spomenici dobrosusjedskih želja nanizane uz cestu koja vodi prema Čardaku i Hanovima.

 

 *** 

 

Drugi je napad bio jos stravičniji, a uslijedio je 14 dana kasnije . U pomoć susjednim srpskim selima pritekli su zlikovci sa strane. Na Kornicu su nasrnuli sa tenkovima, avijacijom i bojnim otrovima. Morali su napustiti svoja ognjišta., a na vječnoj korničkoj straži ostadoše Marko Šušak, Nikola Dubravac, Marko Markotić, i njegova kći Marta, Ruška Šušak i Mara Senjak. Marijan Šušak- Krešo, vrsni nogometaš koji je nastupao i za zastave susjednih srpskih sela, vodi se na spisku nestalih; kažu bio je teško ranjen pa je prebačen u brčansku bolnicu, a kasnije - tko zna što se zbilo.

 

 

Bolan je Markov grč na licu kada je kazivao ratnu korničku sudbinu. Ipak i on i njegova Anđa nisu krili nadu da će se vratiti. I njegovi seljani, rasuti diljem Hrvatske i svijeta, kaže bivši matičar, nestrpljivi pitaju kada će nazad u Kornicu , na zemlju ornicu? „